Zarobljeni na netu!

Robovi svojih smartfona: Japanci troše na apps više nego iko drugi na svijetu. Društvo pojedinaca biva sve više atomizirano. Mnogi Korejanci, takođe, prepoznaju taj osjećaj otuđenja. Za mnoge ljude je mali ekran smartfona jedini prozor u život.

Japan je zemlja, najgušće pokrivena internetskom mrežom. Mlađi i odrasli koriste njihove apps najmanje sat i po dnevno, a generacija od 14 do 25 godina čak dva sata u prosjeku. Pri tome, žene više nego muškarci. Japanci za korištenje njihovih appsa troše više nego igdje drugo na svijetu.

Smartfon je u Japanu imao jedan malo teži start. Dok se nije zahuktalo. Mobiteli su dugo vremena bili opremljeni za chat, TV, radio, muziku, čitanje najnovijih knjiga i časopisa. Pri tome su sa takvom tehnologijom osvajali čitav svijet. U pogledu smartfona, Japanci su brže prihvatali nove uređaje nego drugdje u svijetu. Danas smartfon posjeduje dvije trećine svih Japanaca, a pri tome imaju i stari mobitel. I ono što je interesantno, tehnologija smartfona je u Japan došla sa vana.

Koliko je smartfon ovladao Japanom, pokazuju slučajevi iz brojnih restorana, gdje se kao po pravilu može vidjeti kako svako fotografiše svoje jelo, prije nego što ga i takne, i pri tome sliku postavlja na neku od društvenih mreža, što je u Japanu „Line”, neka kombinacija našeg facebooka i skypea. A nakon minutu ili dvije, prekidajući jelo hvataju ponovo za smartfone, da vide, ko je stavio kakav komentar na njihove slike.

„Line” u Japanu ima preko 50 miliona korisnika, a u svijetu preko 350 miliona. Dnevno kroz ovu mrežu prođe deset milijardi poruka. Prema statistici, deset procenata osnovaca posjeduju jedan smartfon, kao i 60 procenata svih srednjoškolaca. A njihovi roditelji putem Navi sistema mogu pratiti u svakom trenutku gdje se njihovo dijete nalazi. Velki procenat djece posjeduje jedan tablet, koji im služi za vježbanje i pisanje domaćih zadataka, ali i za kontakte sa dedama i bakama, tako da ponekad baba, iz ko zna koliko udaljenog mjesta, preko tableta i skypea, propituje svog unuka kako je naučio lekciju za sutra.

Danas se sve zna istog trena. Kad neko ode negdje daleko, odmah postavlja slike, gdje je, šta je, i sa kim je. Preko neta se raspravlja da li je neki odjevni predmet po ukusu. Sve se zna, ali u isto vrijeme stvara i nervozu.

Danas se rijetko ide u kupovinu u robne kuće. Roba se poručuje putem interneta i doprema kući istog dana, ili najkasnije sutra. A plaća se preko računa online.

Statistike bilježi da je među japanskim bračnim drugovima sve manje seksa. Ali, ne fali im online avantura. Oni koji žele, ili mogu platiti, mogu zakazati online randevous, ili „enjo kosai“, kako se to kaže na japanskom. A mnogi upražnjavaju seks preko interneta, tako što masturbiraju pred njihovom web kamerom sa drugim korisnicima, ili plate neku cam-girls. Toga osim u Japanu ima svugdje po svijetu. Ali, u Japanu se mogu poručiti „LovePlus”, tri interaktivne djevojke za elektronsku ljubav, bilo online ili offline. Proizvođač elektronskih igrica je sa Love Plus nadmašio čak i čuveni Nintendo. Za 120 eura dobijaju se tri virtuelne djevojke: Manaka, Rinko i Nene. Ova igra je prilagođena iPhoneu.

Japanci tradicionalno imaju malo prijetelja, samo radne kolege i nekadašnje školske drugove. A za stvaranje novih prijeteljstava nemaju vremena, jer rade od jutra do sutra. Zbog toga je za mnoge ovaj 5 incha ekran jedini prozor u život. U tokijskim vozovima ili metrou se ne priča.

Čak je pričati nekuturno, jer se smeta drugima. A ne primjećuju se ni stariji ni invalidi, da im neko ustupi mjesto da sjednu, jer se samo gleda u ekran. Malo ih pri tome čita knjige, ili novine. Najšešće igraju neku igru. Još češće gledaju neki film, ili čitaju Manga. Neki, pri tome, čak otvoreno konzumiraju pornografiju. Naravno, nepristojno je ćuriti šta to čita ili gleda komšija na susjednom sjedištu. A već odavno smartfoni nude imaformacije iz reda vožnje, vremensku prognozu, pa čak i upozorenja od zemljotresa, ali i promi tračeve.

Rasprostranjenost mreže u Japanu nema nikakvog relevantnog političkog značaja. Do prije dvije godine elektronski izbori su u Japanu bili zabranjeni. Međutim, za dozvolu ovakvog načina glasanja bio je veoma mali stepen interesovanja.

U Japanu postoji veliki broj namještenika firmi ,koji svoje poslove obavljaju od kuća. A oni koji odlaze na posao, bilježe se slučajevi, da padaaju na šine dok čekaju voz, a u međuvremenu su zabavljeni njihovim smartfonima. Nečega sličnog ranije nije bilo u Japanu, tvrde Japanci. Samo u 2012. godini zabilježeno je čak 3.500 takvih slučajeva, a jedan čovjek je. pri tome. poginuo. Danas je toga još više.

Nekada su se djeci pred spavanje pričale priče. Danas im se iznad kreveta postavi tablet, pusti lagani dječiji film, ili priča, a kad dijete zaspe, roditelji izgase uređaj.

Što se tiče učenika, Služba za školstvo je donijela odluku, po kojoj se učenicima zabranjuje korištenje smartfona iza 21 sat uveče, čak ni kući, što je urađeno u saradnji sa policijom, kako bi se smanjio broj slučajeva mobinga, ili cyber-bullyinga. Za prekršioce ove odluke nisu predviđene sankcije, jer u Japanu je dovoljno da se nešto propiše pa da se toga svi pridržavaju.

Južna Koreja ima još gušće razgranatu internetsku mrežu nego Japan. Oko 90 procenata domaćinstava već imaju „breitband” internet, 80 procenata svih Južnokorejanaca imaju smartfon. To je po programu vlade. Tri najveća svjetska proizvođeča smartfoana su iz Južne Koreje, uz to su i največi proizvođači appsa. Kritičari predbacuju vladi da je za račun IT tehnologije čitavo korejsko društvo pretvorilo u pokusne kuniće. Međutim, u Seoulu je nešto drugačije nego u Japanu. Ovdje u smatfone zure čak i penzioneri, a stariji Korejanci sasvim solidno izlaze na kraj sa svim poslovima oko smartfona. Ono što je mreža Line u Japanu u Južnoj Koreji je to mreža Kakao. Ona je instalisana na 94 procenata svih smartfona u Južnoj Koreji. Južnokorejanci na smartfonu provode oko 4 i po sata dnevno. Devet procenata Korejanaca, i čak 25 procenata omladine, su već proglašeni za akutne slučajeve smartfon ovisnika. U novije vrijeme je nekoliko đačkih internata u provinciji potpuno zabranilo upotrebu smartfona. U medijima je objavljeno kako je od tada mnogostruko povećan broj molbi za prijem i školovanje u ovim internatima, bez obzira što su pri tome povećali i cijenu smještaja. Zabilježen je veći uspjeh i bolji rezultati kod njihovih đaka. A vlada i dalje vrši pritisak na škole i univerzitete da digitalizuju njihov nastavu. Sa jedne strane, to je moderno, kao što je to već slučaj na mnogim univerzitetima u SAD, a sa druge strane, da bi se povećala prodaja smartfon uređaja.

U međuvremenu se bilježi totalno nepoznavanje svjetske literature i korejanskih klasika. Nekada su se ti romani čitali, danas je velika većina onih koji im ne znaju ni naslove. A kako to neki komentarišu, od kako se knjige manje čitaju, štampaju se sa sve većim slovima. Veliki broj đaka ne zna tačno ni čitati ni pisati. Međutim, kolektivizmu Južna Koreje je važnije da se stalno bude u kontaktu nego ostati usamljen u čitanju neke knjige.Uz to, važno je biti na najnovijem nivou, a IT industrija cilja upravo na to. Južnokorejanci se adaptiraju na novo puno brže nego bilo gdje drugo na svijetu.

I u Južnoj Koreji, kao i u Japanu, mnogi su pojedinačno online. Pri tome, i tome ima lijeka. Ko hoće, može uvijek naći sagovornika na netu, pri čemu nije vaćno gdje je, ni koliko je daleko. Istovremeno, biblioteke u Južnoj Koreji siromaše. Pokušaji da se studenti priviku u biblioteke su propali. Istovremenu, u Armiji, svaki vojnik koji mjesečno pročita 2 knjige, dobija nekoliko dana nagradnog odsustva više. Mladi Južnokorejanci čak više ne pišu ni e-mailove, nego šalju kratke poruke. Pri tome, bi im barem znanje engleskog trebalo biti bolje, ali ni to nije slučaj.

Mnogi se ograničavaju samo na čitanje samo naslova sa web portala, kako bi ostali u toku, a sve se svodi na stalno slanje poruka i slika, o tome šta se trenutno radi i gdje se nalazi. Vlada se trenutno bavi pročavanjem re-analfabetiziranja. Ono što je trenutno najvažnije, vlada publikuje u formi stripa. Ili kako kažu: Jedno post-alfabetsko društvo je nestabilnije nego analfabetsko. A to ni demoktariji to ne odgovara baš najbolje.
(izvor:SDZ)

Priredio: Smail Špago