Priča iz tramvaja (autobusa)

Priča je krenula sa facebooka, i postala pravi hit. Preinačena je u priču iz autobusa, u drugom gradu, a čini mi se da sam je nekada davnih dana čuo u Sarajevu.

“Možda nije baš sve istinito, ali fino zvuči” znao bi nakon fino “svaljane priče” reći jedan prijatelj, a nakon toga bi dodao, “Ma ne morate baš sve uzimati zaozbiljno, što ja ispričam”.

A jedan drugi bi, nakon što bi saslušao tako svaljanju priču dodao, ”...Ako je to tako!”

Ovo mi baš liči na nešto takvo.

Priča iz tramvaja koja je postala hit na internetu

Reakcija u tramvaju je bila neopisiva!

Društvenim se mrežama proširila priča, navodno zabilježena u tramvaju broj 14 u Zagrebu. Putnik, crnac, ustupio je mjesto trudnici, no u zauzimanju mjesta prestigla ju je jedna starija gospođa koja vrlo uvredljivo odbrusila tamnoputom gospodinu koji se pobunio da je on mjesto htio ustupiti trudnici. Njegova je reakcija nasmijala sve. Pročitajte:

Zagreb, događaj iz javnog prijevoza…

– “Izvolite, sjednite.” ljubazno joj, na solidnom hrvatskom, nudi mjesto i ustaje.

U tom trenutku tramvaj kreće, a ona baba, vidjevši u naguravanju sa ostalim putnicima slobodno mjesto, jurnu na isto, odgurnu trudnu ženu i brzo uskoči na sjedalo. I sjedi tako ona, sva sretna što je osvojila prazno mjesto, kad joj crnac ljubazno reče:

– “Oprostite gospođo, ali ja sam ustupio mjesto ovoj gospođi jer je trudna i izgledala je umorno. Mislim da se Vama ništa loše neće dogoditi ako još malo budete stajali, a nju pustite da sjedne.”

Na to baba odgovara:
– “Ne znam iz kojeg ste plemena mladiću, ali ovdje, u ovoj civiliziranoj zemlji ustupa se mjesto starim i bolesnim ženama, a ne mladim i zdravim!”

Crnca je očigledno naljutila ova rasistička primjedba pa je lijepo i izrazito ljubazno odgovorio staroj gospođi:

“Ne znam iz kojeg ste sela vi gospođo, ali u mom se selu takve stare i zajedljive babe jedu za večeru!”

Kažu da je reakcija u tramvaju bila neopisiva…!!!!!!

Ista priča, samo autobus, i drugi grad...

Crnac, dama u godinama i trudnica – priča iz autobusa

...evo priče o jednom od ružnih događaja u autobusu GSB.

Dakle, autobus broj 16, vreme oko 18 časova, špic, svi se vraćaju kući, ludnica.
Jedan od putnika koji udobno sede je Crnac, neodređenih godina.
Autobus staje na stajalištu, ulazi žena, trudna je, što se lako vidi, nosi pune torbe, jedna dama u godinama sve sa šubarom i bundom i još nekoliko ljudi.
Crnac, videvši trudnu ženu:
- "Izvolite, sedite." ljubazno joj, na solidnom srpskom, nudi mesto i ustaje.
U tom trenutku autobus kreće, a ona dama u godinama, videvši u magnovenju slobodno mesto, jurnu na isto, odgurnu trudnu ženu i brzo uskoči u stolicu.

 I sedi tako ona, sva srećna što je „osvojila“ prazno mesto, kad joj Crnac ljubazno reče:
- "Oprostite, ali ja sam ustupio mesto ovoj gospođi jer je trudna i
izgledala je umorno. Mislim da se vama ništa loše neće dogoditi ako još malo budete stajali, a nju pustite da sedne."
Na to mu dama u godinama arogantno i sa prezirom odgovara:
- "Ne znam iz kojeg ste plemena mladiću, ali ovde, u ovoj civilizovanoj zemlji ustupa se mesto starim i bolesnim ženama, a ne mladim i zdravim!"
Crnca je očigledno naljutila ova rasistička primedba pa je lepo i izrazito "ljubazno" odgovorio staroj gospođi:
"Ne znam iz kojeg ste sela vi gospođo, ali u mom se selu takve stare i zajedljive babe jedu za večeru!"
Kažu da je reakcija u autobusu bila neopisiva... 

Ista priča, objavljivana je 2012, 2013, 2014, 2015, na različitim internet stranicama, znači ponavlja se...

Sve mi se više čini, da sam je ipak nekada davno čuo u Sarajevu…

(spagos)

Prije depresije, obavezno provjerite da niste okruženi idiotima!

Jedan od najkontroverznijih naučnika 20. vjeka je onaj kojeg studenti psihologije cijelog sveta od milja nazivaju „deda Frojdom“.

Tokom njegovog života, jedni su ga smatrali šarlatanom, drugi – genijem. Koko Šanel ga je zvala prvim muškarcem feministom, a dva otkrića su ga ovjekovječila: razotkrivanje misterije ljudskog sna i „nalaženje“ ključa za podsvijest.

Evo njegovih 10 zanimljivih citata koji će vas definitivno podstaći na razmišljanje ali i zabaviti:

1. Veličina vašeg identiteta određuje se veličinom problema koji je u stanju da vas izbaci iz takta.

2. Prije nego što kod sebe dijagnosticirate depresiju i nisko samopouzdanje, obavezno budite sigurni da niste okruženi idiotima.

3. Mi nikad ne bivamo tako ranjivi kao onda kad volimo, i nikad tako beznadežno nesrećni onda kada gubimo ljubav.

4. Ljudi su više moralni nego što misle i mnogo više nemoralni nego što mogu zamisliti.

5. Svaki normalan čovjek, u stvari, normalan je samo delimično.

6. Ako ste oprostili čovjeku sve, znači, završili ste sa njim, zauvjek.

7. Protiv svakog čovjeka čovjek se može braniti, ali protiv pohvale ostaje bespomoćan.

8. Mi više težimo ka tome da izbjegnemo bol, nego da susretnemo radost.

9. U trenutku kad čovjek počne da sumnja u svoj život i svoju vrijednost, on postaje bolestan.

10. Veliko pitanje na koje nikada nije odgovoreno i na koje ni ja nisam bio kadar odgovoriti, uprkos tridesetogodišnjem istraživanju ženske psihe glasi: ŠTA ŽENA HOĆE?!

(kurir.rs)

Dohakali dronovima

Dronovi već idu na živce mnogima, bez obzira, radilo se o najobičnijoj zabavnoj spravi, ili o špijunaži najvećeg ranga.

Obično zujanje elisa drona i objektiv kamere u vazduhu, iznad grupe ljudi, smeta svakome. U većem dijelu svijeta ljudi to smatraju narušavanjem ličnih sloboda, ne ulazeći u to u kakvu će svrhu biti upotrijebljeni načinjeni snimci. To posebno naglašavaju promi ličnosti, jer se takve slike prodaju za debele pare.

Dronovi su već dostupni svakome, mogu se kupiti za koju stotinu eura. Međutim, njihovo korištenje može biti i opasno po život. Jedna informacija ovih dana kaže kako je pilot jednog aviona Air France, u blizini jednog aerodroma, imao skoro bliski susret sa dronom, malo je nedostajalo da se dron zabije u motor aviona. U većini zemalja su već donešena stroga pravila o načinu korištenju dronova u privatne i službene svrhe.

Ali, kako to kontrolisati? Jer, jedan dron se može podići u vazduh na bilo kojoj tački zemljine kugle.

Japanci su u tu svrhu već testirali mreže za hvatanje dronova iznad privatnih područja, dok Britanci rade na razvijanju takozvanih “smrtnih zraka”.

Holanđani su se vratili korak nazad u istoriju, i u tu svrhu ove „high-tech” ptice love pravim, za to posebno dresiranim  orlovima. A kako prva iskustva kazuju, orlovi taj zadatak  obavljaju sa velikim zadovoljstvom, visoko motivisani, jer i njih same dronovi nerviraju.

(izvor:stern)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Kontra zaborava i kontra vandalizma!

Novi, ljepši , TEŽI!

NOVI KAMEN - ista poruka

Mostar, 30. marta 2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Na vrućini uspijevaju vrlo zgodni primjerci škorpija (1875. godine)

James Creagh, engleski putopisac, rođen 1836. godine, bio je u obilasku Bosne i Hercegovine istovremeno kad i sir Arthur John Evans, 1870.ih. Kolima u pratnji kočijaša 1875. godine putuje od Bosanskog Broda do Metkovića novom cestom napravljenom samo deceniju ranije.

Bilo je to vrijeme pobune dijela muslimana protiv vlasti iz Stambola. Premda su ih zatekle iste prilike u ovim krajevima, njih dvojica različito donose doživljaj. Dok je Evans veću pažnju usmjerio na političke prilike, Creagh, iako dosta nadmena stila i pun ironije, unosi dosta živosti, dozu humora čak i u najozbiljniji događaj, tako da je izuzetno zanimljivo pratiti njegov putopis „Over the borders of Christendom and Eslamiah“ (Na razmeđu hrišćanstva i islama) iz 1876. godine.

Ovdje donosimo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Nedaleko od Mostara zaustavili smo se kraj nekog vrela. Tu su tatari otvorili svoje male torbe, izvukli iz njih goleme svilene turbane i ukrasili njima glave, kako bi ulazak u glavni grad učinili zvaničnim i dostojanstvenim. Velika gomila slijedila me je do dvorišta hana. […] Han, ili hotel, sliči na one ustanove, koje su na tako zabavan način opisane u Don Kihotu. Sobe su zaposjeli ljudi koji su većinom djelovali istinski plemenito: njihovo ponašanje je u svakom pogledu bilo gospodsko. […] To su begovi, ili pripadnici stare turske stranke. Oni su uglavnom siromašni, a i potrebe su im male. Njihovi konji, a možda i većina pratilaca, provešće noć u štali. Beg sjedi na sofi načinjenoj od bisaga i prostirke, večera rižu i kiselkast kruh i čvrsto spava kraj svog oružja. Moj susjed je bio darovit čovjek: zabavljao me je unjkavo pjevajući nekoliko pjesama i prateći se na maloj gitari. Putnik se u ovim zemljama navikne na insekte, pa ni ja nisam obraćao pažnju na te male životinje koje su, čak prije nego što sam legao na krevet, uspjele da mi se uvuku u cipele. Nijedan Turčin nije kadar da se sam obrije, tek kad sam počeo to da radim sam, oni su pratili svaki moj pokret zabezeknuti od čuđenja, koje uvijek izaziva svaka novina. Sve dotle, dok su se držali podalje i nisu me ometali, nisam se bunio. Ali, me je znatiželjna gomila naposljetku sasvim okružila, dok je jedan čovjek iz prvih redova proturio glavu između mog lica i malog ogledala. Ugledavši iznenada bubuljicu na nosu, ovaj se toliko nagnuo naprijed kako bi je bolje osmotrio da mi je potpuno zaklonio pogled na ogledalo. Bio sam prisiljen da završim toaletu hodajući po verandi, stalno praćen začuđenom gomilom, koja je očigledno smatrala da se takav vrstan mađioničar može nagovoriti da ponovi tačku. Poslije šolje dobre kafe i neizostavne huke krenuo sam iz hana. […]

[…] Jedan stari Turčin, koji je (u Mostaru) imao kuću s velikom baščom, pozvao nas je da ga posjetimo; upravo kad smo posluživani raznim osvježenjima na velikom sagu ispod ugodne hladovine razgranatog oraha, jedan poslužitelj je prevrnuo poslužavnik s kafom u krilo gospođe Hrvatice, obučene u svilenu haljinu boje jorgovana.

Starac je bio očigledno ojađen ovom nespretnošću i zamolio je gospođu da ode u odaje jedne od njegovih žena, uvjeravajući je kao što se to stalno čini u ovakvim okolnostima, da će se mrlje svakako moći ukloniti. Naš domaćin je, inače, vrlo bogat i jedan od najuglednijih velikodostojnika u Hercegovini, a zbog blizine nedavno izgrađene katoličke crkve želi prodati kuću i posjed, jer ne želi biti ukaljan sjenom hrama drukčije vjere.

Njegovo domaćinstvo se vodi, uvjeravala me gospođa nakon što se vratila s očišćenom haljinom, na osnovu zasebnih soba. Njegove tri žene, inače, žive prilično zasebno osim za vrijeme posjeta gostiju, odvojeno se hrane i zabavljaju, bez miješanja jedne s drugom. Plavobradi (kako sam prozvao svog domaćina) ima svoje sobe u prizemlju, gdje prima svoje prijatelje, te povremeno skokne na kafu gore kad se zaželi ženskog društva, dijeleći ravnomjerno svoju pažnju na svaku od njih, tako da ni jedna nema razloga za nezadovoljstvo.

Najstarija supruga mu je bila izuzetno debela hodajući i dišući s jednakim naporom. Iako je naš mnogo šarmantni lord bio blizu šezdesetima, njegova najmlađa mladenka je, prema mojoj sugovornici, bila „dražesna devetnaestogodišnja djevojka, puna mladenačkog duha i zanosne ljepote“.

Uprkos njegovoj netrpeljivost, stari Turčin je bio izuzetno učtiv upućujući mi brojna pitanja o Engleskoj i muslimanskim podanicima Njenog Veličanstva, a kada smo bili na odlasku, izrazio je zadovoljstvo zbog naše posjete i srdačno se rukovao sa svima nama. Poneki muhamedanci se smatraju uprljanim ako dodirnu hrišćanina. Tako je i naš Paša, bivši glavni guverner Hercegovine, a koga smo nedavno posjetili, uvijek uza se imao par rukavica koje je hitro navlačio prilikom prijema nekog konzula, plašeći se da ne oskrnavi svoje ruke dodirujući bezbožnika.

Ovakve predrasude su učestalije u turskim azijskim pokrajinama nego u evropskim. Tako sam primijetio da i u Bosni i u Hercegovini, uprkos međusobnim netrpeljivostima, hrišćani i muslimani piju bez ustručavanja iz iste čaše i puše isti čibuk. […]

[…] Bijele kuće ravnih krovova, krivudave ulice i prašina daju Mostaru izgled kakvog sirijskog grada. Doslovan prevod riječi „Mostar“ je grad s mostom, i on se tako zove po jednom starom rimskom mostu, čiji jedini luk ovdje premošćuje Neretvu na visini od pedeset stopa. Dvije kule, koje tako često pominju rimski istoričari, još stoje kraj mosta, i mada je slikoviti trošni i uski luk djelo turskih graditelja, nema sumnje ko je izgradio njegove masivne temelje. Grad je smješten na obe strane duboke jaruge kroz koju protiče rijeka. Bršljanom obrasle pećine, mahovinom pokriveno stijenje i oronule utvrde miješaju se u neredu među visokim kamenim zidovima, koji okružuju kuće, što daje Mostaru izgled gomile malih tvrđava.

Nije neobično vidjeti vrt, koji se nalazi na suprotnoj strani ulice u odnosu na kuću kojoj pripada, i budući da su i kuća i vrt opkoljeni vrlo visokim kamenim zidovima, uska ulica djeluje vrlo sumorno. Mnoge od ovih građevina su u ruševinama i kakav učeni ljubitelj starina bio bi zbunjen izmjenama i premještanjem drevnog materijala. Grad su zauzeli Venecijanci prije otprilike dvjesta godina, a okrugla kula stražara na padini golog brijega iznad grada predstavlja jedini ostatak i italijanske gradnje. Onaj dio grada koji se nalazi na desnoj obali rijeke potpuno se razlikuje od starog dijela na suprotnoj strani. Kada se pređe most, slikovite staze vode do malog udubljenja u brdu, gdje se nekoliko pjenušavih vodopada stropoštava između starih lukova, bršljanom pokrivenih zidova, vrtova, mlinova, kuća i stijena, koje izgledaju kao da su tu samo radi ukrasa.

Dugo smo sjedili tu i uživali u svježini hladovine. Kad sam izrazio svoje čuđenje što neki od bogatih stanovnika grada nemaju kuće u tako lijepoj okolini, s vodopadima i voćnjacima, rekli su mi da povremene bujice plave zdanja kojima sam se toliko divio i da se ništa ne može oduprijeti ovim nepogodama. Za vrućih dana, stanovnici grada dolaze ovdje da se rashlade pod velikim granama, uživajući u divnom mirisu voćaka i hladovini koju pruža voda iz vodopada, čiji se žubor miješa s pjevom ptica, muzikom gitara i monotonom harmonijom turskih pjesama. Ovo sjenovito utočište suviše je maleno da bi se moglo nazvati dolinom i može se jedino uporediti sa špiljom ili amfiteatrom. Razlika u temperaturi između nje i vrućih i prašnjavih ulica, koje su tako blizu, ogromna je.

Hercegovačka dobrovoljačka konjica i rezerva bile su na obuci kad sam boravio u Mostaru i obe su se sastojale od lijepih mladih Muslimana vojničkog držanja, čiji je prolazak ulicama, praćen bučnom muzikom, naveo sve djevojke da provire kroz prozore i preko baštenskih zidova. Dvanaestak mladih Turkinja, ne sluteći da se nalazim na malom prozoru što gleda na njihovu kuću, istrčalo je da proviri na vojnike kroz rupe na ogradi. Bile su visoke i lijepo građene, a njihova lica su bila premazana crvenom bojom, i žena koja ih je sve dobro poznavala uvjeravala me je da su duge pletenice koje su im se spuštale niz leđa lažne. […]

[…] Takođe smo upriličili posjetu Višoj djevojačkoj školi, koju vode rimokatoličke sestre iz Zagreba. Međutim, mada smještaj, ishrana i školovanje koštaju samo 14 šilinga mjesečno, nema više od tridesetak učenica. Direktorica mi je objasnila da se ne pravi nikakva razlika u vjerama, nego da u školu primaju sasvim slobodno djevojke, kako muslimanske tako i pravoslavne vjeroispovijesti. Ručni radovi i vezovi koje rade ove djevojke su izuzetno lijepi. Veliku većinu djevojaka, izuzev par njih koje su već punoljetne, čine djevojčice.

Vrućina i blještanje golog kamena odlično pogoduju razvoju i rastu sasvim zgodnih škorpija – prilično velike primjerke sam ubijao u krevetu prije spavanja. Rečeno mi je da su otrovne, te da njihov ugriz izaziva intenzivnu bol.

Mostar je, najvjerovatnije, najjeftiniji evropski grad. Odlično voće, riba, meso i povrće, mogu se kupiti u velikim količinama za samo nekoliko novčića. Trgovina je, međutim, tako povoljna za kupca zahvaljujući tome što robe ima u obilju, a novca veoma malo. U pet sati ujutro, moj prijatelj Perzijanac (vlasnik hana u kome je Creagh odsjeo) donio mi je šolju čaja. Od svih gadnih stvari koje sam ikad morao progutali, ta tečnost je imala najmanje sličnosti s mirisnom šoljom čaja, koju bi napravila kakva engleska bakica.

„Napravio sam ga specijalno za Vašu ekselenciju“, reče Perzijanac s dubokim uzdahom, „i moja se jetra pretvara u vodu zato što čaj nema naklonost Vašeg stomaka“.

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Promocija knjige "Mostar moj grad" u Sarajevu 30. marta 2016. godine...

Promocija knjige "Mostar moj grad", knjiga 1. u Sarajevu 30. marta 2016. godine...

Za arhivu: Švicarska – BiH 0:2 (0:1)

29. mart 2016.

Stadion: Letzigrund, Zürich

Gledalaca: 20.000

Sudija: Sebastien Delferiere (Belgija)

Strijelci: 0:1 Džeko (14.), 0:2 Pjanić (57.)

Švicarska: Sommer, Lichtsteiner (od 65. Lang), Seferović, Xhaka, Rodriguez (od 65. Moubandje), Steffen, Fernandes (od 46. Embolo), Kasami (od 72. Tarashaj), Mehmedi (od 46. Zuffi), Senderos, Schar (od 46. Klose).

BiH: Begović (od 62. Burić), Vranješ, Spahić (od 79. Cocalić), Kolašinac, Zukanović (od 85. Graovac), Lulić, Bešić, Višća (od 50. M. Sušić), Ibišević (od 66. Hadžić), Pjanić (od 73. Duljević), Džeko.

(spagos)

Vandalsko oštećenje Starog mosta

(28. marta 2016.)

mjesto gdje je stajala tabla UNESCO

novi kamen na mjestu starog

Stari most u Mostaru je simbol mira i pomirenja među narodima, simbol suživota. Vandalski događaji u Starom gradu i oštećenja na Starom mostu, koji je pod zaštitom UNECSOa oštro su osuđeni. Između ostakog, vandalima je zasmetao kamen na kome je bilo napisano “Don’t forget ‘93”, postavljen na Starom mostu ispod Čardaka, kao i tabla, sa druge strane mosta, na kojoj je bila napisana zahvalnost UNESCOu povodom obnove Starog mosta. I kamen i tabla su bačeni sa mosta u Neretvu. Popodne je na mjesto kamena bačenog u Neretvu, koji je tom prilikom razbijen na manje komade, postavljen novi kamen, od nekadašnjeg Starog mosta, srušenog 1993.

(spagos)

Mostar sablasno prazan grad

(28. marta 2016. godine)

Odlučih s vama podjeliti večerašnju rutu hodanja da bih ukazao na ono što me odavno ostavlja bez odgovora.
Ljudi moji Mostar je sablasno prazan grad.
Na ovom putu od zamalo 6 Km sreo sam maksimalno tridesetak prolaznika.
Neko će primjetiti da samo išao sam "ovom" stranom...
Jesam, zato što Mostar sigurno nije jedinstven grad i to znaju svi koji u njemu žive.
Ovaj narod je neko dobro zajebo da izvinete...
Ovaj narod je zaslužio bolje.
Građani Mostara i "seljaci" moraju izaći na ulice svoga grada.
Zašto? Pa zato što nas ovaj grad treba.
Možda više nego ikad.
Izađimo iz kafana, kladionica, udobnih stanova i makar šetajmo svojim gradom.
Bacimo androide iz ruku sto mu gromova.
Ovaj grad kao da je prepušten ili bolje rečeno pušten.
Spuštanjem roletna problem neće biti riješen.
Opet zašto?
Pa zato što smo mi problem.
Naše bitisanje u ovoj vali.
Ono je glavni problem.
Ali paša Rizvanbegović bi reko za Hercegovce:"Ili im dajte pušku u ruku ili nek udaraju kamen o kamen"
Svejedno nesmijemo mirovat. Ne priliči nam.
Eto... Toliko. Bilo bi još ali pretjerat ću

(sa facebooka /Jasmin Drljević)

Radovi na Tepi napreduju

fotosi Hafa

Stanje 28. marta 2016. godine

Od početka radova na obnovi tepe među rajom se čuju oprečna miüljenja. Dok jedni pozdravljaju obnovu svakog objekata, dotrajalog i oštećenog u ratu, kojih dvadeset i nešto godina nakon rata ima na pretek, pogotovo na lijevoj obali Neretve, dotle se mnogi bune protiv bilo kakve novotarije, nastojeći da pogotovo stari dio grada bude sačuvan u izvornom obliku. Jedan od tih objekata je svakako čuvena mostarska Tepa. Totalno propala tokom rata. Neodržavana poslije tata od mjesta na koje su Mostarci dolazli svakodnevno, postala je mjesto koje se izbjegava.

Mostarci sa nestrpljenjem očekuju završetak radova, a u međuvremenu mnogima bode oči masovna željezna konstrukcija.

Slike je napravio naš Hafa, preuzete su sa stranice Mostarski behar, uz nekoliko njegovih ljutitih komntara.

Biseri mostarskih urbanista

Nije im ostalo ?? para za kameni zid

Neko je bio lud…ili ovi nekad ili ovi sad.

(spagos)

Djevojački san: Postati „Cheerleader“ kod poznatog kluba

Za neke djevojke to je san, za druge samo zabava: Cheerleders girl.

Na kastingu za tim Cheerleader tim 1.FC Köln, za narednu sezonu, za 60 mjesta javilo se 660 djevojaka.  One imaju trening četiri puta sedmično, nastupaju na stadionu, u vrijeme utakmica i kod sponzora. Kod djevojaka mora sve štimati, od glave do pete. U rukama nose svjetlucavi pompon, sa rukohvatom u sredini, tako da u svim položajima stoji čvrsto.

Duga kosa je skoro pod moranje. Djevojke tokom treninga pohađaju poseban kurs šminkanja, kako bi što ljepše izgledale prilikom svakog nastupa, kojih ima oko 140 u godini.

Triko je najčešće u bojama matičnog kluba, sa amblemima grada i kluba na rukavu, veličina knap tijesno, najčešće sa slobodnim pupkom, sexy trakom oko vrata, i malo dubljim izrezom.

Mini suknja je, takođe, pod moranje, a uz to mora lepršati kod svakog pokreta.

Na nogama su hulahopke boje kože, neprovidne, od elastičnog materijala.

Cipelice sa teniskim čarapama, koje treba da omoguće dobro držanje, ali i kod pravljenja figura podizanja.

(izvor:express)

(Novasloboda.ba)

Literatura iz automata

Jedan francuski Start-up je razvio automate za kratke priče.

Zašto bi se iz automata mogli kupiti samo slatkiši? Ili piće? Šta bi se desilo kad bi se iz automata mogla izvući literatura. Christophe Sibieude nije samo postavio ovo pitanje, nego  zajedno sa njegovim kolegama napravio jedan takav automat za kratke priče. Jedna pefektna mašina za potrošnju vremena, pogotovo za one koji čekaju.

Pritiskom na dugme automata, može se izabrati pričica duga jednu, dvije, ili pet minuta. Proza ili lirika, u obliku minijature, odštampana na jednom uskom papiru, alično kao račun iz samoposluge. Automat je samo daljnji razvojni put njihove firme.

Pod nazivom „Short Edition”, ovi Francuzi već pet godina objavljuju kratke priče više hiljada hoby autora na internetu. I ove priče će biti ponuđene na automatima.

Automati se nude na bazi iznajmljivanja za 500 eura mjesečno, ili na prodaju po cijeni od 6.000 eura.

Prvih osam automata je već instalirano u Grenobleu. Trideset narednih već je poručila francuska željeznica i instaliraće ih u Bretagni. Moguće da će se vrlo brzo pojaviti i van Francuske. Preduzetnici su trenutno u potrazi za prevodiocima.

(izvor:ksta)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Zuko Džumhur: Pamti Huso!

Tekst koji slijedi objavljen je na portalu sarajevo.co.ba, a čitanjem priče, garant da svako zamišlja neku svoju staru čaršiju i malog Husu, klempavih ušiju, sa fesom naglavi...

Mostar, Glavna ulica početkom XX stoljeća

Zuko Džumhur: Pamti Huso!

Nije tada bilo ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera. Bila je samo glavica maloga Huse čije su klempave uši branile njegovom starom fesu da mu ne začepe usta…

Kasaba je bila mala ali živopisna. Imala je oko dvije hiljade duša, ali i svoj tamburaški zbor, i apoteku, i fotografsku radnju, i dvoja zaprežna kola, i željezničku ložionu, i desetak kafana i mejhana, i tri javna nužnika i sud. U kasabi je bilo i zapušteno tenisko igralište što su ga prije skoro stotinu godina napravili austrijski činovnici i oficiri. Mladi sudac imao je ručni sat. U toj kasabi na granici Bosne i Hercegovine živio je i Begefendija, ugledni trgovac mješovitom robom u maloj siromašnoj čaršiji. Hodao je lakim korakom od svoje kuće do dućana, i od svoga dućana do čaršijske džamije. Nosio je čohano bosansko odijelo, plitak fes na glavi i sahat sa kapkom i na svilenom gajtanu za adžem pojasom. Dva puta je Begefendija biran za gradonačelnika glasovima i Muslimana i Hrvata i Srba. Iz svoga dućana u obližnju općinsku zgradu ljeti bi trknuo i u nanulama, ali na sjednice općinskog vijeća dolazio bi uvijek u cipelama i sa crnim štapom u ruci. Na sjednice vijeća svaki put je za ruku vodio sina Husu što je po drugi put išao u treći razred osnovne škole.

Dosta općinskih odbornika dolazilo je u kasabu, dolazilo je sa sela, mahom pješice, a poneki iz udaljenih krajeva i na konju. Općina je imala i svoga bilježnika. Bilježnik je bio školovan čovjek. Imao je dva razreda niže trgovačke škole i lijep rukopis. Gradonačelnik Begefendija bio je veoma podozriv čovjek i bojao je se pretjerano školovanih, pogotovo ako bi još nosili i naočare. Pred bilježnikovim očima bila su dva debela stakla. Begefendija je vjerovao da su ti školarci sa naočalima puni svakojakih marifetluka i karefeka, pa nije mario za njihove papire, zapise i druga litanija. Gradonačelnik Begefendija posadio bi na klupu pored sebe u povećoj odaji za sjednice svoga sina Husu, da dijete pomno prati razgovore odbornika. Kada bi se Begefendiji učinila neka primjedba ili prijedlog umjesnim, pametnim i korisnim, za opće dobro samo bi šapnuo na uho svome Husi: ´Pamti, Huso…´ Huso bi skočio na noge lagane i glasno rekao: ´Hoću, babo!´ Tako bi naglo hrupio na klupu da su jedino njegove podobro klempave uši zadržavale fes da mu ne začepi usta.

Te veoma značajne riječi između babe gradonačelnika i njegovog sina Huse ponavljele bi se i po nekoliko puta na svakoj sjednici općinskih vijećnika, a bilježnik sa naočarima na nosu sjedio u dnu odaje i više kao za sebe nešto piskarao, ali ipak dobro vodeći računa da podvuče ono što je babo rekao svome Husi da upamti. Na sljedećoj sjednici umjesto čitanja bilo kakvih zapisnika prva tačka dnevnog reda bila je: ´Šta si upamtio, Huso, govori!´ Huso bi skočio na noge lagane i sve po redu počeo da veze što mu je babo naredio da upamti. Nije tada bilo ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera. Bila je samo glavica maloga Huse čije su klempave uši branile njegovom starom fesu da mu ne začepe usta! Nije to bilo baš ni tako davno… pisao: Zuko Džumhur

Izvor: http://sarajevo.co.ba/zuko-dzumhur-pamti-huso/

Rugby za žene: Povratak na Olimpijadu

U rugbyju je dozvoljeno igrača, koji ima loptu kod sebe, oboriti na tlo na malo grublji način.

Oboriti protivničkog igrača na tlo, potezanjem za kosu, zabranjeno je.

Venecuelanska reprezentativka Maryoly Gamez je, uprkos tome, baš na taj način pokušala zaustaviti igračicu Victoriju Rios iz Urugvaja. Nimalo fer, ali uspješno. Venezuela je dobila utakmicu sa 31:12.

U Rio de Janairu je upravo odigrano prvenstvo Južne Amerike u rugbyju, koje je ujedno poslužilo kao generalna proba za Olimpijske igre, koje će se ovdje održati u avgustu.

Nakon 92 godine, rugby se vraća na igre, kao olimpijski sport.

Na Svjetskom prvenstvu održanom u jesen prošle godine, prodato je 2,4 miliona  ulaznica, a prvenstvo je prenošeno putem televizije u 200 zemalja svijeta. Čak i u SAD, kolijevci američkog footballa, interesovanje za rugby je veliko, i ni jedan timski sport se ne razvija tako brzo kao rugby.

Pa, do Olimpijade u Riju.

(izvor:spiegel)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Pozor, zamka!

Nemajući pojma šta je čeka, jedna antilopa se pribižavala leopardu, koji je sakriven u visokoj travi čekao na plijen. I onda iznenada, velika mačka je skočila i zgrabila antilopu.

Fotografije je dospjela u finale takmičenja za  „Fotografija godine iz divljine“, a nastala je u Etosha Nacionalnom parku u Namibiji.

(izvor:spiegel)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Paris Jackson: Uskoro Pop princeza?

Da li će Paris Jackson (17) uskoro osvajati pozornice svijeta?

Kćerka preminulog „King of Popa”, Michaela Jacksona, na socijalnim mrežama je već postavila nekoliko video snimaka, na kojima se vidi kako svira gitaru i pjeva. Pojavljuje se vijest, da su, sedam godina nakon smrti Michaela Jacksona, mnogi izdavači ploča zainteresovani za talentovanu djevojku. Ko će prvi djevojci, čuće se vrlo brzo.

Što se tiče novca, kćerka pop legende je obezbijeđena, pa je iz tog razloga niko neće biti jednostavno dobiti. Jacksonova familija je prodala dio prava Michaela Jacksona za 750 miliona dolara.

Djevojka sa plavim očima naslijedila je muzički talenat od svog oca. Roditelji Michaela Jacksona imaju želju i preporuke da Paris sa braćom Prince (18) i Blanket (13) startuje zajedno sa jednom muzičkom grupom, kao što su nekada startovali „Jackson five”. Djed Joseph Jackson (87) ima u tome iskustva, a na taj način je svoju djecu učinio svjetskim zvjezdama.

(izvor:spiegel)

PETICIJA ZA OSLOBOĐENJE FLORENCE HARTMANN / RELEASE FLORENCE HARTMANN PETITION

Please sign the international on-line petition :
https://www.gopetition.com/petitions/release-florence-hartmann-petition.html# 
Texts in Bosnian an English, form in the right-hand column.
Facebook: « Release Florence Hartmann »

PETICIJA ZA OSLOBOĐENJE FLORENCE HARTMANN / RELEASE FLORENCE HARTMANN PETITION

Šokirani viješću o hapšenju gospođe Florence Hartmann, izražavamo snažno negodovanje i protest protiv ove sramne odluke sigurnosnih službi Tribunala u Hagu. Zahtijevamo hitno oslobađanje gospođe Hartmann. Gospođa Hartmann je osoba koja je posvetila svoj život odbrani slobode, pravde i istine. Podsjećamo javnost da je ona i počasna građanka grada Sarajeva, te da je njeno hapšenje uvreda građanima Sarajeva koji su joj to priznanje dodijelili za njenu nepokolebljivu podršku i pomoć koju im je nesebično pružala tokom opsade njihovog grada - upravo onu podršku i pomoć koju nisu imali od onih koji su je danas uhapsili. Optužba, presuda i hapšenje gospođe Hartmann predstavlja kršenje Člana 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Pozivamo sve ljude dobre volje da se pridruže našem protestu, putem Facebook stranice Release Florence Hartmann.

Kompletan tekst na linku:

https://www.gopetition.com/petitions/release-florence-hartmann-petition.html# 

Preko Nadala do trećeg kola Mastersa u Miamiju

Bosanskohercegovački teniser Damir Džumhur plasirao se u treće kolo ATP turnira Masters serije u Miamiju.

Džumhur je napravio najveću senzaciju na turniru pobijedivši u drugom kolu petog nosioca Španca Rafaela Nadala, koji mu je pri rezultatu 2:6, 6:4, 3:0 predao meč.

Nakon dominacije Španca u prvom setu, Džumhur je u nastavku znatno popravio igru i uspio doći do seta i izjednačenja.

Na početku trećeg seta, Nadal se požalio da se ne osjeća dobro, ali je nakon medicinskog tajm-auta nastavio meč. Ali, na kraju je odlučio da preda meč nakon vođstva Džumhura od 3:0.

Džumhur će u trećem kolu igrati s pobjednikom meča Kukushkin – Bellucci.

Samo naprijed Damire!

(novasloboda.ba)

Uoči susreta Njemačka – Engleska: Pola vijeka potpunog poniženja

Pola vijeka ponavljenih poniženja, više je nego očigledno, otvorile su oči engleskoj reprezentaciji. „Three Lions“, pod vođstvom Roya Hodgsona, provodi jedan nimalo spektakularan kurs, trener gradi ekipu „bezimenih“. Test utakmica protiv Njemačke treba dati odgovore o tome, dokle su Englezi dospjeli u reformi njihove reprezentacije?

Jedna je to velika drama, kroz koju je prolazio engleski nacionalni tim u bezbroj primjera. Već pola vijeka matica svjetskog fudbala je obavijena velom prokletstva Wembleya. Od onog kontroverznog gola, čini se da Three Lions nikada više nisu postali ono što su nekada bili.

Gol Geoffa Hursta, za 3:2 u finalu Svjetskog prvenstva 1966. godina na Wembleyu, označio je i vrhunac, ali i prekretnicu u istoriji nacije. Trijumfom na domaćem Svjetskom prvenstvu za Englesku je bez presedana počeo pad, praćen sa pehovima, lošom srećom, bezbrojnim nezgodama, na turnirima koji su slijedili u kasnijih pola vijeka.

Dvije godine nakon „Wembley-gola“ pad je počeo porazom protiv reprezentacije Jugoslavije u polufinalu Evropskog prvenstva 1968. godine, golom na samom kraju utakmica.

Na SP 1970. godine vođstvo od 2:0 protiv Njemačke je proigrano, na kraju su izgubili sa 2:3 i bili izbačeni iz daljeg takmičenja.

Na EP 1972. godine, na svom Wembleyu, izgubili od Njemačke, po prvi put na svom terenu, i opet bili izbačeni.

Nakon toga nisu se ni plasirali na SP u Njemačkoj 1974. godine, jer nisu prošli grupu, isto kao i za EP 1976. godine.

Iza toga nisu se plasirali ni na SP 1978. godine u Argentini.

Na EP 1980. godine su se plasirali, ali su ispali još u grupnoj fazi prvenstva.

Dvije godine kasnije, na SP 1982. godine u Španiji, nakon grupne faze ponovo su se sastali sa Njemačkom, i ponovo poraženi, i ponovo izbačeni iz daljeg takmičenja.

U kvalifikacijama za EP 1984. godine izgubili su od Danske, pa nisu ni došli u završnicu.

Na SP 1986. godine zadesio ih je Maradonin gol stoljeća i „božija ruka“, što je bilo previše.

Dvije godine kasnije na Evropskom prvenstvu 1988. godine, izgubili su sve tri utakmice u grupnoj fazi, između ostalih i protiv susjedne Irske, po prvi put nakon 40 godina.

Na SP u Italiji 1990. godine dogurali su do polufinala, gdje su izbačeni nakon izvođenja jedanaesteraca, a protiv koga bi drugo, nego protiv Njemačke.

Dvije godine kasnije na EP 1992. godine, ispali su nakon grupne faze, kada nisu zabilježili ni jednu pobjedu.

U kvalifikacijama za SP 1994. godine ispali su od fudbalske „supersile“ Norveške. Nakon toga, slijedilo je 1996. godine ponovo EP kod kuće, ali ponovno ispadanje na penale, i kakva sudbina, ponovo protiv Njemačke.

Na SP 1998. godine ispadaju ponovo na penale, ali ovog puta srećom, protiv Argentine.

Dvije godine kasnije na EP, kraj im je bio već u grupnoj fazi. 2002. godine ispadaju u osmini finala. 2004. i 2006 godine, da ne opisujemo detaljno o kome se takmičenju radi, bilo je ispadanje u četvrtfinalu, oba puta protiv Portugala. A uz to jednom na penale, nakon već legendarnog pokliznuća do tada neprikosnovenog Davida Backhama.

Na EP 2008. nisu se ni plasirali.

Slijedi SP 2010. godine i ispadanje u osmini finala protiv Njemačke. Na toj utakmici, sudije nisu priznale jedan čisti gol Lamparda.

Dvije godine kasnije, na EP 2012. slijedi ispadanje, ponovo na penale, ovog puta protiv Italije.

I, konačno 2014. godina. Sramota iz Belo Horizontea u Brazilu, ispadanje iz grupne faze nakon poraza od Costa Rice.

To je ujedno bio kraj jedne „zlatne generacije“. Frank Lampard i Steven Gerrard najavili su oproštaj od reprezentacije još dvije godine prije SP u Brazilu. Ostao je još Wayne Rooney. A da li će on ove godine uopšte moći pomoći na EP, da se savlada jedno nesvakidašnje prokletsvo? Trenutno trener Roy Hogson računa na mlađe, manje opterećene alternative, koje Rooneyu blokiraju put na završnicu EP.

Engleska reprezentacija, čini se, konačno se oslobodila tereta koji ju je pristiskao sve ove godine. Ekipa je oslobođena tereta velikih zvijezda i pritiska, i konačno želi da postigne nešto veliko. Osim već oronulog Rooneya, ekipa koja će se u subotu veče sastati sa Njemačkom, nema više velikih imena.

Ali, zato ima čitav niz bezbrižnih, svježih lica. Jamie Vardy, senzacionalni vođa Liecester Cityja i zvijezda Premier lige. Ili, Harry Kane, najbolji strijelac, koji igra za Tottenham Hotspur. Ili, njegove kolege iz tima, Dele Alli (19) i Eric Dier (22). Uz njih, napadač Danny Welbeck, Daniel Sturridge i trenutno povrijeđeni Rahim Sterling.

Na papiru ovo izgleda sasvim solidno, kaže Hodgson , koji je na udaru mnogih kritičara nakon blamaže u Brazilu i koji mu još ništa nisu oprostili. Suverenost tokom kvalifikacija donijelo je malo plime, i Hodgson trenutno uživa nešto, što bi se moglo nazvati, kao kultni status na Ostrvu.

On je ,prije svega, pokazao navijačima da moraju shvatati stvarnost, da njihova repezentacija već dekadama ne spada u uži krug velikih fudbalskih sila, i pored povremenih uspjeha timova u evropskim kupovima.

Hodgson je tako, za razliku od Fabia Capella, najskupljeg trenera svih vremena, izabrao jedan sasvim drugačiji put. Malo nespektakularnija, ali zato homogena i smirena ekipa, želi se pozabaviti avanturom zvanom EP, koja počinje za nekoliko sedmica.

Za mnoge igrače će ovo biti prvi veliki turnir. U tome leži i velika opasnost. Niko ne zna kako će ova trupa reagovati na ekstremno veliko opterećenje. Da li će se, i na koji način pronaći, nakon sedmica zajedničkog boravka. Da li će se moći pokazati protiv velikih sa kontinenta, u slučaju prolaska grupne faze? Prednosti u napadu su nepovoljnije u odnosu na nedostake u odbrani. Očekuje se da će tu biti najveći problem za Hodgsona. U svakom slučaju, ekipa će biti oslobođena bespotrene pratnje, u vidu supruga i djevojaka, itd. A bulevarska štampa će imati priliku da uzvještava, ili o relativno krhkoj trupi, ili o slavnom pobjedama?

„Istorija engleskog fudbala je priča o enormnom suverenitetu, koji je propao zbog gluposti, kratkovidnosti, samozadovoljstva i beskrajne samoobmane“, napisao je Brian Glanville, glavni kritičar engleskog fudbala.

To je bilo nekoliko sati nakon navodne prekretnice u istoriji engleskog fudbala. Wembley je tada oskrnavljen, jednog sivog novembarskog dana 1953. godine, kada su Mađari uništili nepobjedivost tima Engleske, u utakmici u kojoj je na kraju stajao rezultat 3:6. Od tada, Englski tim pokušava da se priključi modernom fudbalu.

Trijumf na SP 1966. godine bio je samo bljesak. A to je odavno već postalo svakome jasno.

(izvor:web)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Noćas spavamo sat kraće: Od nedelje ljetno računanje vremena

Kako ono? Naprijed, ili nazad?


Proljeće! Stolovi se iznose naprijed, ispred kafića. Jesen! Stolovi se vraćaju nazad, unutra.
Dakle, stolovi naprijed, sat naprijed!
Stolovi nazad, sat nazad.

Noćas, sat naprijed. sa dva na tri!

(spagos)

Za arhivu: Luksemburg - BiH 0:3 (0:0)

25. marta 2016.

Stadion: „Josy Bartel“, kapacitet 8.000

Gledalaca: 3.731

Strijelci: 0:1 Chanot autogol , 0:2 Đurić, 0:3 Pjanić

BiH: 1. Asmir Begović, 6. Ognjen Vranješ, 15. Toni Šunjić, 25. Marin Aničić, 17. Ervin Zukanović, 20. Sanjin Prcić, 7. Muhamed Bešić, 19. Edin Višća, 9. Vedad Ibišević, 18. Milan Đurić, 12. Mario Vrančić

Na klupi su ostali:  12. Ibrahim Šehić, 22. Jasmin Burić, 4. Emir Spahić, 11. Edin Džeko, 24. Mateo Sušić, 3. Daniel Graovac, 5. Sead Kolašinac, 16. Senad Lulić, 10. Miralem Pjanić, 21. Anel Hadžić, 23. Haris Duljević, 8. Srđan Grahovac, 2. Edin Cocalić

Izmjene: Džeko umjesto Ibiševića, Šehić umjesto Begovića, Sušić umjesto Vranješa, Pjanić umjesto Bešića

Selektor: Mehmed Baždarević

Naomi Campbell: Dragocjene prijateljice

Supermodel Naomi Campbell (45) vjeruje da njene prijateljice, između ostalih, Kate Moss, Christy Turlington  i Cindy Crawford, imaju velikog udjela u njenom uspjehu.

Govoreći o početku svoje karijere za „Sunday Times Magazine”, Naomi je rekla: „Kad bi neko pozvao moje djevojke u neki show, one bi rekle, ako želite imati nas, onda pozovite i Naomi”.

Zbog toga su je veliki dizajneri pozivali veoma često. Naomi je bila prvi crni model, koji se pojavio na naslovnici francuskog magazine „Vogue”.

Iz njene biografske knjige „Naomi Campbell”, koja će se pojaviti u aprilu, ona ne želi izdvojiti ni jednu fotografiju, koju bi opisala kao njoj najdražu.

Sjećanja na vrijeme provedeno s drugim djevojkama za nju je nešto najdragocjenije. Naomi je kćerka jedne plesačice, Veoma rano je shvatila da s njenom bojom kože nikada neće dobiti lukrativne ponude za kozmetičke reklame, napisala je u svojoj knjizi.

„Zbog toga sam svoj novac morala zaraditi na drugi način”.

Njena imovina danas se procjenjuje na 34 miliona funti. I sve njene drugarice su, takođe, bogate.

Ipak, za razliku od Kate, Cindy i Christy, Naomi nema djece.

„Ali to neće tako ostati”, potvrdila je Naomi u razgovoru za magazin. „Sigurno ću postati majka, ali nikome neću dopustiti da me s tim požuruje. Ja imam svoj vlastiti ritam”.

(izvor:spiegel)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Mostar očima stranih putopisaca: Hotel Casino i buhe (1875. godine)

Sir Arthur John Evans (1851. – 1941) bio je britanski arheolog, koji je svjetsku slavu stekao sudjelovanjem u iskopavanju palate Knosos na ostrvu Krfu, te na osnovu toga razvio teoriju o Minojskoj civilizaciji.

Međutim, za nas je veoma značajan, jer je s bratom 1875. godine došao u Bosnu i Hercegovinu, upravo za vrijeme ustanka koji se događao, kako bi izvidio trenutnu političku situaciju. Već tada je bio visoko cijenjeni stručnjak za Balkan, o kome se nije baš puno znalo. Bila je to njegova treća posjeta, u kojoj je uveliko približio Bosnu i Hercegovinu Evuropljanima.

Dva mjeseca je proveo u njoj (avgust i septembar), a svoje doživljaje, kao i njenu istoriju, prirodne ljepote, narod i običaje, zapisao u knjigu: „Through Bosnia and Herzegovina on foot during the Insurrection, August and September 1875“ (Kroz Bosnu i Hercegovinu pješke za vrijeme ustanka, avgusta i septembra 1875.).

Premda je u Bosnu ušao preko Bosanskog Broda s velikim strahom i rezervom prema svemu na što je na početku naišao, iz nje je izašao obogaćen za jedno životno iskustvo i pun ljubavi prema toj tako čudnoj zemlji. Mostar je na njega ostavio izuzetno lijep dojam i posvetio mu je popriličan prostor u knjizi.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Već se pojavljuju ispred nas uzdignuti mostarski minareti. Grad leži na Neretvi, na mjestu na kome sa svih strana planine izbijaju iznad rijeke. Ova se dolina ponovo širi k jugu, tako da značaj Mostara leži u tome što je ključ saobraćajnih veza između gornje i donje doline rijeke Neretve. Gledamo s visina, iz perspektive insekata, na ovaj grad na uzanom ulegnuću — osinom pasu — između grudi i stomaka riječnog sliva. Približujemo se glavnoj gostionici, sasvim istaknutoj kamenitoj građevini, ponosnoj na naziv „Casino“, a i njen vlasnik, italijanski Dalmatinac, zadovoljan je jer smatra da se pridržava evropskih načela. U našoj sobi se ovdje nalaze pravi kreveti, koje smo vidjeli kad smo napuštali austrougarsku granicu i kao ukras slika „Imperatore e Reˮ“ (car i kralj). Ovdje nas je posjetio naš konzul Holmes. On stanuje pod istim krovom. Prilikom našeg dolaska nije bio ovdje. Olakšavao je diplomatsku dosadu prijatnim zanimanjem na obalama Neretve, koja je puna lijepe pastrmke. […]

[…] Mostar je kao grad ostavio na nas prijatniji utisak od ma koga bosanskog grada. Kuće nisu izgrađene od običnog drveta i blata, već su sve podignute od kamena. I ovdje, kao i u Tešnju, vidjeli smo tornjeve — campanile. I nad grobovima muslimanskih svetaca vide se mnoga visoka i živopisna kubeta. Grad krasi četrdeset džamija, a mnoge svojim kubetima i prozorskim pločama čudno izražavaju rimski i vizantski uticaj; ne uzimajući u obzir vrhove, minareti izgledaju kao nedovršeni korintski stubovi i svojom elegancijom više su nas iznenadili nego oni u Sarajevu. Čak je i pravoslavna crkva rađena sa boljim ukusom. Mostarske ulice neprekidno ostavljaju na nas utisak da smo došli do granice rimske civilizacije. […] Porim je ime planine ispod čijih ogoljelih vrleti sada prolazimo i na slavenskom jeziku znači: na Rimu, ili iznad Rima i, vjerovatno, ukazuje na to da je ovaj dio doline Neretve ostao rimski u doba kada je unutrašnja planinska divljina prešla u ruke slavenskih varbara. Mostar zaista duguje svoje ime. a, vjerovatno, i sam svoj postanak rimskom poduhvatu. […]

[…] Ali, najinteresantniji spomenik rane civilizacije ovog grada je veličanstveni most preko Neretve, a njemu čak i današnji Mostar mnogo duguje za svoj značaj i ljepotu. Sastavljen je iz jednostavnog svoda, koji je dug 95 stopa i 3 inča, a iznad rijeke se diže 70 stopa, i to kad je vodostaj nizak. Prema tradiciji, ovo je djelo cara Trajana, čiji su građevinski uspjesi u istočnoj Evropi izvršili jak uticaj na južnoslavensku maštu. Drugi pripisuju podizanje mosta Hadrijanu, a Turci, ne želeći da ostave značaj takvog graditeljskog remek-djela đaurskim imperatorima, sve su prisvojili za svoga sultana Sulejmana Veličanstvenog. Ovaj i drugi turski upravljači vjerovatno su popravili i izmijenili građevinu toliko da Gardner Wilkinson izjavljuje da ni jedna originalna oznaka rimskoga rada nije ostala na spoljašnjoj površini, ali, ipak, on nije ništa manje ubijeđen da je most rimskog porijekla. Očevici će se složiti s Gardnerom da, uz tradiciju, veličina rada i oblik svoda potvrđuju rimsko porijeklo. Na kapijama s obe strane mosta nalaze se tornjevi i tu smo otkrili ponešto rimsko, a, takođe, i dolje na riječnoj obali pored mosta, kod nekih drevnih svodova i građevina. Ispod visokog svoda, smaragdna Neretva zadimljena i pomamna žuri između ogromnog kamenja kojim je zasuto njeno korito, praveći mnoštvo zapjenušanih virova i kao da je još, poslije osamnaest vijekova, uznemirena jarmom koji joj je nametnuo gospodar svijeta. Vrletne obale obrazuju naslagane i ispletene stijene, a kite ih biljke puzavice i divlja vinova loza. Iznad njih, dižu se arkade turskih trgovinskih radnji romantične istočnjačke robe. Dalje, postupno, nižu se vrhovi, tornjevi i zidine čudnih starih utvrđenja, dva vitka minareta, a još dalje, daleko pozadi, u svijetu južnoga sunca, ocrtavaju se ogoljele planine i ispod njih srednjovjekovne konture grada. Čitav prizor predstavlja slikovitu kombinaciju jednakih tonova i oblika, kakve još nisam vidio ni u jednom drugom gradu. […]

[…] Ali-paša, raniji Ali-aga od Stoca, mjesta njegovog nasljednog dvorca i posjeda, izdanak je poturčenog hercegovačkog plemstva. Prilikom pobune bosanskih reakcionarnih muslimanskih velikaša bio je u mogućnosti da pomogne sultanu, i to odlučnim i brzim naoružanjem potčinjene raje. On je, izgleda, bio čovjek iznad prosječnosti i, naročito, prožet turskim darom za obmanu. Dok su mu hrišćanii bili potrebni, nije štedio obećanja i kleo se raji „zlatnim krstom“ da će sve namete ukinuti, sem stotinu para na ime godišnjeg harača. Ali, pošto je zajseo u vezirovom dvoru u Mostaru, povećao je harač, nasilno nametnuo desetinu i, uz još teži pritisak, udvostručio druge namete. Sada je, jedino, bio zabrinut kako da smiri muslimane svog pašaluka, te je dozvolio svojim agentima da postupaju sa rajom sa još većom grubošću nego ikad ranije. Pod izgovorom da hvata hrišćanske podanike, izbjeglice koje bi se usudile da dođu iz Crne Gore i posjete svoje kuće u Hercegovini, on bi slao odjeljenja fanatičnih oficira, a ovi bi opkolili hrišćanska sela, zlostavljali i ubijali koga bi htjeli, a sve pod izgovorom da su to uskoci, kako su, inače, izbjeglice nazivane, ili njihovi jataci. […]

[…] Najposlije, Ali-paša je pao u nemilost kod Porte. Njegove veze i spletke s muslimanskim velikašima Bosne, prilikom njihove posljednje pobune protiv sultana 1850. godine, dovele su na njegovu glavu osvetu drugog osvajača Bosne — Omer-paše Latasa. Propast našeg tiranina, slična svim događajima njegove tiranije, bila je potpuno istočnjačka i, kao završni čin drame, odigrala se, s pjesničkom podudarnošću, baš na mostu u Mostaru. Još jednom, dozvoljavam sebi da se obratim za pomoć našem hercegovačkom istoričaru:

„Stari, sakati Ali-paša bio je primoran da skače s noge na nogu, sa štakom u ruci, sve do mosta na rijeci Neretvi i tamo su ga, poruge radi, posadili na mršavo i šugavo kljuse, njega koji je toliko mnogo godina samovoljno upravljao Hercegovinom i počinio toliko mnogo zlih djela. U svom poniženju, Ali-paša je bio pretjerano osjetljiv i stvarno je počeo da grdi Omer-pašu i između ostalog, rekao je: ’Zašto me mučiš ovako? Ti si Vlah i vlaški sin! Od koga si dobio ovlašćenje da me mučiš ovako? Tačno je da sam podigao oružje protiv samog sultana, ali ti nemaš prava da postupaš sa mnom kao sa zarobljenikom, i to naročito ti, koji si tri puta bio seraskir. Stoga, prljavo Vlašče, pošalji me mome padišahu da mi sudi i ne muči me više pod moje stare dane!’ Kad je čuo ovo, Omer-paša se prepao da bi mu ove greške mogle škoditi u Stambolu, gde je Ali-paša imao mnogo prijatelja na najvišem mjestu, kuda je, obično, slao mnogo novaca iz Hercegovine. Tako je Omer-paša razmislio o ovim stvarima i najposlije je shvatio da će biti bolje ako Ali-paša ne bude duže na ovom svijetu. I. pazite, noću, oko dva sata, čuo se pucanj i stigle su vijesti Omer-paši da se slučajno omakla puška i da je tane prošlo kroz Ali-pašinu glavu. Tako je umro Ali-paša Rizvanbegović na dan 28. marta 1851. godine“. […]

[…] Mostar ima oko osamnaest hiljada stanovnika. Značajan je to grad u ovom kraju. Dugo je bio glavnim trgovačkim skladištem Hercegovine i davno je poznat po proizvodnji mačeva, kao što su oni iz Damaska. Roba je i ovde mnogo slična sarajevskoj, te nemam šta naročito da pribilježim o mostarskim ulicama, sem što se jedan stari Turčin – čije principe poštujem – kleo bradom prorokovom da nikad neće prodati ni najbeznačajniji nož iz svog dućana nikakvom kaurskom psu. Neću da se raspitujem o pogledima jedne mostarske djevojke, koja je vješto spustila svoj veo prilikom našeg prolaska pored njene kapije, pošto nas je blagonaklono obdarila diskretnim i skoro prijatnim pogledom i izrazom. Primijetili smo da se upotreba vela u donjoj dolini Neretve zaista ne zahtijeva tako strogo kao što je to običaj u Bosni, ali je prikrivanje lica jedino odbačeno u Jablanici i njenom susjedstvu. […]

Obilje voća daje mostarskim ulicama vrlo prijatan izgled. Breskve su malene, ali i evropski kupac će se zadovoljiti, po peni kilogram, sočnim lubenicama i smokvama i delikatnim grožđem. Od ovog grožđa se pravi, širom ovih krajeva proslavljeno mostarsko vino. Grožđe je, zaista, veličanstvenog kvaliteta i opjevala ga je srpska narodna pjesma. Dan polaska bio je užasno vruć. Iznad grada širila se zagušljiva i sparna vrućina, kakvu nismo imali sve od kad smo napustili dolinu Save. Naš konzul kaže da je klima ovdje mnogo toplija nego u Carigradu. Željeli smo, prirodno, da dobijemo konje i da tako olakšamo sebi onaj dan puta do granice. Konje je bilo neobično teško dobiti. Pomenuli smo paši ovu našu teškoću i on je plemenito dao par konja za našu upotrebu. Preporučio je da krenemo danas poslije podne kako bismo iskoristili stražu koja prati grupu Hercegovaca sa karavanom do Metkovića. Uostalom, mjesto se nalazi na našem putu za Dalmaciju. Ova nas je klima stvarno zaplašila i brinuli smo se kako da se što prije otisnemo naprijed. Iskoristili smo prijedlog i oko pet sati poslije podne krenuli s našom konjičkom grupom na najužasnije putovanje u mom životu. […]

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)