Ima samo jedan grad.
Taj grad je Rajvosa!
(Tekst je objavljen u Oslobođenju 2. novembra
2015. godine, autor je Nada Salom)
Posljednjih decenija kritičari i teoretičari književnost
ističu nespornu činjenicu rastućeg broja autobiografskih i dokumentarnih
tekstova, što je „vagu“ između faction i fiction literature nagnula u korist
fakticiteta u tekstu, u korist stvarnosti koja zarobljava pripovjedni interes.
Naslikao: Dragan
STEFANOVIĆ | Goran Mikulić: Sve se može izdati - država, prijatelji, žena... pa
čak i djeca, ali je knjigu najteže!
Vlasnik, direktor i glavni urednik izdavačke kuće Rabic,
Goran Mikulić, zna gorko-ironično, ali istinito, kazati: "Sve se može
izdati - država prijatelji, žena... pa čak i djeca, ali je knjigu najteže!"
Preko 60 autora
Pa, ipak, samo oko jednog serijala „okupio" je, do sada, preko šezdeset autora(!), objavljujući tekstove o Sarajevu Želimira Altarca, Ive Andrića, Duška Anđića, Esada Bajtala, Milorada Bjelogrlića, Ahmeda Burića, Evlije Čelebi, Brace Dimitrijevića, Zlatka Dizdarevića, Jadranke Dizdar, Darija Džamonje, Zuke Džumhura, Jakoba Fincija, Alije Hafizovića, Mirze Hasanefendića, Sinana Gudževića, Zlatana Hrelje, Nagorke Idrizović, Željka Ivankovića, Mladena Jeličića, Miljenka Jergovića, Edine Kamenice, Marijana Karaule, Hamdije Kreševljakovića, Nihada Kreševljakovića, Straje Krsmanovića, Ludvika Kube, Jakše Kušana, Mile Lasića, Miše Marića, Idane Materić, Predraga Matvejevića, Enke Mehmedbašića, Marija Mikulića, Drage Moldovana, Hamdije Mulića, Ede Numankadića, Milenka Pajića, Josipa Pejakovića, Miroslava Prstojevića, Danke Savić, Save Skarića, Tonija Skrbinca, Izeta Kike Sarajlića, Hajrudina Somuna, Bore Spasojevića, Borjane Stajić, Slobodana Stajića, Mile Stojića, Nebojše Šerića, Slobodana Šoje, Bogdana Boše Tanjevića, Elija Taubera, Tina Ujevića, Josipa Vrička, Safeta Zeca, Behije Zlatar... Uz sjajno odabrane fotose za naslovnice, knjige sadrže i niz zanimljivih starih fotografija, faksimila i ilustracija, među kojima su prepoznatljivog šarma one Bože Stefanovića. Šteta je samo što zbog poznatih materijalnih razloga nisu na željenom papiru.
Ritmom dvije knjige godišnje, Mikulićev projekt "Sarajevo moj grad" dokazuje svu svoju vitalnost. Pet knjiga (želimo da mu se ostvari da ih bude 15, 50...) potvrđuje da živimo, po riječima književnika Željka Ivankovića, „u vremenu u kojemu se grad Sarajevo ima potrebu na jedan novi način samoidentificirati". To kao potrebu osjećaju i svi koji sudjeluju u ovom izdavačkom poduhvatu, kao i brojni čitatelji razasuti širom svijeta koji u ovim knjigama nalaze sebe, nalaze neke lijepe, sačuvane emocije ili barem potrebu da se one „umotaju" u neku lijepu priču, u stranice ispunjene i razlomljenim fragmentima naših malih privatnih priča.
Izuzetno je važna njihova istinitost, važni su konkretni likovi, ličnosti, čiji je najjednostavniji element karakterizacije već samo navođenje osobnog imena. A kad se radi o njihovoj emocionalnoj obojenosti na onoj prvoj, moralnoj ravni, svi su dobri - zlih nema.
Život kakav priliči Parizu, Beču...
Priče su to o značajnim ljudima koji su obilježili historiju Sarajeva u politici, gospodarstvu, umjetnosti, kulturi, sportu, poput priča o Gazi Isa-begu, fra Grgi Martiću, Isaku efendi Salomu, Mis Irbi, Danielu Ozmi, Emeriku Blumu, Ljubi Koji, Asimu Ferhatoviću Hasetu, Mirzi Idrizoviću, Dragutinu Braci Kosovcu, Miodragu Žalici, Bati Čengiću, Pavlu Lukaču, Nikoli Teškom Radniku, Mikiju Đuraševiću, fra Petru Anđeloviću, Davorinu Popoviću, Mirzi Delibašiću, Kemalu Montenu... Priče su to o sarajevskim ulicama, Ferhadiji, Jelićevoj, Radićevoj, Sepetarovcu, Mejtašu, Višnjiku, „koloniji" Džidžikovac, Vilsonovom; Grbavici... o trgovima, građevinama, mostovima, historijskim zbivanjima, kultnim mjestima (Sloga, Hipi klupa i Veliki park, sarajevske kavane, ali i ligure...), neobičnim fenomenima koji su ostavili traga u vremenu.
Koji je to grad koji volim više od Sarajeva? - pita se u svom tekstu Josip Pejaković, i odgovara: Ima samo jedan grad. Taj grad je Rajvosa!
Sarajevo je za izdavača božanstven grad, neispričana priča koju niko nikad neće moći završiti. Njegove knjige nisu turistički vodič Sarajeva (mada pobuđuju želju da se nađete u brojnim stopama onih koji su njime hodili i vidite ga očima različitih generacija), već zbirka i za neke nove naraštaje.
- Ove knjige nastoje da sačuvaju od zaborava neke stvari u Sarajevu, da neki ljudi o kojima se više ne govori, neke ulice koje su promijenile imena, neki običaji koji su davno zaboravljeni ostanu zabilježeni; da moji unuci znaju da je postojala mahala, da je postojao Bistrik ili Vratnik. Da je u ovom gradu bio život kakav priliči Parizu, Londonu, Beču, Briselu, kaže Goran Mikulić.
O jednom gradu kazuje se tekstovima koje ispisuju novinari, književnici, glumci, političari, naučnici, liječnici, slikari, obični ljudi koji su imali i znali ispričati neku svoju sarajevsku priču... Priče o njima ustvari su priče o nama. Knjiga je, a ovaj serijal to uistinu jeste, zrcalo koje pokazuje što god čitatelj može vidjeti.
- Sarajevo ponovno oživljuje pred nama kao grad koji živi u svojoj povijesti, arhitekturi, običajima, ali ponajviše, u svojim ljudima i po svojim ljudima: „Ove knjige, ovako postavljen projekt, ovako široko koncipiran i otvoren, priča tu veliku, nezavršenu i nezavršivu priču o gradu koji živi i živjet će sve dok pamti. Oživljujući vrijeme, ljude i običaje, neko bivše, prošlo Sarajevo ove knjige pokazuju kako se grad pravi gradom, te kako se i koliko običajnost utkaje u memoriju jednog grada, ističe književnik Ivanković, urednik i čest promotor Rabicovih izdanja.
Kult komšiluka
Riječ je, najkraće, o jednoj velikoj čitanci o Sarajevu kroz nekoliko stoljeća, dinamično i zanimljivo ispričanoj koja nastavlja trajati u svome vremenu, svjedočeći o prošlim vremenima, radoznalo se - novinarski, literarno, reporterski, historiografski, družeći s njima.
"Budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sjećaju prošlosti" (Friedrich Nietzsche). Rabicov serijal potvrđuje da postoje ljudi, Sarajlije, ali i ne samo Sarajlije (mnogi se u ovim knjigama sa puno nostalgije i radosti sjećaju, primjerice, kulta komšiluka, „ma koje vjere bio") koji daju sve od sebe da bi Sarajevo mogli zvati Moj grad.
Grad koji je zbližavao ljude i život činio korisnim za druge i sebe.
Večeri u kojima se uživa
Izlazak knjiga pratile su sarajevske promocije u Bosanskom kulturnom centru, a neke su se već „listale" i u Beogradu... To nikad nisu uobičajena javna predstavljanja knjiga, „mudrovanja" promotora, suhoparno teoretisanje... već druženja puna emotivnog naboja. Rampu između promotora i prisutnih „brišu" nastupi muzičara i glumaca: Mikija Trifunova (govori i svoju poeziju), Vesne Mašić, Josipa Pejakovića, Mirjane Popović, Ognjena i Borisa Bomoštara, Duška Eraka, ženskog zbora KUD Željezničar, Dragana Danilovića, VIS Kaktus, Mladena Jeličića Troke... Prisutne posebno dotaknu najstarije sevdalinke koje, prateći se uz saz, izvodi mladi student Muzičke akademije Zanin Berbić.
- Ovdje su ljudi koji uživaju u pričama o svom gradu Sarajevu, kazao je povodom pete knjige dr. Mehmed Kundurović, ističući kako je istinsko zadovoljstvo svakom Sarajliji, ali i ne samo Sarajliji već i svakom građaninu Sarajeva, prisustvovati večeri gdje se promoviraju priče, događaji, razgovori o gradu o kojem se ima šta kazati.
Preko 60 autora
Pa, ipak, samo oko jednog serijala „okupio" je, do sada, preko šezdeset autora(!), objavljujući tekstove o Sarajevu Želimira Altarca, Ive Andrića, Duška Anđića, Esada Bajtala, Milorada Bjelogrlića, Ahmeda Burića, Evlije Čelebi, Brace Dimitrijevića, Zlatka Dizdarevića, Jadranke Dizdar, Darija Džamonje, Zuke Džumhura, Jakoba Fincija, Alije Hafizovića, Mirze Hasanefendića, Sinana Gudževića, Zlatana Hrelje, Nagorke Idrizović, Željka Ivankovića, Mladena Jeličića, Miljenka Jergovića, Edine Kamenice, Marijana Karaule, Hamdije Kreševljakovića, Nihada Kreševljakovića, Straje Krsmanovića, Ludvika Kube, Jakše Kušana, Mile Lasića, Miše Marića, Idane Materić, Predraga Matvejevića, Enke Mehmedbašića, Marija Mikulića, Drage Moldovana, Hamdije Mulića, Ede Numankadića, Milenka Pajića, Josipa Pejakovića, Miroslava Prstojevića, Danke Savić, Save Skarića, Tonija Skrbinca, Izeta Kike Sarajlića, Hajrudina Somuna, Bore Spasojevića, Borjane Stajić, Slobodana Stajića, Mile Stojića, Nebojše Šerića, Slobodana Šoje, Bogdana Boše Tanjevića, Elija Taubera, Tina Ujevića, Josipa Vrička, Safeta Zeca, Behije Zlatar... Uz sjajno odabrane fotose za naslovnice, knjige sadrže i niz zanimljivih starih fotografija, faksimila i ilustracija, među kojima su prepoznatljivog šarma one Bože Stefanovića. Šteta je samo što zbog poznatih materijalnih razloga nisu na željenom papiru.
Ritmom dvije knjige godišnje, Mikulićev projekt "Sarajevo moj grad" dokazuje svu svoju vitalnost. Pet knjiga (želimo da mu se ostvari da ih bude 15, 50...) potvrđuje da živimo, po riječima književnika Željka Ivankovića, „u vremenu u kojemu se grad Sarajevo ima potrebu na jedan novi način samoidentificirati". To kao potrebu osjećaju i svi koji sudjeluju u ovom izdavačkom poduhvatu, kao i brojni čitatelji razasuti širom svijeta koji u ovim knjigama nalaze sebe, nalaze neke lijepe, sačuvane emocije ili barem potrebu da se one „umotaju" u neku lijepu priču, u stranice ispunjene i razlomljenim fragmentima naših malih privatnih priča.
Izuzetno je važna njihova istinitost, važni su konkretni likovi, ličnosti, čiji je najjednostavniji element karakterizacije već samo navođenje osobnog imena. A kad se radi o njihovoj emocionalnoj obojenosti na onoj prvoj, moralnoj ravni, svi su dobri - zlih nema.
Život kakav priliči Parizu, Beču...
Priče su to o značajnim ljudima koji su obilježili historiju Sarajeva u politici, gospodarstvu, umjetnosti, kulturi, sportu, poput priča o Gazi Isa-begu, fra Grgi Martiću, Isaku efendi Salomu, Mis Irbi, Danielu Ozmi, Emeriku Blumu, Ljubi Koji, Asimu Ferhatoviću Hasetu, Mirzi Idrizoviću, Dragutinu Braci Kosovcu, Miodragu Žalici, Bati Čengiću, Pavlu Lukaču, Nikoli Teškom Radniku, Mikiju Đuraševiću, fra Petru Anđeloviću, Davorinu Popoviću, Mirzi Delibašiću, Kemalu Montenu... Priče su to o sarajevskim ulicama, Ferhadiji, Jelićevoj, Radićevoj, Sepetarovcu, Mejtašu, Višnjiku, „koloniji" Džidžikovac, Vilsonovom; Grbavici... o trgovima, građevinama, mostovima, historijskim zbivanjima, kultnim mjestima (Sloga, Hipi klupa i Veliki park, sarajevske kavane, ali i ligure...), neobičnim fenomenima koji su ostavili traga u vremenu.
Koji je to grad koji volim više od Sarajeva? - pita se u svom tekstu Josip Pejaković, i odgovara: Ima samo jedan grad. Taj grad je Rajvosa!
Sarajevo je za izdavača božanstven grad, neispričana priča koju niko nikad neće moći završiti. Njegove knjige nisu turistički vodič Sarajeva (mada pobuđuju želju da se nađete u brojnim stopama onih koji su njime hodili i vidite ga očima različitih generacija), već zbirka i za neke nove naraštaje.
- Ove knjige nastoje da sačuvaju od zaborava neke stvari u Sarajevu, da neki ljudi o kojima se više ne govori, neke ulice koje su promijenile imena, neki običaji koji su davno zaboravljeni ostanu zabilježeni; da moji unuci znaju da je postojala mahala, da je postojao Bistrik ili Vratnik. Da je u ovom gradu bio život kakav priliči Parizu, Londonu, Beču, Briselu, kaže Goran Mikulić.
O jednom gradu kazuje se tekstovima koje ispisuju novinari, književnici, glumci, političari, naučnici, liječnici, slikari, obični ljudi koji su imali i znali ispričati neku svoju sarajevsku priču... Priče o njima ustvari su priče o nama. Knjiga je, a ovaj serijal to uistinu jeste, zrcalo koje pokazuje što god čitatelj može vidjeti.
- Sarajevo ponovno oživljuje pred nama kao grad koji živi u svojoj povijesti, arhitekturi, običajima, ali ponajviše, u svojim ljudima i po svojim ljudima: „Ove knjige, ovako postavljen projekt, ovako široko koncipiran i otvoren, priča tu veliku, nezavršenu i nezavršivu priču o gradu koji živi i živjet će sve dok pamti. Oživljujući vrijeme, ljude i običaje, neko bivše, prošlo Sarajevo ove knjige pokazuju kako se grad pravi gradom, te kako se i koliko običajnost utkaje u memoriju jednog grada, ističe književnik Ivanković, urednik i čest promotor Rabicovih izdanja.
Kult komšiluka
Riječ je, najkraće, o jednoj velikoj čitanci o Sarajevu kroz nekoliko stoljeća, dinamično i zanimljivo ispričanoj koja nastavlja trajati u svome vremenu, svjedočeći o prošlim vremenima, radoznalo se - novinarski, literarno, reporterski, historiografski, družeći s njima.
"Budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sjećaju prošlosti" (Friedrich Nietzsche). Rabicov serijal potvrđuje da postoje ljudi, Sarajlije, ali i ne samo Sarajlije (mnogi se u ovim knjigama sa puno nostalgije i radosti sjećaju, primjerice, kulta komšiluka, „ma koje vjere bio") koji daju sve od sebe da bi Sarajevo mogli zvati Moj grad.
Grad koji je zbližavao ljude i život činio korisnim za druge i sebe.
Večeri u kojima se uživa
Izlazak knjiga pratile su sarajevske promocije u Bosanskom kulturnom centru, a neke su se već „listale" i u Beogradu... To nikad nisu uobičajena javna predstavljanja knjiga, „mudrovanja" promotora, suhoparno teoretisanje... već druženja puna emotivnog naboja. Rampu između promotora i prisutnih „brišu" nastupi muzičara i glumaca: Mikija Trifunova (govori i svoju poeziju), Vesne Mašić, Josipa Pejakovića, Mirjane Popović, Ognjena i Borisa Bomoštara, Duška Eraka, ženskog zbora KUD Željezničar, Dragana Danilovića, VIS Kaktus, Mladena Jeličića Troke... Prisutne posebno dotaknu najstarije sevdalinke koje, prateći se uz saz, izvodi mladi student Muzičke akademije Zanin Berbić.
- Ovdje su ljudi koji uživaju u pričama o svom gradu Sarajevu, kazao je povodom pete knjige dr. Mehmed Kundurović, ističući kako je istinsko zadovoljstvo svakom Sarajliji, ali i ne samo Sarajliji već i svakom građaninu Sarajeva, prisustvovati večeri gdje se promoviraju priče, događaji, razgovori o gradu o kojem se ima šta kazati.
(Oslobođenje)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen