Na granici sjećanja - Kazivanje o Vitini

DON ALEKSANDAR BORAS:KAZIVANJE O VITINI

(tekst je objavljen na portalu ljubusaci.com)

Kategorija: Iz Ljubuške prošlosti

„..Idemo dalje prema vrilu. Desetak metara dalje na desno nalazi se jedna kuca u muslimanskom stilu. Kat je sacinjen od hrastovih dasaka i greda a kuca je pokrivena kamenom plocom .Ta kuca ima devet vlasnika a navodno da se nalazi pod zaštitom države kao spomenik arhitektonske kulture.ima dimnjak svoje vrste. Tu je držao mesnicu Hasan Dizdarevic. Sada je to sve devastirano i napušteno. Lijevo je zubceva kuca. Sagradio je tu kucu Nikola Zubac, kako mi se cini da je bio iz Grljevica. 
Bio sam dak osnovne škole kada se gradila ta kuca doveženo je mnogo sedre a onda su tu sedru tesali sjekirama. Meni je bilo žao što „batale“sjekire. Naravno radnici su znali šta rade. Zubac je držao trgovinu i gostionu pa i kafanu. Nije imao djece pa je doveo jednog mladica i djevojku da mu budu kao njegovi.
Idemo ispred zubceve kuce dalje prema vrilu. Tu je pred nama mala kafana pokrivena kamenom plocom. Ona se nalazi ispred elektricne centrale koja nije služila gotovo nicemu. Na mjestu gdje je sada ta bivša elektrocentrala bilo je nekoc devet mlinica u jednom redu kojih pedeset metara od vrila. Sedam tih mlinica bilo je u vlasništvu Sabita Mesihovica. za ona dva mlina ne znam vlasnike. Ta mala kafana bila je takoder Sabitovo vlasništvo.na mjestu te nesretne elektrocentrale nije ostala niti jedna mlinica.
Poslije II svjetskog rata komunisticke vlasti su to sve srušili u ime nekakvog napretka i rušenja staroga a gradnje novoga.sama zgrada centrale ozidana je jako dobro i to kamenom. Onda je u zgradu ugradena nekakva prastara elektricna centrala koja je bila ruglo sama sebi. Nikakve koristi nije bilo od te nazovi-centrale. To je bila komunisticka ili socijalisticka „ubleha“ našem narodu. danas je u prostorijama te nazovicentrale ugostiteljska radnja. Ta radnja govori o socijalistickim planiranim promašajima.

Evo nas na vrilu. Tu „vrije“,a to znaci izvire voda iz kamene litice. To nije potok a nije ni velika rijeka ali za naše prilike to je veliko vrilo. Voda dolazi od hercegovackih planina Vrana i Cvrsnice neznanim podzemnim tokovima sa više nadmorske visine. Izlazi tu kao blagodat. Odmah tu pri vrilu a to znaci na samom izvoru stvoreno je malo jezero. Po vodi plivaju patke a u vodi je mnogo trave koja je vazda zelena i koja se leluja tokom vode.
Vitinski muslimani razveli su tu vodu na mnoge rukavce. Voda dolazi pred njihove kuce mnogobrojnim kanalima-derizima. deriz je perzijska rijec a uz ostalo znaci i kanalizirani potocic ili potocic koji protice kroz avliju-dvorište ili bašcu. U Vitini ima mnoštvo tih deriza.teku iskljucivo prirodnim padom.svaki musliman koji je mogao doveo je sebi u avliju mali deriz kojim mu dotice tekuca voda. On je tu vodu doveo u svoju avliju. Tu mu voda žubori, natapa cvijece i povrce a on uživa u toj tekucoj vodi.

Pa i Sveto Pismo cesto govori o vodi i vodama tekucicama.cesto se spominje voda u pustinji. Puno je tih „vodenih“momenata u Sv.Pismu. Istocni narodi nisu imali obilja vode a zna se pravilo da se puno govori o onome cega nema. Ovdje u Vitini ta voda razvedena je svuda gdje to bilo moguce. Ne samo po privatnim kucama nego i po caršiji. Bilo je tu kafana a gotovo svaka je imala potocic ili mali otok oko kojega je voda.Na tim malim otocicima bio je koji stol sa stolicama. To su bila mjesta za odmor i razonodu. ta voda iz vitinskog vrila razvedena je posvuda. Ona tece mnogim manjim i vecim kanalima svuda. Tece, klokoce, preskace manja kamenja a obilazi veca, stvara male vodopade a onda na kraju svoga toka smiruje se u Vrioštici i odlazi dalje mirna i tiha.

Kod samog vrila bilo je nekad nekoliko muslimanskih kuca. Bilo ih je i više kad se pode od vrila prema Smokinjama i uz Kule. To je bila takozvana turska mahala sa turskim kulama. Ovaj naziv „turska mahala“ potpuno je pogrešan jer naši muslimani nisu nikakvi Turci nego dio nas samo druge vjere. Danas je taj dio izmijenio svoj sastav. Tu su pokupovali mjesta i sagradili kuce kršcani. Ima i muslimana ali malo. Mnogo tih kuca je napušteno i propalo.
Tu pod samim brijegom, pod Smokinjama nekad je živjela obitelj Alije-Alage Hodžica. Njegova žena-svi smo je zvali Alinica - bila je kcerka cuvenoga ljubuškoga lijecnika samouka Sade Sadikovica. nema ga u prijašnjim vremenima ko nije cuo za Sadu. Alinica je bila velika prijateljica sa mojom pokojnom majkom. Po toj liniji ja sam u ranom djetinjstvu ušao u krug te obitelji. Majka me vodila u tu kucu. Stara Alinica govorila je mojoj majki: “Kate i Tvoj mali i kad naraste može vazda doci u moju kucu. Niko se od njega nece kriti.“
Alinica je imala nekoliko kceri a onda sina Ahmeta i Nusreta. Ahmet je bio domobran u II svjetskom ratu i kasnije ga je nestalo. Nusret je bio poznat cijeloj ljubuškoj krajini. Bio je automehanicar i taksist a povrh svega veoma dobar i uslužan covjek. Svi ga pamte po dobru a nikad i ni u kom slucaju po zlu. Sestra mu Fata bila je udata za Ðulagu Halilagica u Strugama. Dolazio sam u njenu kucu više puta kao župnik u Gabeli. Pitali me „naši“, što cu u njenoj kuci a ja bi im odgovorio da idem obaci (posjetiti) rodicu. Kasnije su govorili: “Svaka cast tvojoj rodici Fati“. Bila je cestita žena i svi su je znali kao takovu. Svake godine kad bi u Gabeli bila Prva Pricest ona osobno donosila bi u Gabelu mnogo trešanja za prvopricesnike.

U kuci Fatine majke – Alinice - susreo sam se prvi put sa studentom medicine Sadinim sinom Šefikom. Šefik je studirao medicinu u Becu. Jednom me majka povela u Alinice. Nisam još bio u osnovnoj školi. Znao sam Alinicu a vidao sam i njene kceri i poznavao ih. Medutim tu sam ugledao jednog odraslog covjeka i jednu ženu. Nisam ih poznavao. Na moje veliko cudo¸ta žena je govorila, ali ja nisam ništa razumio od toga njezina govora. Student šefik razgovarao je s njom a ja sam se cudio kako ta žena koja je odrasla i velika, ne zna govoriti. Ja sam mislio da se govoriti može samo onako kako i mi govorimo. Nu ta žena je govorila drukcije Kasnije sam saznao da je govorila njemacki. Bila je Austrijanka a kako sam ksaznao kasnije i ona je studirala medicinu. Šefik je nešto petljao oko nje a ona se nadala da ce dobiti šefika. Dobro se sjecam kad je uzela u ruku jaku pletenicu male Fate i nešto govorila na njemackom. Šefik joj je sve prevodio kao i Alinici a mala Fata je samo znatiželjno gledala u tu ženu koja ne zna govoriti kao mi. Austrijanka je bila kratko podšišana a divila se jakim Fatinim pletenicama. Bile su to plave pletenice a to je u velikoj cijeni kod svih koji govore njemacki. Bilo i prošlo...
Nema više ni Alage ni Alinice a i Nusret je umro. Otišao na ahiret. Živio je kasnije dolje u caršiji gdje je napravio novu kucu. Onu gore u takozvanoj turskoj mahali davno je napustio. dolje je imao lijepu kucu ali po istocnjackom stilu. To je zanimljivo...Ti istocnjaci grade kuce obrnuto nego Evropljani. Naši ljudi a i svi ovamo u Evropi otvaraju kuce prema ulici, prema putu. Istocnjaci se zatvaraju od puta. Njima je centar kucnog života i zbivanja dalje od ulice. Od ulice oni se ograduju zidom a kucu otvaraju prema unutrašnjosti dvorišta. Tako je i Nusret imao sve orjentirano prema dvorištu. Ništa prema vani. To je taj istocnjacki nacin a to i jest bolje i ugodnije za obiteljsku zajednicu...“

 www.ljubusaci.com

(fotosi:arhiva)