MOSTALGIJA Donja mahala

Prilog objavila Emica Redžić Muftić/fb

Često se pitam zašto riječ MAHALA uvijek vezujemo za nešto što je prosto, neuko, za trač, za spletkarenje, za podrugivanje? Zašto nam je riječ KVART nešto finija, elitnija, uljudnija, kulturnija? Ili ČETVRT? Ma čega si četvrt? Ta nije jedan grad burek, pa ćemo ga sad četvrtat! Mahala je prosto, ona ljudska naseobina u kojoj sve emocije, a mogu biti i opasne, isplivaju iz svakog njenog stanovnika i ostaju na površini, sve dok ih neke druge, mnogo jače, ne potisnu. Tako je i Luka mahala, pa Brankovac, Carina, Cernica... Sve mahala do mahale, protiv mahale, u mahali ali je samo jedna, mostarska DONJA MAHALA. To što joj u imenu stoji da je Donja, ne znači da je manje važna u odnosu na ostale mahale. Naprotiv, vrlo je bitna. Barem je meni bitna, jer sam od svojih nepunih dvadeset godina, koliko sam živjela u rodnom gradu, osam provela baš u toj mahali. Od ponedjeljka do petka, devet mjeseci godišnje, osam godina, pa vi izračunajte koliko je to vremena. A ako dodam i one sate dokolice (vannastavne aktivnosti) i sva ona uvježbavanja, raznoraznih koreografija u nekom žbunju, podno štreke, sva „vizanja“ simpatija (što svojih, što tuđih), provodila sam ja u toj Donjoj Mahali poprilično vremena. Kad se na to pridoda i ono srednjoškolsko vrijeme ispijanja kafa i prepričavanja randesa i ovo današnje, kad opet idem na kafenisanja i prepričavanja, skontam u neko doba da sam i ja „mahaluša“. Sad lijepo u glavi čujem smijeh i komentare nekih mojih drugova – „A jašta si nego mahaluša i gora si!“ Ma neka sam, pa šta ako sam mahaluša. Ne vidim ništa što je u tom toliko loše. Ne dam ja moju Mahalu Donju i moje mahaluše nikome. Doduše ne dam ni mušku raju iz Mahale. Možda niko neće ni da mi ih uzme, svejedno ih ne dam. I nekako, za razliku od onih s LUKE II, mi s one naše LUKE, nikad nismo imali problema s rajom iz Mahale, pa ni s Ograde ili Šemovca. Možda je caka u tome što smo dijelili istu školu, na istom mjestu kupovali kifle, igrali flipera ili jeli šampite i indijanere. Ne znam ni sama, ali znam da sam se i u Mahali i na Ogradi osjećala k’o da sam na Luci. Nekako svoj na svom. Bilo da je radni dan ili vikend, praznik, raspust, svejedno, tamo sam uvijek mogla naći nekoga ko me voli i s kime mogu provesti vrijeme. Stvarno se ne sjećam nekog ozbiljnijeg incidenta. Pamtim samo pregršt ljubavi, prvih simpatija, pravog iskrenog drugarstva, zajednička putovanja, dijeljenja užina, sve one slatke male smicalice koje smo jedni drugima priređivali, a sve zarad dobrog provoda i mnogo smijeha. Pamtim nasmijana lica mojih mahaluša i mahalaca. Odzvanja mi u ušima i danas njihov smijeh. Pamtim onu njihovu bezbrižnost, opuštenost i radost svakom novom danu. Pamtim bezbroj velikih odmora, koje smo proveli skupa. Ma pamtim neke sitnice, da me čak i sramota šta sve pamtim, a šta sam tek sve zaboravila. I volim što pamtim. Da nemam sjećanja, mislim da ne bih ni bila ovo što sam danas. Ustvari nisam ja ništa posebno, ne razlikujem se ja mnogo od drugih s kojima sam odrasla. Jedino što se ja ne libim da kažem da se nečeg sjećam i da sam ostala ista ona od prije trideset godina. Nikad odrasla, a uvijek starmala, na izgled „ufurana“, a ustvari empatična, jezikara i tračara, prava mahaluša. Opet ringišpil! „Mama odoh ja s djecom u Mahalu.“ A dan sunčan, nebo ne umijem ni da opišem (samo bi zalud pokušavala), već popriličan gaflet, al’ neka je, što bi mi gaflet smeto!? Idem da kafenišem, da se opustim, a djeca da se igraju. I oni vole Mahalu. Na Lučkom prži, a stara boljka je stati i pogledati u vodu. Sto godina istu stvar radim i svaki put imam drugačiju impresiju. I njih sam naučila da gledaju vodu, pa kao po komandi, sve tri stanemo na sredinu mosta i gledamo dole. Traže uvijek da im ispričam po neku dogodovštinu i dok gledamo dolje, meljem ko mlinica radoboljska. Ne znam ni odakle sve to izvire. Vrijeme je da se krene polako. Sve nogu pred nogu, da što duže uživam u svakoj stopi koju pređem. Valjda se tako hranim, jer sljedeće ljeto je odveć daleko, a ja neću dolaziti prije. I dan danas ulicu isključivo prelazim na pješačkom prelazu, pa je tako pređem i da uđem u Mahalu. A onda kreće ringišpil i sjeta, tuga i sreća, sve u jednom istom loncu. Uvijek zastanem na istom mjestu na kojem sam godinama ulazila u školsko dvorište, uvijek pipnem dvorišnu ogradu (da se puspasim) i uvijek prokomentarišem kako ništa više nije isto. „Mamice, pričaj nam kako je bilo prije!“ „Koja je bila tvoja učionica?“ „Mama, a kako je onaj tvoj drug reko...?“ Melji mlinice, melji, kad si mahaluša! Ne zaklapaj usta i vuci te svoje papuče (a to obožavam da radim kad idem kroz Mahalu) i stigni već jednom na odredište, ohladi se kafa! EVO IDEM, ŠTA SE DEREŠ ODMA. Čekaj, polako, moraju mi svi doći pred oči, moram sve filmove premotat u glavi. Moram se sjetiti svih onih plavih i crnih očiju, onih kovrdžavih kosa. Zaspale su mnoge zauvijek. Želim da ih pamtim isto kao i one s LUKE. Isto mi znače. I stignemo tako na odredište, one sretne što će da se igraju, a ja sretna što sam tu kod mojih mahaluša, što sam kao u svojoj avliji. Što imam prijateljstva koja su zašla u četvrtu deceniju postojanja i što će trajati dok je nas, a onda će ih nastaviti naša djeca. Što se s mojim mahalušama i mahalcima i dan danas volim, što imam njih i oni imaju mene. MAHALA je prosto, ona ljudska naseobina u kojoj sve emocije, a mogu biti i opasne, isplivaju iz svakog njenog stanovnika i ostaju na površini, sve dok ih neke druge, mnogo jače, ne potisnu. I nemojte imati predrasude o Donjoj Mahali, VI koji u nju nikada nogom niste kročili!

(Arijana Kandić Hinić) 2011.