Sa stranice Cidom – Ahmed paša Hercegović

Ahmed-paša Hercegović, petnaesti po redu veliki vezir otomanskog carstva, državnik, epistolog i pjesnik, najmlađi sin hercega Stjepana Vukčića Kosače i ujedno zet osmanskog sultana Bajazita II, rođen je 1456. g. u Kastel Nuovo (Herceg-Novom) od majke Barbare Bavarske. Imao je očevo ime – Stjepan, a kao kršćanina zadnji put ga se spominje godine 1473. kada mu je bilo 17 godina. Zbog očeve ostavštine starijem bratu Vlatku, ogorčen zbog nedovoljnog zastupanja njegovih interesa u podjeli očevine od strane starijeg brata, odlazi na turski dvor u Carigrad, odakle se već 24. listopada 1474. godine javlja kao Ahmed Hersek-zade (Hercegović), a već 1478. stječe zvanje barjaktara. Pored materinskog jezika, na dvoru uči turski, arapski i perzijski jezik. S lakoćom usvaja osnove orijentalno-islamske poezije i vještinu sastavljanja administrativnih spisa. U svojoj 25. godini postaje beglerbegom Anatolije, kako se zove cijeli maloazijski dio Turske carevine. Sultan Bajazid II. dao mu je svoju kći za ženu. U četiri navrata bio je sedam godina veliki vezir Osmanskog carstva. Uvijek je iskazivao ljubav prema svojoj rodnoj Hercegovini, čak je svojoj jedinoj kćeri dao ime Huma – prema brdu Humu, odnosno Humskoj zemlji – Hercegovini. Sultan mu je dao dopuštenje da Dilmasber, mjesto na ulazu u Mramorno more s azijske strane, nazove Herseg – Hercegovina. Umro je kod Haleba (Aleppo, Sirija), a sultan Selim je izdao naredbu da mu se tijelo prenese i pokopa u Dilmasber, na mjesto gdje je podigao svoju zadužbinu blizu mjestašca Hersek, gdje je 1516. godine pokopan.

Fotografija: Turbe Ahmed-paše Hercegovića i džamija koja nosi njegovo ime.

Nova knjiga u našoj biblioteci: Heath W. Lowry - Hersekzade Ahmed-pasa (engl.)

http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2019/06/Heath-W.-Lowry-Hersekzade-Ahmed-pasa.pdf?fbclid=IwAR2y0_yexrsxaBb6UxGBZ0tJtn2v-_fCSQ2aJwPDrfHu5pkpbKSoK0RwzlM

(Tibor/cidom)

Sa stranice Cidom – Vakufska palača

Vakufska palača ili dvor u Srednjoj ulici, koja je izgrađena 1894. g. na mjestu nekadašnjeg Karađozbegova mekteba i hana, u svojoj je povijesti korištena u razne namjene, međutim, u prizemlju je poznati austrijski lanac caffe barova i restorana Willomitzer otvorio caffe bar pod nazivom „Zur Stadt Wien“ (Kod grada Beča). Mjesto je bilo atraktivno, odmah nasuprot Karađozbegovoj džamiji i gostiju nikad nije manjkalo – svi stolovi su bivali zauzeti. Na zidu iznad ulaza je bila lampa na gaz što je bitna odrednica toga vremena – u svakom slučaju prije 1912. Balkon na zgradi je bio drven, ručno izrezbaren u obliku arabeski i tek kasnije je zamijenjen kamenom gradnjom. U nedavnoj prošlosti tu je bila smještena Modna kuća.

Fotografije: Kafe Zur stadt Wien 1900-ih

(Tibor/cidom)

Otvoreno "Mostarsko ljeto" 2019.

Izložbom slika Ibrahima Novalića “Put moj” i koncertom Mostar Rock Schoola međunarodna kulturno-turistička manifestacija “Mostarsko ljeto” počela je u četvrtak u Mostaru, a svečano ju je otvorio član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.

Džaferović je istakao kako je “Mostarsko ljeto” značajna kulturna manifestacija ne samo za Mostar već i za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

“Ova manifestacija je jako, bitna jer bez nje ne bi bila upotpunjena slika kada je u pitanju kultura, kulturna baština i kulturna tradicija ovog dijela BiH, ali i cijele Bosne i Hercegovine. Čast mi je što su me organizatori ovako prestižne manifestacije pozvali da budem pokrovitelj”, kazao je Džaferović.

Dodao je kako želi da institucije iz područja kulture, na tragu politike koju zastupa i vodi, a kada je u pitanju odnos prema državi BiH, djeluju što je moguće više zajedno i jedinstveno.

“Želja mi je da to jednoga dana bude tako, da se na taj način iskažu sve različitosti koje ima naša domovina BiH. One su naše bogatstvo i trebaju biti naša komparativna prednost, a ne razlog za svađe i sukobe. Borimo se za jedinstven Mostar, za što veći stepenj jedinstva svih institucija, pa tako i institucija u području kulture, ali i za Mostar u kojem će svaki čovjek i svi narodi biti ravnopravni, a ova manifestacija svakako doprinosi tome”, kazao je Džaferović.

Direktor Narodnog pozorišta Mostar i jedan od organizatora manifestacije Almir Mujkanović kazao je kako “Mostarsko ljeto” iz godine u godinu napreduje i izrasta u svojevrstan brend.

“Ovo je, takođe, jedna platforma na kojoj se umjetnici mogu predstaviti publici. Ove godine u fokusu ćemo imati širok spektar kulturnih događaja, ali imat ćemo i dosta pitanja koja su važna za nas kao društvo, pitanja koja se tiču identiteta, socijalnih, društvenih i egzistencijalnih tema, tako da ćemo pokušati privući mladu publiku i ponuditi im kvalitetne sadržaje koji će biti u zanimljivoj formi”, kazao je Mujkanović.

Autor izložbe “Put moj” Ibrahim Novalić rekao je kako mu je velika čast što je baš njegovom izložbom, koja se sastojala od 23 slike, otvoreno ovogodišnje izdanje “Mostarskog ljeta”.

“Ovo je retrospektiva mog rada kroz zadnjih deset godina. Općenito, mislim da počinje jedna nova era slikara, umjetnosti i kulture, ljudi su se ponovno povezali, a upravo umjetnost ima tu univerzalnu vrijednost kojom promovira ljepotu i spaja ljude i mislim da vrlo lako od Mostara opet možemo napraviti grad kulture i umjetnosti”,  kazao je Novalić.

Ovogodišnje izdanje “Mostarskog ljeta” održavat će se od 27. lipnja do 9. kolovoza s više od 30 različitih sadržaja na nekoliko lokacija u Mostaru, a okupiće vrhunske umjetnike iz zemlje i svijeta.

U sklopu bogatog programa bit će upriličena promocija knjige “Smrt u Haagu, nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću”, autorice Nevenke Tromp, predstava “Sve je do nas” Emira Hadžihafizbegovića, književna večer s akademikom Abdulahom Sindranom, te predstava “Princeza Zlatka u kraljevstvu boja” u izvođenju banjalučkog Nevid teatra.

Takođe, biće upriličen i koncert kršćanske, židovske i islamske duhovne glazbe Boston City Singers, izložba “U ogledalu-iz zbirki etnologije Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine”, promocija knjige Alice Zećo “Svjetlost istine Crkve bosanske” te filmska radionica “Od ideje do realizacije filma”.

Organizatori su najavili i manifestaciju “Mostar ne zaboravlja prijatelje”, u sklopu koje će biti upriličena tradicionalna dodjela priznanja “Mimar mira” i međunarodne nagrade “Mostar Peace Connection”, te koncert “Mostarskih kiša”, a veliko zanimanje očekuje se i za koncerte ispod Starog mosta pod nazivom “Old Bridge Fest”.

Manifestacija će biti zatvorena u petak, 9. avgusta, koncertom Ramba Amadeusa u Pozorištu lutaka u Mostaru.

Organizatori “Mostarskog ljeta” su Centar za kulturu Mostar, Narodno pozorište Mostar, Muzej Hercegovine, Narodna biblioteka i Pozorište lutaka Mostar.

Generalni pokrovitelj manifestacije je član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, a pokrovitelji su kantonalno Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, te Grad Mostar.

(Fena)

(NovaSloboda.ba)

Bjež'te noge!

„Utakmica je samo igra, a u ponedeljak svi moraju na posao”, glasi vrhunsko pravilo u hobi fudbalu. Da se amateri baš i ne drže ovoga pravila, pokazala je utakmica razigravanja za opstanak/upadanje u ligi, između TuS Asterlagen i SV Budericher, u Kreis igi A (okružna, ili 9. liga) u Moersu, u blizini Duisburga, u Njemačkoj.

Jedna žvakaća guma ispljunuta od strane igrača TuS Asterlagena prema protivničkom igraču bila je dovoljna da izazove lančanu reakciju na terenu.

Nakon pljuvanja, slijedio je crveni kartom pljuvaču, igrači su pobjesnili, slijedio je još jedan crveni karton, onda aperkat sudiji u bradu, jedan karate udarac pomoćniku, i konačno divlja tuča na terenu.

Mnogi amateri su ponosni na sport kojim se bave, njegovu društveno značajnu integrativnu moć. Fudbal prenosi vrijednosti, kao što su poštovanje, zajedništvo i fair play. Stoga i sudije izlaze na teren, i po kiši i po snijegu, kako bi 22. igrača bilo omogućeno da odigraju svoju utakmicu.

Utakmice bez sudije nema, ali se mnogi boje da postanu sudije, jer se boje. Zbog toga je sve manje sudija, pa je zbog nedostatka sudija u prethodnoj sezoni otkazano 667 amaterskih utakmica u Njemačkoj, a zabilježeno je 2.866 napada na sudije. od strane igrača, trenera i gledalaca.

Sudije rado žrtvuju svoje vrijeme za suđenje, ali neće da žrtvuju i svoje zdravlje.

I nekoliko detalja o spornoj utakmici sa slike:

Prekršilac (lijevo): Pošto igraču TuS Asterlagena Kerimu Kucuku (28) nije odgovarao crveni karton protiv njegovog tima, udario je sudiju šakom u bradu, a nakon toga ga počeo gonjati preko terena. Sportski savez Moersa mu je odrezao kaznu zabrane igranja u trajanju od 5,5 godina.

Branilac (srednji): Odbrambeni saigrač Bekir Acuner (28) je vjerovatno spriječio najgore, pošto je zaustavio svog saigrača Kucuka. U ovom trenutku bilo je 3:0 za Asterlagen, ali im je za upadanje u viši rang falilo još 5 golova.

Lov na sudiju: Igrao se 80. minut, kada je sudija Alpaydin pokazao crveni karton Kucuku, koji je ušao u igru u 70. minuti Utakmica je prekinuta. Samo u okrugu Moers ovo je bio treći prekid utakmice protekle sezone.

Žrtva (desno): Samet Alpydin ima modricu na bradi od udarca šakom, a njegov pomoćnik oteklinu na butini, od karate udarca nogom, dok je ležao na zemlji.

Tek kad je policija sa sedam patrolnih kola upala u teren, situacija je bila razriješena, a zagrijana atmosfera smirena.

(focus)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Sa stranice Cidom – Ćetordan džamija na Carini

U današnjoj Lacinoj ulici, na pola puta između Hotel Neretve i Carinskoga mosta nekada je stajala lijepa Mehmed Ćehajina džamija. Neki su je zvali i Ćetordan džamija, a također i Sinanovića džamija i to po nekom Sinanoviću koji je bio imam u njoj. Posljednji imam i hatib je bio hafiz Muhamed ef. Spužić, pa ju je vjerovatno zbog toga narod zvao još i Spužića džamijom, te se stoga na ponekim razglednicama toga doba pojavljivala pod pogrešnim imenom Pušića džamija. Izgrađena je 1602. g. i bila je zadužbina nekog Mehmeda koji je u ondašnje vrijeme zauzimao visok državni položaj. Izgrađena je na samoj litici lijeve obale Neretve. Džamija je srušena i u potpunosti uklonjena 1951. g. i na njenom mjestu je sagrađena stambena zgrada.

Fotografije: Mehmed Ćetordan džamija (prve dvije fotografije) 1900-ih i treća 1942. g.

(Tibor/cidom)

Molitva bijelih šljemova

Kao Bob graditelj, sveštenici su došli da obave vjersku službu na najpoznatijem gradilištu na svijetu, katedrali Notre Dame u Parizu.

Prvi put nakon razarajućeg požara u aprilu, ljudi se ponovo okupljaju na misi u katedrali, ali sa bijelim šljamovima na glavi, u slučaju da se nešto iznenada otkači sa krova.

Parišku nadbiskup Michel Aupetit, drugi s lijeva, i uz njega 29 sveštenika i vjernika, prisustvovali su prvoj misi. Iz bezbjedonosnih razloga, nije bilo dozvoljeno prisustvo više osoba..

Notre Dame, kako kaže francuski ministar kulture Franck Riester, još uvijek se nalazi u veoma “krhkom“ stanju.

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Rođeni, danas je vaš dan

22. juni 1922. - 22. juni 2019

Mostar u srcu, Velež do groba

Na inicijativu jedne grupe građana, radnika i đaka Učiteljske škole iz Mostara, na današnji dan prije 97 godina u gradu na Neretvi osnovan je Radnički športski klub Velež.

Klub je ime dobio po obližnjoj planini koja se smjestila iznad grada kojim teče modra rijeka. Klub je prve tri godine zbog neimaštine igrao u crno-bijelim dresovima, a Crveni su postali 1925. godine kada je u Mostar dresove iz Zagreba donio Vaso Pucarić, član Uprave kluba.

Rođeni su zaigrali u crvenim dresovima na turniru posvećenom pjessniku Safvet-begu Bašagiću protiv gradskog rivala Zrinjskog, a kada su na teren istrčali Rođeni sa tribina se začulo "Naprijed crveni, crveni, crveni". Kapiten Zrinjskog zatražio je da fudbaleri Veleža skinu crvene dresove. Nakon što su to fudbaleri Veleža odbili, Zrinjski se povukao sa terena.

Veležu su vlasti 1940. godine zabranili daljni rad, a nakon što je država ušla u Drugi svjetski rat, veliki broj članova i simpatizera Rođenih stupio je u Narodnooslobodilačku borbu. Čak njih 77 nije dočekalo slobodu i najveće usphjehe svog kluba. Osam fudbalera je poginulo i proglašeni su narodnim herojima. Herojem je proglašen i Mehmed Trbonja.

Velež je prvi put član Prve savezne lige Jugoslavije postao 1952. godine, a brzo se vratio u niži rang takmičenja. Nakon što su Rođeni 1955. godine ponovo ušli u Prvu saveznu ligu, status prvoligaša zadržali su do 1992. godine i raspada Jugoslavije. Nisu se uspjeli domoći titule prvaka Jugoslavije, ali su Rođeni osvojili dva Kupa Maršala. Prvi put 1981. godine, a potom i 1986. godine.

Velež je imao fantastične generacije fudbalera. Generaciju koja je igrala 60-ih godina prošlog stoljeća predvodio je čarobnjak s loptom Muhamed Mujić. Generaciju 70-ih godina prošlog stoljeća predvodio je Sulejman Rebac, a najpoznatija je po "tercetu" BMV (Bajević, Marić, Vladić). Po mnogima Velež je morao osvojiti titulu tih godina.

Vrhunac te generacije u kojoj su još igrali i Boro Primorac, Džemal Hadžiabdić, Vahid Halilhodžić, Baka Slišković došao je 1981. godine kada je osvojen prvi Kup Maršala Tita. Drugi Kup je osvojen 1986. godine, a Velež je iznjedrio još neke velikane, među kojima su Petranović, Đurasović, Kajtaz, Jurić, Tuce, Kodro...

Ostvario je Velež neke dobre rezultate i na međunarodnoj sceni. U sezoni 1974/1975. izbacivali su Spartak iz Moskve, bečki Rapid, a potom i engleski Derby County. Na kraju je s ukupnih 2:1 u četvrtfinalu bolji bio holandski Twente. Jedna od najpoznatijih utakmica je ona iz drugog kola Kupa UEFA 1987. godine. Tada je Borussia Dortmund s ukupnih 3:2 prošla dalje Utakmicu u Mostaru pratilo je 30.000 gledalaca.

Velež je početkom ratnih golgota u Bosni i Hercegovini izbačen sa svog stadiona i nikada više nije bio domaćin Pod Bijelim brijegom. Nakon što su neki novi ljudi došli na Veležov stadion, trofeji i sva arhiva i vrijednosti velikana iz Mostara završili su u smeću. Pokušao se Velež uništiti, ali to Rođeni nisu dozvolili.

Izgrađen je stadion u Vrapčićima, a Velež u posljednje vrijeme pretvara svoj novi dom u pravo fudbalsko zdanje. U Premijer ligi BiH Rođenim nije bilo lako, nisu se osvajali trofeji, nekoliko puta su izgubili status premijerligaša, a nakon tri godine ove sezone vratili su se među najbolje klubove Bosne i Hercegovine. I, čini se, tu ne misle stati.

Izronio je Stari za one što ga vole, izronit će i Velež, a u Mostaru će opet gostovati neka nova Borussija Dortmund i rađat će se novi Bajevići, Halilhodžići, Kodre, Barbarezi... Jer, Mostar je u srcu, a ljubav prema Veležu je do groba!

(radiosarajevo/26062019)

Iz stare štampe: Stajališta za fijakere – Musavat br. 4. iz 1908. godine

U časopisu Musavat, broj 4 iz 1908. godine objavljen je sljedeći tekst:

“Dokle će još ovako? Na nekoliko mjesta u Mostaru kopane su ulice sa namjerom da se tu udesi i namjesti stajalište fijakera. Ali kako mnogi gragjani nisu dali da pred njihovim kućama stoje fijakeri, tako se od daljeg kopanja i odustalo, ali za to nije htjelo zasuti ni izravnati ono što je već prije izkopano. Tako, naročito po noći, mnogi može da nastrada na sred ulice ako natrta na te jame. Zato, evo i pitamo: dokle će se to tako držati? Ta to je prava sramota za Mostar!”

Izgradnjom mosta Franje Josipa (Titov) 1882. godine otvorena je komunikacijska veza s desnom obalom Neretve. Brojne kočije – fijakeri (većinom su to bili jednoprezi) su prometovali prašnjavim ulicama Mostara sve do Balinovca, pa i dalje. Glavna stajanka fijakera bila je kod česme kraj Hafiz Hodžine džamije na Glavnoj ulici (na mjestu nekadašnjeg Zdravljaka preko puta NAME). Vremenom je glavna stajanka smještena na Musalu, a ona druga s Glavne ulice u obližnji Soldin sokak.

Očigledno je vladao opšti nered po pitanju fijakera i prevoza, pa je Gradsko vijeće na sjednici od 12. maja 1885. godine usvojilo „Red za fijakere i omnibuse“. U tom svojevrsnom pravilniku ponašanja za ovu kategoriju prevoza u 30 tačaka se reguliše skoro svaki detalj. Precizirane su obaveze vlasnika vozila, određeni gabariti, uvedena obaveza registracije vozila, osvjetljivanje i mnogi drugi detalji.

Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Sedam kilometara oblaka pepela

Vulkan Sinabung, na sjevernoj Sumatri, od početka juna počeo je ponovo da izbacuje dim i pepeo u atmosferu. Stub dima dostiže visinu i do sedam kilometara.

Mnogi stanovnici u strahu od izbijanja lave napustili su ostrvo.

Prije devet godina, vulkan je prvi put nakon vijeka mirovanja, postao ponovo aktivan. Tada je na hiljade stanovnika ostrva moralo biti evakuisano iz njihovih domova.

Od tada, Sinabung, jedva da se ikada, i imalo odmara.

(focus)

(NovaSloboda.ba)

Vremenske prilike i neprilike

Komentar o vremenu prethodnih dana (preneseno sa twittera)

Pola dana paziš da te ne udari sunčanica, a drugu polovinu da te ne udari grom!

(Zana/twitter)

(fotografija/bhdijaspora)

Sa stranice Cidom – Ljekari na razmeđu vijekova

dr. Bruno Emilio von Curinaldi (1879.) prvi ljekar i upravnik bolnice u Mostaru

Iz Zadra u Mostar 30. ožujka 1879. g. doseljava dvadesetpetogodišnji liječnik Bruno Emilio von Curinaldi (Kurinaldi) i odmah biva postavljen za prvog liječnika i ravnatelja bolnice. Bruno je u Mostar stigao godinu dana nakon svoga oca Simeona (Šimuna), koji je u Mostar poslan sa zadatkom „da tamo ponamjesti poštanske urede“. Stigavši u Mostar sa suprugom Luigom (Vjekoslavom) rođenom di Cristiani, Simeon je uskoro postavljen za predsjednika Okružnog suda.

Bruno Curinaldi poznat je i po tome što je skupa s dr. Petrom Rizzom bio osnivač prve mostarske bolnice koja je radila na Mejdanu sve do 1888. g. Bruno se pored uobičajenog liječničkog posla bavio raznovrsnim društvenim radom. Novčano je potpomagao razne udruge, vatrogasno društvo, žensko sirotište, pjevačke zborove, izgradnju vjerskih objekata. Godine 1899., Gradsko vijeće mu je dodijelilo i titulu počasnog građanina Mostara. Zbog djelovanja i milosrđa dr. Bruna Curinaldija, cijela je ova obitelj bila omiljena među narodom.

U Sarajevo je premješten 1911. g. gdje nastavlja obavljati liječničku dužnost. Nakon sloma Austrougarske supruga ga napušta odselivši u Austriju, a on sve do svoje smrti ostade u Sarajevu gdje je i sahranjen.

Točno osam godina nakon Bruna u Mostar stiže i njegov brat Luigi (Vjekoslav) i postaje pravnik u Okružnom sudu. Mostarci odmah primijetiše da Luigi ima ženskaste pokrete, kao i to da mu žensko društvo nije prijalo te mu odmah prišiše nadimak Điđi. Međutim, liskaluke na stranu, ovaj sudac i predsjednik Okružnog suda u Mostaru, ipak bijaše povijesno poznat lik. Naime, negdje pred početak Prvog svjetskog rata premješten je u Sarajevo, a nakon Sarajevskog atentata na prestolonasljednika Franju Ferdinanda postade predsjednik sudskog vijeća koje je sudilo atentatoru Gavrilu Principu. Odmah nakon završenog suđenja Điđi se zaredio u red Isusovaca, otišao u manastir i tamo umro.

(Tibor/cidom)

Klima je budućnost

Propisi su jasni: „Nije dozvoljeno korištenje banera i transparenata“. Tako piše u paragrafu 4, stav 2, Kućnog reda Njemačkog Bundestaga.

Izvršenje ovog stava prati 200 policajaca, koji pripadaju Bundestagu, i pod direktnom su kontrolom predsjednika Bundestaga Wolfganga Schäublea. Njen zadatak je da zaštiti Parlament od uplitanja izvršne i sudske vlasti. Čak i državni tužioci mogu djelovati u Bundestagu, tek nakon odobrenja predsjednika Bundestaga.

Međutim, do djelovanja ove policije nije moralo doći, kada su demonstranti tokom manifestacije „Mladi i parlament“ upali u prostor ispred govornice, kada su neki otvorili transparent sa natpisom 

„Vaša klima politika = Katastrofa“, 

a drugi su izveli performans svjetske akcije „Die-in“, „Umiranje“ i legli na pod ispred govornice.

Wiolfgang Schäuble, član Parlamenta od 1972. godine, ostao je miran i demonstrantima se obratio riječima:

„Možete tako ostati do sutra u podne, kada ovde moram otvoriti sjednicu Bundestaga. A do tada bi trebali otići“.

(focus)

(NovaSloboda)

Sa stranice Cidom – Memi hodžina džamija

Memi hodžina džamija i mekteb uz nju nalazili su se u nekada Srednjoj (danas Mladena Balorde) i Vejzovića (Braće Krpo) ulici u srednjem dijelu Carine. Bila je građena od tesanog kamena, pokrivena pločom dimenzija 8 x 8 metara i imala je oko deset metara visoku kamenu munaru oktogonalnog oblika. Po svom vanjskom izgledu bila je slična Husein hodžinoj džamiji (koja se nalazila na mjestu današnjeg parkića na Glavnoj ulici kod Prvog mostarskog nebodera). Podigao ju je izvjesni Memi hodža prije 1620. godine, što saznajemo iz zakladnice Ahmeda, sina Ferhatova koji je, između ostalog, odredio da se imamu i hatibu ove džamije isplaćuju po dvije akče dnevno. Dosad nismo naišli na fotografiju ove džamije osim na nekim panoramama Mostara i na jednu gdje se vidi samo vrh njene munare.

Ova džamija je poznata i kao Kurtova džamija prema imamima iz porodice Kurt koji su obavljali dužnost u njoj. Džamija je srušena 1951. godine i na njenim temeljima je kasnije sagrađena prodavnica-samoposluga koja je radila sve do 1992. godine. Samoposluga je u zadnjem ratu (1992. – 1995.) uništena. Tada je mostarska gradska općina u sporazumu s Islamskom zajednicom na njenom mjestu podigla veliku zgradu na kat u kojoj od početka 1998. godine radi Ambulanta na Carini.

Fotografije: Memi hodžina džamija 1900-ih, 1926 i Ulica Mladena Balorde s vrhom džamije 1900-ih.

(Tibor/cidom)

Pokazati zastavu

Čini se na prvi pogled kao da se more talasa.

Međutim, to su samo nježni talasi od lagane tkanine, slično kao u nekom plesnom pozorištu.

Ruke, koje se vide kroz prozirno, plavo-bijelo platno, kazuju da se radi o fudbalskim navijačima argentinske reprezentacije.

Oni ponosno šire boje svoje zemlje, nakon prijateljske utakmice, u kojoj je njihova reprezentacija pobijedila Nikaragvu sa 5:1. To im, nakon ispadanja na Svjetskom prvenstvu prošle godine, ulijeva novo samopouzdanje.

Za Kup Amerike, koji je počeo 14. juna, a igra se u Brazilu.

Nažalost, po Argentince, oni su na startu Kupa izgubili prvu utakmicu 0:2, protiv Kolumbije, igrala neriješeno protiv Paragvaja i tek pobijedila Katar..

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Dan kad je Kantarevac bio pretijesan

(tekst je objavljen na portalu Novasloboda, dana 23. juna 2019. godine)

Prije 42 godine: Košarkaši Lokomotive i Partizana napunili Kantarevac

Mostar i Hercegovina bili su i ostali nepresušni izvor košarkaških talenata. Ovdje u Mostaru i u vrletima sunčane Herecgovine, oduvijek su se rađali  stasiti i kršni momci, pa je i njihov put do košarkaša bio i brži i lakši.

Nakon što je Dražen Dalipagić 1971. godine zaigrao za beogradski Partizan, u Mostaru je 16. juna 1977. godine odigrana revijalna utakmica ova dva tima. Partizan je došao u Mostar na stadion Kantarevac sa svojim najboljim timom, predvođen Prajom i Kićom. Kantarevac je bio pretijesan da primi sve ljubitelje košarke i teško će neka ekipa dostići ovakvu gledanost.

Prema procjeni tada prisutnih novinara, na Kantarevac se natiskalo oko 5.000 gledalaca.

Na toj utakmici, za Lokose su. kao pojačanja. igrali Mirza Delibašić Kinđe, Anto Đogić i Vučković iz Partizana.

Stručni štab Lokomotive sačinjavali su: šef stručnog štaba Slobodan Dabić Boba, “tehniko” Fazlija Krpo i fizioterapeut Emir Krpo, a suđenje je povjereno Neđeljku-Neđi Prljeti i Senadu Ibrulju, saveznim sudijjama.

Za Lokomotivu su igrali: Traparić, Bubalo, Andrić, Bovan, Omanović, Buntić, Vučković,Miličević, Đogić, Delibašić, Džonlez.

Da se podsjetimo, na kraju Partizan je pobijedio sa 127:90.

(NovaSloboda.ba)

Sa stranice Cidom – Neziragina džamija

Nezir-aga, inače zet Nesuh-age Vučijakovića, podigao je u drugoj polovini 16. stoljeća (po nekim izvorima 1550. g.), jednu predivnu kamenu džamiju, pokrivenu pločom i precizno klesanom munarom, na platou na Spilama, odmah iznad Krive ćuprije na Radobolji. Smatra se najstarijom džamijom na desnoj obali Neretve, a po svemu sudeći to je bila i prva građevina na cijelom platou poviše Krive ćuprije, tako da su se vremenom napravili putovi oko nje (Jusovina, Predhum).

O osnivaču ove džamije ne zna se ništa pouzdano, osim da je Nezir-aga u svoje vrijeme bio ugledna i značajna ličnost u Mostaru. Stanovao je tu u blizini na Šemovcu, a predaja kaže da je na tajanstven način nestao čim je ova džamija njegova imena izgrađena i da ga više nitko nije vidio. U džamiji se klanjalo sve do 1932. g., nakon čega vjernici iz nepoznata razloga prestaju posjećivati džamiju, da bi već 1938. g. ona bila napuštena i zapuštena. Munara joj je 1934. g. prenesena u Jablanicu, gdje je od njenog kamena sagrađen tamošnji mesdžid, a tijekom Drugog svjetskog rata u njoj su bile smještene izbjeglice iz istočne Hercegovine, uslijed čega je džamija dobrano devastirana. U potpunosti je porušena, a njeni ostatci uklonjeni 1950. g. Kamen koji je ostao nakon rušenja džamije upotrijebljen je za gradnju zgrade Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP-a) u Hatovskoj ulici. Teren na kojem je stajala izravnan je, ali sve do 1955. g mogli su se vidjeti temelji džamije i pokoji nišan iz harema koji je nekada postojao oko nje.

Nakon zadnjeg rata, 1999. g., izvršena je rekonstrukcija džamije što je podrazumijevalo potpuno vraćanje džamije u stanje kakvo je bilo izvorno, uz upotrebu istovrsnog materijala od kakvog je i bila sagrađena.

Fotografije: Nezir-agina džamija (na Spili) 1941. i 2003. g.

(Tibor/cidom)

Taj čudesni svijet – Slike sedmice

Centralnoamerički migranti čekaju da budu registrovani u imigracionom centru u Papachuli, Mexico. Američki predsjednik Trump je, želeći da zaustavi ilegalnu migraciju, uveo visoke kaznene tarife na svaki uvoz robe iz Mexica

Tokom govora predsjednika Bundestaga Wolfganga Schaublea, mladi aktivisti za klimatske promjene, upali su u Bundestag, i dok su neki razvili transparent sa porukom „Vaša politika za klimu = Katastrofa“, drugi su legli na pod, praveći se umrlim. Akcija je obavljena u sklopu svjetske akcije „Fridays for Future“, „Petci za budućnost“, i time dati svoj primjer i konačno pokrenuti politiku da čini nešto.

Hiljade ljudi su na londonskom Whitehall protestvovali protiv posjete američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Jedan muškarac uživa u lijepom vremenu na jezeru Starnberg, u Bayernu, Njemačka, tokom stand-up veslačke ture preko jezera.

U Sudanu, demostranti zahtijevaju od Vojnog vijeća da konačno preda vlast civilnom stanovništvu. Kriza u Sudanu i dalje traje.

Sjevernokorejski lider Kim Jong Un u naručju drži jedno dijete, dok gleda predstavu amaterskih umjetnika, žena oficira korejanske narodne armije (KPA).

Tuga izbjeglička. Dijete izbjeglica vuče lutku na ulazu u jedan centar za pomoć, koga je otvorila katolička zajednica u Laredu u Texasu, SAD. Kako sve više ljudi bježi iz Centralne Amerike, i ilegalno prelazi granicu iz Mexica u SAD, prihvatni centri tamo su prenatrpani. Tražioci azila sa njihovom porodicama veoma često, bez igdje ičega, ostaju na ulici. Crkva neke od njih prihvata privremeno, dok se negdje ne oslobodi neko prihvatno mjesto.

(web)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Naši u svijetu: Mirsada Tabaković, vlasnica velikog broja priznanja i odlikovanja

(objavljeno na portalu Nova Sloboda dana 22. juna 2019. autor Dragan Miladinović)

Nije sportista, ali je do sada osvojila kolekciju trofeja, njih deset. Zato što je najbolja radnica u svom radnom kolektivu, onom u Kaliforniji. Prva se u njenim rukama našla ljeta 2001. godine, dok je bila zaposlena u „Renaissance – Esmeralda Resort“ u Indijan Welsu, gradu čuvenom po teniskom turniru kategorije 1000.

A seriju priznanja stekla je u „Miramonte“ Indian Wells Resort Spa, gdje je radila kao fizioterapeut. Od svih njih, najsnažniji utisak ostavlja onaj što je dobila u tom kolektivu 2014. godine.

Po dolasku u Ameriku, u kalifornijski grad Palm Desert  januara 1999. godine, prve dolare je zarađivala radeći kod našeg čovjeka u kuhinji poznatog kafea „Jasmin“ u Palm Springsu.

Sva ta „odlikovanja“ potvrđuju koliko je Mirsda Tabaković primjerna i vrijedna žena- radnica! I vitalna i snalažljiva. Ove vrline je ispoljavala i u najtežim ratnim danima, dok joj je muž Hamo devet mjeseci čamio u konc-logorima na području Hercegovine. Nije se predavala ni poslije progona 1993. godine iz svojih pitomih i pitoreksnih Aladinića, nadomak drevnog grada Stoca. I u izgnanstvu u Bijelom Polju kod Mostara latila se frizerskog alata da bi, koliko-toliko svojoj, u to vrijeme nejakoj, djeci obezbijedila nešto bolju ishranu.

Marljiva Tabakovićka s ponosom i s ralogom danas priča o svoje troje djece: kćerki Ajli i sinovima Adnanu i Eminu. I oni su već familijarni ljudi.

A nena Mirsada još više  kazuje o svojoj unučadi. Kćer Ajla, udata Hodžić ime mališane- Norah i Nizar. Sin Adnan ima, takođe, dvoje djece – Medinu, koja je najstarije unuče Mirsada i Hame, i Adina. Dok je od svih najmlađi Isak, Eminovo dijete.

Ne čudi kada Mirsada, onako u šali kaže da su joj unučad „prebrisala“ one teške devedesete godine prošlog vijeka.

Dragan Miladinović

(prijeratni urednik mostarske Slobode)

Specijalno za portal NovaSloboda.ba iz SAD

(Nova Sloboda, 22. juna 2016.)

Sa stranice Cidom – Babun

Vrelo Radobolje bilo je popularno izletište Mostaraca sve do izgradnje novog vodovoda 1885. godine, a kao poznato gastronomsko i izletničko mjesto, zadržalo je svoju funkciju sve do pred početak zadnjeg rata. Nešto južnije od vrela Radobolje postoji i vrelo potoka Babun, po kojem je i samo mjesto dobilo ime. Otkud ime Babun?

Narodna predaja kaže da je Babun dobio ime po Bogumilima (Patarenima) koji su također nazivani i Babuni, a čija je zajednica bila aktivna baš na tom mjestu. Naziv Babuni nalazimo i kao naziv za srednjovjekovne bugarske i makedonske heretike (bogumile), kako ih nazivaju grčki izvori, a koji su se u predosmansko vrijeme proširili i na današnje prostore bivše nam države (sve do Istre), tako da se pojavljuje u slavenskim vjerskim i državnim pisanim spomenicima.

Prema nekoliko vjerodostojnih izvora na vrelu Babun nekad se nalazila crkvica sv. Ruže Viterbijske, a nakon što je srušena, na njezinim su temeljima Osmanlije izgradili mesdžid poznat u Mostaru pod imenom Džamija na Babunu. Stara je crkvica bila posvećena svetoj Ruži iz Viterba kojoj se ukazala Bogorodica i ozdravila ju od teške bolesti.

Ovo vrelo je poštovao narod, a osobito pravoslavni i muslimani, jer su mu pripisivali osobitu moć, a ponajviše za liječenje očnih bolesti. Na vrelo su išli bolesnici u svako doba i to prije sunca, ali se najviše išlo na 6. marta, na blagdan Svete Ruže. Uoči toga dana tu se održavalao veliko narodno veselje, jer je mnogo Mostaraca, a i naroda iz okolnih sela, tu dolazilo. Tu bi se naložile vatre, pekli janjci i mladež bi se cijelu noć veselila, a ujutru bi se prije izlaska sunca kupali u potoku i umivali lice.

Fotografije: Babun (fotograf: Karlo Grabovac) 2018

(Tibor/cidom)

Jurnjava u atomski pakao Černobila

Mobitel u jednoj ruci, Geigerov brojač u drugoj. To je jedan najnoviji, ali i najluđi turistički trend: Napraviti jedan zračeći selfi iz Černobila.

Od dana kada je američka telvizijska kuća HBO snimila dramu o eksploziji bloka 4, nuklearmnog reaktora u Černobilu, koja se desila 26. aprila 1986. godine, ovaj grad u Ukrajini doživljava svoj novi procvat?

Ljudi koji u životu traže neki poseban „kick“, udar, makar to u ovom slučaju bio samo klik na Geigarovom brojaču, sada su taj „kick“ našli u nekadašnjem radničkom gradu, a današnjem gradu duhova Pripyatu. Putovanje u taj grad, u stvari, nikad nije bilo zabranjeno, a danas se u njega ide pretežno putem organizovanih turističkih posjeta.

Ovih dana, ta oblast doživljava neviđenu navalu. Turizam u nuklearno zagađeno područje povećao se za trećinu, u odnosu na prošlu godine, barem kako piše švajcarski „Blick“. A tokom ljeta će biti još više turista, kažu u agenciji za organizovanje tura. A što se tiče zračenja, koje se tom prilikom pokupi, prema informacijama otganizatora, nije ni malo veće od onog, koju svako dobije tokom 24 sata provedenih kod kuće.

Sa „Piratima za odmor“ dobija se putovanje do grada, tri noćenja u hotelu, let avionom i dnevni obilazak zabranjenog područja. I sve to za 260 eura.

Na web stranioci organizatora posjeta navodi se: „Posjetite zonu Černobila sa profesionalnim timom, radujte se pedagoškom, nekomplikovanom i zanimljivom iskustvu. Doživite napušteni svijet černobilske zone uz vodiče, entuzijaste, koji vole svoj rad. Otkrijte Pripyat, DUGA i grad Černobil, sve to u jednom danu. Napravite jedinstvene fotografije za uspomenu u ograničenom području“. Pri tome Geigerov brojač ostaje isključen…

Posjetioci otkrivaju nuklerani pakao i šalju slike iz ovog područja. Malo zračenja nije važno, ukoliko mozak nije ranije kontaminiran…

I tako se predstavlja romantična slika napuštenog dječijeg igrališta s ljuljačkom, a jedno zaštitno  odijelo protiv zračenja, ostaje lacivno navučeno samo do gaćica i tetovaža. Zračeći seksi…ali, molimo lijepo, tu je stavljen i znak upozorenja za radioaktivnost.

Nažalost, oni koji su bili, nigdje nisu vidjeli znak opasnosti na glupost.

Područje oko stradalog nukleranog reaktora iz 1986. godine još uvijek je toliko radioaktivno zagađeno, da će proći vijekovi i vijekovi, tokom kojih niko neće moći tamo živjeti.

(bild)

(NovaSloboda.ba)