ponedjeljak, 20. srpnja 2015.

Uz sjećanje na „Debelog i Mršavog“



“Tortom u lice” to funkcioniše uvijek da se neko natjera na smijeh. Važno je da na torti ima što više šlaga. Pred otvaranje jednog festivala crno-bijelih, nijemih filmova sa Stanom Laurelom i Oliverom Hardyjem u Berlinu, bilo je mnogo torti na samom ulazu u kino. I baš sa puno šlaga. Funkcioniralo je više nego odlično. Bilo je mnogo dobrovoljaca, kojima nije trebalo dva puta ponoviti šta treba raditi. A bilo je i onih, koji su “dobrovoljno” uvučeni u makljažu tortama. Za čas se stvorila atmosfera kao u najboljim burleskama nijemog filma iz tridesetih godina prošlog vijeka, koje su decenijama nasmijavale gledaoce u kinima širom svijeta.

Kod nas su najveću popularnost Debeli i Mršavi imali u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog vijeka, pa i kasnije kroz repriziranje filmova na televiziji.
Bilo je to vrijeme kad se čitavo kino sala smijalo naglas! Bilo je to vrijeme u kojem smo se znali smijati!

Debeli i Mršavi, ili Stanlio i Olio, kako smo ih mi zvali, spadaju u klasike nijemih filmova, i borbi sa tortama.
Zbog toga je festival filmova sa njima dvojicom u glavnim ulogama, i slobodna borba  tortama na platou ispred kina, za mnoge bila ostvarenje njihovog dječijeg sna. Sama borba, ali i posmatranje, od strane onih koji se se odmakli na pristojnu razdaljinu, značila je  oslobađanje psihe, pošto je označavala povredu starog pravila iz kućnog reda i odgoja, da se sa hranom ne smije igrati. Borba je trajala nekoliko minuta, prvo, što je brzo ponestalo municije, a drugo, što su se svi učesnici u borbi zacenuli od smijeha, bokserskim žargonom rečeno, bili su k.o.
Naravno, po starom dobrom običaju, nakon borbe učesnici su sami očistili plato od otpadaka, a onda je slijedilo tuširanje, presvlačenje, pa u miru, još jednom, smijeh tokom gledanja filma.


(izvor:focus)

Nema komentara:

Objavi komentar