(tekst koji slijedi objavljen je na portalu tacno.net 3. aprila 2022. godine, autor je Josip Pejaković)
Ko se jednom napije vode sa Baščaršije
Ne bi se džabe pjesme pjevale da za to razloga bilo nije!
Sarajevo je uvijek bilo grad o kome se pjevalo i u kome se pjevalo. Razlozi su u njemu na svakom koraku od Babića bašće, sa Bistrika i Vratnika, Mošćanice, Sedrenika. S koje god se strane spustiš pjesmom će te dočekati i kahvu ti ispeći lokumom te počastiti i baklavom zasladiti. To je ono Sarajevo koje sada samo u pjesmama i svome srcu nosim! Gdje je ono nekad bilo i kakvo se snilo. Hoće li ga opet biti? Došli neki novi ljudi i donijeli svoje ćudi.
Njima svima ja govorim kako nekad nije bilo tako i kako bi biti trebalo? Pjesma iz mog vakta i srca mi kaže:
Jednom dođoh da upoznam Sarajevo grad
Tada bijah momak, neženjen i mlad
Mislio sam da ostanem samo dan il’ dva
Al’ mi prođe u Sarajevu mladost moja sva
Ko se jednom napije vode sa Baščaršije
Nikad više iz Sarajeva otići ne umije
Žeđ ljubavi česmu nađe u šeheru tom
priđoh bliže zadrhta mi srce snagom svom
Sarajka mi ponudi đugum vode pun
Zaboravih đe sam poš’o kud me vodi drum
Žeđ ljubavi planula je kao vatre plam
Za đugum sam morao burmu da joj dam
Oženih se mlađan postah Sarajlija tad
Odakle je ljubav moja odatle sam i ja
Ko se jednom napije vode sa Baščaršije
Nikad više iz Sarajeva otići ne umije
E tako sam postao i ostao Sarajlija! U njemu sam svakim danom otkrivao nove čari prije svega njegove dobre ljude, pogotovo one stare koji znaju običaje. Kad govore svaka im je zlatna. Naslijeđeno ko zna otkad iz njihovog bir vakta. Sve je kod njih usporeno jer teče polahko sa onom starom sarajevskom “Đe si zapeo, đe hitiš, ako je hića mrijet nije kopat!” Samo u toj usporenosti stvari se mogu bolje vidjeti i osjetiti kako život ima puno čari koje u žurbi prolaze pored nas i mi ih ne osjećamo. Samo ti stari mudri ljudi su davno spoznali: “Da svanuti ne mere prje zore!”
Sve je kod njih poseban ritual.
Prva kahva baška kocka šećera koju lome i pod jezik stavljaju. I iz fildžana je kap po kap zalijevaju, ko dukat žuti duhan u cigaru savijaju. I onada ga u čibuk stavljaju zapale, odbiju dim zagledani negdje u samo njima znano vrijeme izgovaraju sebi a i meni nako sarajevski: “Jah, šta ćeš? Što ti je život ko vjerar đah ga ima đah ga nejma? Al’ kaki je da je tvoj je i moraš ga nekako potrošiti!”
To je ono moje Sarajevo koje prije nisam znao.
A pored toga život se u njemu kao nigdje u svijetu vrti u krug tramvajima koli kloparaju, trolejbusima, autima. Sve to gledam sjedeći na Benbaši pijući kahvu i sok od smreke!
Svi prave taj začarani sarajevski krug oko vijećnice do Ilidže gdje se okreću i tako vas cijeli dan do duboko u noć obilježavaju suštinu ovoga čudesnog grada. Unutar tog obilježenog kruga obitava sve što je ovaj grad nekada činilo gradom. Džamije, tekije, bezistani, pravoslavne i katoličke crkve, sinagoge, muzeji i pozorišta, galerije, škole i fakulteti, konaci i hoteli, bolnice i tvornice, autobuske i željezničke stanice. Sve to Sarajevo još uvijek ima ali pravih ljudi više u njemu nema! I ono malo što ostade njihova se više ne pita!
Došlo neko novo vrijeme u kome grad više ne čine ljudi. Pogotovo oni koji znaju nešto o njemu i koju su slavu o njemu pronosili u cijelomu svijetu! Kako se to danas radi? Samo na zor i iz inata. Može li se tako do vijeka živjeti? Svi oni koji tvrde da može tako nisu Sarajlije pa makar se u njemu sto puta rodili.
Svi mi koji smo došli u njega odnekuda morali smo platiti skupu ulaznicu a ne džabe kako mnogi dođoše. Morali smo prihvatiti i poštovati ono što je u njemu bilo prije našeg dolaska i tako prihvatiti kao svoje. A ne donijeti svoju nekulturu i praviti od Sarajeva ono što nikad bilo nije!
Zato Sarajevo danas samo živi u pjesmama nekih kojih više nema ili ima samo da svjedoče da je tako bilo a sad se spominjalo:
Hanka iz njeg poručuje:
Jesil’ bolan dolazio i kad studen vije
Da Sarajka svojim dahom tvoju dušu grije
Sa, Sa Sarajevo ima čudnu moć
Ko ga jednom vidi ponovo će doć’
Milić Mića Vukašinović napisa a Halid Bešlić otpjeva:
Ni kroz maglu prizor nije stran
Kamen pored puta dobro znan
Čekam tablu kad će više koji joj je vrag
Sarajevo na njoj piše i svaki put u srcu drhtaj drag
Alija Hafizović i Kemal Monteno spjevaše himnu Sarajeva
Bilo gdje da krenem o tebi sanjam
Putevi me svi tebi vode, čekam s nekom čežnjom
Na svijetla tvoja Sarajevo ljubavi moja
Pjesme svoje imaš i ja ih pjevam
Želim da ti kažem šta sanjam
Radosti su moje i sreća tvoja
Sarajevo ljubavi moja ….
Đole Balašević nam u ratu poruči i nama i cijelom svijetu:
“I kada šuti Sarajevo pjeva i kad žmiri svjetlucaju mu oči
Suzama kiša u oluk se slijeva Sarajevo će biti sve drugo će proći!”
Josip Pejaković
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen