Kada su godine 1463. Osmanlije zauzeli
Bosnu, sultan Mehmed II izdade svečanu carsku povelju tzv. abd-namu,
kojom se dozvoljava u Bosni i Hercegovini slobodno vjersko bogoslužje
za sve vjeroispovijesti.
Tadašnji biskup Rafael Rafo Barišić, koji je inače imao sjedište u jednoj kolibici u Seonici, uspio je pridobiti sultanov ferman, koji bi mu omogućio gradnju biskupske kuće u Mostaru. I mada je mostarski kadija izdao zakon po kome u Mostaru, prema Kuranu, mogu stanovati skupa muslimani i katolici, mostarski muslimani su prkoseći kadiji i sultanovoj naredbi uzeli oružje i zacijelo bi ubili biskupa da vezir Ali-paša Rizvanbegović nije stao između njih. Budući da muslimani nisu htjeli ni za sve zlato svijeta prodati neko građevinsko zemljište u gradu za svrhu gradnje biskupskog dvora, to je Ali-paša u svoje ime kupio od Ahmeta Đikića jedan komad zemlje na južnom prilazu Mostara u Vukodolu. Taj komad zemlje je onda Paša kao svoje vlasništvo prodao biskupu za 6 kesa pjastera (500 kruna). Pored toga je izdao i odgovarajuću naredbu (bujruntiju) da se na predmetnom zemljištu može graditi rezidencija za biskupa. I samo ime lokaliteta u značenju vučja dolina govori nam koliko je mjesto bilo udaljeno od Mostara i najbližeg naselja.
Pod stalnom oružanom stražom radnici su uspjeli 3. juna 1851. g. završiti rezidenciju te je biskup mogao useliti u novi župni stan. Cijeli kompleks bio je opasan jakim, visokim, kamenim zidom, a središnji i najznačajniji njegov objekt predstavljala je biskupska palača – rezidencija. Iznad ulaznih vrata je postavljena ploča u klesanu kamenu s godinom gradnje 1847. i imenom fra Rafe Barišića kao začetnika gradnje.
U Vukodolu je uskoro s radom započela i prva pučka škola, odnosno, kako se tada zvala „narodna učiona“, a zatim i prva tiskara katoličkog poslanstva u Hercegovini (1872. g.). Malo je poznata činjenica da je kroz vrata biskupskog stana u Vukodolu unesen i prvi klavir koji je ikada ušao u Bosnu i Hercegovinu.
Duže od 50 godina Vukodol je bio sjedište biskupa, no nakon toga je kapela uz biskupski dom za katolički puk postala premalena i ukazala se potreba za gradnjom veće rezidencije kao i katoličke crkve u Mostaru.
Nakon osamdesetih godina prošlog stoljeća cijeli je kompleks zaboravljen i prepušten propadanju. U zadnjem ratu, 1992. g. rezidencija u Vukodolu je granatiranjem oštećena, a lokalitet još uvijek služi za odlaganje otpada, iako je Biskupija u Vukodolu proglašena nacionalnim spomenikom.
Tadašnji biskup Rafael Rafo Barišić, koji je inače imao sjedište u jednoj kolibici u Seonici, uspio je pridobiti sultanov ferman, koji bi mu omogućio gradnju biskupske kuće u Mostaru. I mada je mostarski kadija izdao zakon po kome u Mostaru, prema Kuranu, mogu stanovati skupa muslimani i katolici, mostarski muslimani su prkoseći kadiji i sultanovoj naredbi uzeli oružje i zacijelo bi ubili biskupa da vezir Ali-paša Rizvanbegović nije stao između njih. Budući da muslimani nisu htjeli ni za sve zlato svijeta prodati neko građevinsko zemljište u gradu za svrhu gradnje biskupskog dvora, to je Ali-paša u svoje ime kupio od Ahmeta Đikića jedan komad zemlje na južnom prilazu Mostara u Vukodolu. Taj komad zemlje je onda Paša kao svoje vlasništvo prodao biskupu za 6 kesa pjastera (500 kruna). Pored toga je izdao i odgovarajuću naredbu (bujruntiju) da se na predmetnom zemljištu može graditi rezidencija za biskupa. I samo ime lokaliteta u značenju vučja dolina govori nam koliko je mjesto bilo udaljeno od Mostara i najbližeg naselja.
Pod stalnom oružanom stražom radnici su uspjeli 3. juna 1851. g. završiti rezidenciju te je biskup mogao useliti u novi župni stan. Cijeli kompleks bio je opasan jakim, visokim, kamenim zidom, a središnji i najznačajniji njegov objekt predstavljala je biskupska palača – rezidencija. Iznad ulaznih vrata je postavljena ploča u klesanu kamenu s godinom gradnje 1847. i imenom fra Rafe Barišića kao začetnika gradnje.
U Vukodolu je uskoro s radom započela i prva pučka škola, odnosno, kako se tada zvala „narodna učiona“, a zatim i prva tiskara katoličkog poslanstva u Hercegovini (1872. g.). Malo je poznata činjenica da je kroz vrata biskupskog stana u Vukodolu unesen i prvi klavir koji je ikada ušao u Bosnu i Hercegovinu.
Duže od 50 godina Vukodol je bio sjedište biskupa, no nakon toga je kapela uz biskupski dom za katolički puk postala premalena i ukazala se potreba za gradnjom veće rezidencije kao i katoličke crkve u Mostaru.
Nakon osamdesetih godina prošlog stoljeća cijeli je kompleks zaboravljen i prepušten propadanju. U zadnjem ratu, 1992. g. rezidencija u Vukodolu je granatiranjem oštećena, a lokalitet još uvijek služi za odlaganje otpada, iako je Biskupija u Vukodolu proglašena nacionalnim spomenikom.
Fotografija: Vukodol - stari biskupski
dvor (Ćiro Raić) 1970-ih i spomen ploča o gradnji 2016.
(Tibor/cidom)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen