Aco biciklista- R.I.P.

Vijest da nas je Aco biciklista napustio objavio je Deni na facebooku. Pri tome je postavio tekst koji je objavljen na ovom blogu 2013. godine.

ACI U SPOMEN ....
Čovjek koji je obilježio jedno vrijeme našeg grada, kojeg smo zvali Aco Biciklista, nazivali "legendom" a u stvari bio je jedan od prvih sa trkaćim biciklom u Mostaru i čovjek koji je "nesvjesno" puno uradio za biciklizam u našem gradu.

Aleksandar Aco Džakula rođen je 13. novembara 1933, a umro je jučer, 3. novembra 2015.
Pokoj ti duši Aco i nadam se da ćeš sa svojim biciklom prelaziti kilometre nebeskih staza

Nadjoh jedan tekst na blogu Smail Spago autora Senčija Bakije.

Evo ga u cjelini ...

Mostarci: Aco biciklista

(sa FB/Mostarski Ikari- Mostari)

JEDNA LEGENDA MOSTARA....

Zelio bih vam opisati ovog covjeka na slici. Poceti cu ovako. Kada sam jos bio dijete i kada nisam znao da postojim, njega sam sretao u fejicevoj ulici. On je uvijek bio veseo covjek, nikada me nije interesovalo da napisem neki tekst o njemu, jer sam jos dok sam bio dijete, gledajuci druge ismijavao njega. Zalim sada sto sam to radio. Aco bicikista je covjek kojeg znam citav zivot, covjek koji je citav zivot na biciklu i koji je imao tuznu sudbinu svog zivota, takodjer i dobru. Kako mi stari ljudi pricaju, on je bio covjek kojeg je nekad stara Jugoslavija poznavala po njegovim biciklistickim trkama, i njegovom plemenitom dusom. Sjecam se jednom, dok sam setao kundjilukom, ja sav mokar sa kisobranom po nevremenu hodam, on ide bez kisabrana i pored sebe polahko gura svoje biciklo, koje je volio vise nego ista. Jedino je to imao. Nije osjecao nevrijeme na svom biciklu kao da ne osjeti ne vrijeme. U svom zivotu sam ga dosta puta vidio sa nagnutom glavom prema dole, vidjela se neka tuga u njemu, vidjelo se nesto. Bio sam zainteresiran da saznam sto vise o njemu, jer sam vidjao tog covjeka i sjecam ga se od kako znam za sebe. Znao sam od prvog trenutka kada sam ga vidio kao djecak, da nije imao dobar zivot, da je bio na nekom dnu. Ali kada sam vidio njegove osjecaje i njegovu dusu, promjenio sam u glavi misljenje o njemu. Promjenio sam sebe prvog, onda sam poceo da pomognem nekim ljudima da shvate ko je Aco, i da je on legenda grada Mostara.. Nazalost dosta me ljudi nije shvatilo, i nije shvatilo poentu moje price. Aco je covjek koji kroz svoj pusti zivot nije imao nikog, nije imao oslonac nikakav, nije imao osobe pored koje moze leci kao covjek, nije imao rame za plakanje, nije imao vecerati ni skim, nije imao pokloniti njegovo srce nekoj zeni ili dobiti sina ili kcerku, dobiti dar od Boga.. Nije imao neku kucu. Nije zelio sada neki telefon koji mi zelimo mladje generacije, poceci govoriti od sebe. Zelio je samo mir, al ga dosta ljudi nije shvatalo. Nazalost niko nije zasluzio da pati, niko. Nikada nikoga nije imao, i boli, stvarno boli vidjeti covjeka takvog. Ja hvala Bogu imam sve i trazim jos to nesto, trazim neki put ka sreci, a nikada nisam pomislio kako je njemu, dok su mu se rugali i ismijavali. Kako je gledati to, kako je osjetiti tu bol, koju je on imao dok su mu se mnogi rugali i spustali ga na zemlju. Ja imam na nekog se osloniti, imam kucu, imam nesto, zamislite kako je njemu bilo dok nije imao nista, samo razmislite, i zapitajte se u sudbinu Ace. Aco je covjek kojeg je mnogo ljudi postovalo, i sad ga postuje, kao sto ga i ja postujem i molim se dragom bogu da mi oprosti sve za Acu, sve sto sam mu rekao nekad, dok nisam kontao svoj zivot.. Takodjer Aco je covjek, kojeg smo mi mladje generacije smatrali, ovako da se izrazim prosijakom, ili covjekom koji nema nista. Aco je covjek koji je kroz zivot dosta toga napravio, sto mi necemo napraviti za jos 1000 stoljeca. On je covjek koji je vecinu svoje boli pokrivao osmijehom. Kada sam shvatio ko je i kome posvecujem ovaj teskt sto sada pisem, shvatio sam da ga posvecujem velikom borcu, velikom covjeku, i mom idolu. Zelio bih da i vi neki shvatite da trebate da se divite ovoj legendi Mostarskoj, volio bih isto tako da ga dizete u nebesa kada pricate o njemu, a ne da ga spustate na pod, jer je dosta vremena u zivotu svome bio dole. Hvala... By: Senco Bakija.