Za prikaz slikara Edwarda Hoppera,
režiser filma Wim Wenders je razmišljao o tome, šta bi se na
prizorima sa slike moglo dalje desiti.
Tamne sjene, jezive kuće, prozori u
ništa: Poetska sumornost američkog slikara Edwarda Hopera (1882. do
1967.) svjetski je poznata, milionima puta se proširila na
razglednicama, plakatima i reklamama. Majstor američkog realizma je
stalno i iznova slikao svakodnevne prizore tuge koji se odigravju na
benzinskim pumpama, ili na jedrenjacima, ispred obalnih pejzaža ili
u šumama. Ono malo ljudi koji se mogu vidjeti na slikama, često
tjeraju one koji gledaju sliku, da i dalje razmišljaju o slici. Čini
se, kao da se stvarni život odvija negdje drugdje.
"Prostori izvan vidnog polja
uvijek oblikuju vrlo ograničeni prostor koji umjetnik želi
predstavljati", objasnio je Hopper direktoru muzeja 1939.
godine. U kasnijim godinama eksplicitno se izražavao protiv tadašnje
dominacije apstraktne umjetnosti u slikarstvu.
Izložba "Edward Hopper - novi
pogled na krajolik" u Riehenu, blizu Bazela (Fondacija Beyeler,
od 26. januara, do 17. maja) pokazuje slike u kojima slikar donosi
puno melanholije, kao i gotovo staromodno upoznavanje sa krajolikom i
pogledom na grad. Tu su i njegovi ikonski radovi poput »Gasa« i
»Cape Cod Morning« - ali i njegov daljnji razvoj:
Reditelj Wim Wenders kaže da je
Hopperove radove uvijek doživljavao kao fotografije iz filmova koji
nikada nisu snimljeni. Wenders je svoj novi 3-D kratki film „Two or
Three Things I Know About Edward Hopper“, "Dvije ili tri
stvari koje znam o Edwardu Hoperu" prikazao na izložbi u
Riehenu. Riječ je o eksperimentu pripovijedanja u kojem kinematograf
zamišlja šta bi se sljedećem trenutku moglo dogoditi ljudima iz
Hopper-ovih slika. Očito nije previše dramatično. Wenders je
napisao da slikareve slike za njega "ne slave nestabilnost",
već su "afirmaciju stalnosti".
(spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen