U mađarskom list Erdely iz 1911. godine objavljena je šira reportaža o putovanju kroz Bosnu, pod naslovom Putovanje Bosnom, (Utazas Boszniaban). Autor je bio dr. Szádecky Lajos . Ovdje donosimo dio reportaže koja se odnosi na posjetu Mostaru
...(Putujući s juga prema sjeveru op. prev.) dolina se sve više sužava, a kako se opet širi, dolazimo do stanice sela Buna, gdje se istoimena rijeka ulijeva u Narentu. Izvor Buna popularno je izletničko odredište Mostaraca. Iz otvora špilje izlazi rijeka s obilnom vodom, iznad nje je muhamedanski samostan. Smatra se da je Buna nastavak rijeke Zalomke koja nestaje daleko na istoku. Priča je povezana s činjenicom da je pastir slao ocu zaklane ovce iz stada svoga gospodara bacavši svaki dan po jednu u rijeku, s granice Nevesinjskog polja (otac je bio mlinar na izvoru Bune). Sve dok njegov gospodar nije shvatio ovo potkradanje, tako da je sutradan pastirov otac izvadio tijelo vlastitog sina iz vode Bune umjesto očekivanog ovčjeg plijena.
Blizu izvora nalazi se grad Blagaj s ruševinama dvorca Šćepangrad. Nakon nekoliko kilometara stižemo u glavni grad Hercegovine - Mostar. Požurismo u hotel Narenta kako ne bismo ostali bez sobe među brojnim putnicima. U Bosni postoje državni hoteli na glavnim točkama, gdje su čistoća i jeftinoća jedna od glavnih prednosti (cijena sobe: 2 krune i 40 fillera). Dvoetažni hotel Narenta uzdiže se na samoj obali rijeke, i u njemu se i najizbirljiviji putnik može osjećati kao kod kuće. Ispod je veliki kafe bar, restoran, vrtna lođa s velikim stablima platana, u kojem je navečer vojna glazba tutnjala, i koji je vrvio vojnim časnicima koji su slavili godišnjicu bitke kod Maglaja.
15. kolovoza probudio nas je urlik Narente, a pred našim se očima razvila zanimljiva panorama grada. Ovaj šarmantan grad, neobičan spoj istočne i zapadne gradnje, leži u uskoj dolini Narente, na obje obale rijeke, među neplodnim sivim planinama. Možemo se osvrnuti na davnu prošlost. Istodobno s mađarskim osvajanjem, bizantski car Konstantin sagradio je ovdje dvorac zvan Dvorac Chlum, koji je stajao na brdu koje se uzdizalo iznad grada, a sada se zove Hum. Grad je dobio ime Mostar (grad mosta) koji premošćuje glavni prijelaz preko Narente. Sagradio ga je 1566. godine veliki sultan Sulejman, koji je osvojio i Mađarsku, uz pomoć talijanskih majstora. Most je pravo remek-djelo arhitekture. 30 m visok s jednim lukom od 40 m preko Narente. Na oba kraja ogromne kule služile su kao obrambena snaga. Narenta, vijugajući u stjenovitom koritu ispod mosta, djeluje toliko vrtoglavo u dubini da je jedan od naših suputnika (koji je cijelim putem imao veliko poštovanje prema dubinama i visinama) prešao tako da smo ga morali voditi za ruku, a on je cijelo vrijeme kukao zašto se ne vratimo kad možemo doći u naš hotel i preko novog željeznog mosta.
Međutim, željeli smo vidjeti obližnji bazar, Čaršiju, jednu od glavnih atrakcija grada. Sastoji se od oko 500 šarenih prodavnica u uskoj, krivoj ulici, u kojoj se odvija neprestana gužva, vrti, zuji, gdje se ispred otvorenih štandova izrađuju ne samo zanatski orijentalni proizvodi, već često i umjetnički. U gradu postoji 30 džamija, od kojih je najljepša Karađzbegova. Grad ima 17000 stanovnika. Polovica su muhamedanci, druga polovica je približno ravnomjerno podijeljena na katoličke Hrvate i grčke (pravoslavne op. prev.) Srbe. Kostimi su im prelijepi, vole svijetle boje. Njihov stas delija i ponosno držanje i dalje zrače njihovom starom ratničkom hrabrošću. I ovdje su muhamedanske žene potpuno zastrte, njihovi ogromni ogrtači navučeni preko glave u potpunosti skrivaju njihov lik i figuru. Odjeća kršćanki pokazuje još slikovitiji prizor; glavni dojam bogatije žene u haljini prava je atrakcija. Njihov plašt od crvenog baršuna, čije sjajne primjerke smo vidjeli i u muzeju u Sarajevu, podsjeća na mađarsku nošnju. Za jedan dan smo završili s Mostarom i nastavili put prema Bosni. Nastavljamo desnom obalom Narente, paralelno sa seoskom cestom izgrađenom na lijevoj obali...
prevod: Tibor Vrančić
prilog: fotografije, Mostar, 1911. godine
priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen