Na granici sjećanja Ledena kiša u Mostaru 1963. godine

Na granici sjećanja  Ledena kiša u Mostaru 1963. godine

fotos Ivica Grubišić

četiri fotosa Mile Majersky

U januaru 1963. godine išao sam u 6. razred u tadašnju III osnovnu školu, koja se nalazila u zgradi nakadašnje i sadašnje gimnazije. Na dan početka padanja ledene kiše u Mostaru je nestalo struje, jer su stubovi dalekovoda po okolnim brdima padali od težine debelog leda koji se nakupio po vodovima i konstrukciji stubova. Oni koji su imali prilike gledati direktno na brda iznad Mostara pričali su kako je električni luk išao dužinom dalekovoda i pravio preskok sa voda na stubove, što smo mi u gradu čuli kao prasak i eksploziju, ali i sijevanje, kao neku vrstu munje. Grad je bio kao okovan ledom. Korak se nije mogao maknuti bez pomagala. Po kometarima onih koji se sjećeju ove pojave, ona se desila 21. januara 1963. godine. Znači u sred zimskog raspusta. Kad smo prvi dan nakon raspusta, nakon ledene kiše otišli u školu, na veliku radost, tadašnji direktor III osnovne škole Maha Puzić nam je rekao da nastave nema do daljnjeg, tako da smo nastavili sa zimskim raspustom, koji je upravo bio završio. Dodatni raspust zbog leda trajao je pune dvije sedmice. U školi nije bilo struje, a grijanje je inače bilo na drva i ćumur, koji su bili loženi u velike peći, posebno u svakoj učionici. Pored svake peći nalazila se metalna kanta sa ćumurom, koje je ložio ložač, ili domar, a koji bi i mi đaci ponekad dopunjavali, ako bi osjećali hladnoću. Međutim u ove dane, ledom okovanog Mostara, nastave nije bilo ni u jednoj školi.

Bilo je to vrijeme kad se još u ljetno vrijeme poručivao ćumur, po domaćinstvu je nekakva zimska potreba bila tona ćumura i dva metra drva. To su dovozila kola sa konjskom zapregom, istovarala ispred prozora podruma, a onda bi se pravila akcija među rajom, i zajednički bi se ubacivao ćumur u podrume, i slagao. Nakon ćumura dolazila su na red drva, koja su najćešće bila dužine 1 metar, a metar drva je ustvari bio kubni metar. Znači metar dug, metar širok, a metar visok. I ako su dva metra, onda duplo toliko. Naravno, takva drva trebalo je ispilati na dužinu od otprilike 25 centimetara, jer je ta dužina bila pogodna za loženje u pećima, ili šporetima. I za pilanje drva postojali su pripremljeni ljudi sa testerama i potrebnom opremom, najčešće Albanci, ili Šiptari, kako smo ih tada zvali, koji su to radili za novčanu nadoknadu. Tako ispilana drva je trebalo također ubaciti u podrum i složiti. Oni vrijedniji bi odmah pristupili cijepanju tako ispilanih drva u cjepanice. A neki bi taj posao ostavljali za svakodnevnu zabavu, jednu vrstu fitnesa, svako jutro, kad je dan počinjao cijepanjem drva u podrumu i iznošenjem u naramku, do kuhinje, gdje je bio šporet na drva. Najčešće je šporet bivao marke Smederevo. Tek kasnije, krajem šezdesetih pojavile su se naftare, koje su koristile lož ulje. U tu svrhu svako domaćinstvo je imalo u podrumu po nekoliko bidona, ili kanistera, za lož ulje, koje se kupovalo na nekoliko pumpi u gradu. Desetak godina kasnije i naftare su otišle u istoriju, kad su zamjenjene termoakumulacionim pećima, koje su se punile strujom. U to vrijeme bile su uvedene dvije tarife za struju, jeftina i skupa, pa bi se peći punile u vrijeme jeftinije struje. Za tu svrhu su i brojila električne energije imala dva brojčanika, za jeftinu i skupu, a uz brojilo je bio postavljen i jedan uklopni sat, koji je prebacivao mjerenje struje u određeno vrijeme dana. Kasnijih godina počela je izgradnja stanova i kompletnih naselja koja su se grajala na centralno grijanje. Ali to je neka druga priča. Nakon ovog izlaganja o grijanju, da se vratimo 1963. godini i ledenoj kiši u Mostaru.

Kako škole nije bilo, odjednom su po dvorištima uglancane klizaonice, ledene staze duge po desetak do dvadeset metara, a po njima se najbolje klizalo u kakvim cipelama sa gumenim đonom. Naravno i u onom, šta je ko imao. Ovakve klizaonice bile su i zamka za neporezne, i nije bio rijedak slučaj da su neki završavali na hirurgiji, u gipsu, zbog lomova ruka i noga, okliznuvši se na ledu.

O nekakvim zimskim jaknama, sportskoj opremi, nije bilo ni govora. Najbolje oprema je bio kakav vuneni džemper koji bi oplele vrijedne ruke, za svako dijete posebno. I taj se komad odjeće nije skidao od nastanka zime dok ne grane proljeće. Bilo je to vrijeme kad još nije bilo televizije, kad se zbog nestanka struje nije mogao slušati ni radio, a nije radilo ni kino, kad je jedina veza sa svijetom bio voz, koji se sa teško mukom probijao iz Sarajeva prema jugu, i donosio barem dnevne novine.

Iz ovog perioda ostalo je po arhivama dosta sačuvanih slika. Četiri slike su objavljene ovih dana i na portalu klix.ba, a nedavno sam na nekoliko slika naišao i na Mostarskom beharu, koje su iz privatne zbirke Mile Majerskog. Prije toga, na stranicama na facebooku objavljeno je dosta interesantnih slika, koje su zabilježile kamere tada vrijednih fotografa. I koje su sačuvane za neke nove generacije, da svjedoče o ovom događaju, prije 52 godine.

Od svih ovih slika, poseban dojam ostavlja slika postavljena uz naslov, iz Šantićeve ulice. Dvije osobe u šetnji sa psom. A posmatra ih dječak, obučen samo u džemper, sa dubokim cipelama, većim barem za 3-4 broja. Tačna lokacija sa slike. Prizemni objekat iza, sa drvenim grilama je objekat koji se nalazi u Šantićevoj ulici, neposredno prije ulaska u Abrašević.

Bilo bi vrlo interesntno kad bi neko prepoznao nekoga na ovim slikama.

(fotosi: Ivica Grubišić, Mile Majersky, arhiva)

Smail Špago, mart 2015.