(tekst koji slijedi objavio ja autor Ahmet Kurt na facebook stranici 27. aprila 2022.)
Mnogi od nas su vjerovatno imali iskustvo sa komšijom koji buši zidove u sred noći, pušta glasnu muziku, baca smeće gdje stigne, ima užasno nevaspitanu djecu, ili na drugi način krši uobičajeni kodeks ponašanja među komšijama. Pritom bismo osjećali nemoć i proklinjali “zakon i državu” u kojoj se ne može stati na put takvim tipovima. Taj osjećaj da se ni na koji način “ne smije bihuzurit komšija” je naše kulturno naslijeđe višestoljetnog zajedničkog života. Do kraja osmanskog razdoblja u našoj zemlji mahale su bile organizacijske jedinice sa jasnim kodeksima ponašanja i odgovornosti. Na čelu svake mahale nalazio se upravni organ sastavljen od nekoliko uglednih (vjerodostojnih) mahaljana. Više presuda koje uređuju red, društveno prihvatljivo ponašanje i sigurnost stanovnika mahale može se pratiti kroz 300-godišnje sidžile Mostarskog kadije od početka XVII pa sve do kraja XIX stoljeća.
Tako su stanovnici Husein-hodžine mahale (granice označene na karti) 1632. godine uputili sudu tužbu i tražili da jedan pismilet stanovnik njihove mahale “papudžija Memija napusti mahalu, a da će mu oni platiti za kuću više nego što ona košta.” Sud je donio presudu da Memija izađe iz kuće i napusti mahalu, što je on i učinio.
Husein hodžina mahala je jedna od najstarijih gradskih jedinica Mostara. Godine 1588. je imala 38 poreskih obveznika, pa možemo kazati da je približno toliko bilo i domaćinstava. Između ostalih tu je stanovalo pet kožarskih majstora, četiri krojača, dvojica ćurčija (krznar/kožuhar), te po jedan papudžija (djed nesretnog Memije?), stolar i zidar. U mahali su stanovala i četiri vjerska službenika i dva posadnika Mostarske tvrđave. Mahala se prostirala oko džamije rahmetli Husein hodže, koji je vjerovatno pripadao mostarskoj porodici Momić. Sigurno možemo reći da je džamija, u nekom obliku, već bila izgrađena 1588. godine. Zanimljivo je da je 15-metarska munara ove džamije bila ozidana kamenom pečinašem, a ne od miljevine, ili tenelije kao ostale mostarske munare. Majdan ovog kamena pečinaša se nalazio na Mazoljicama, poviše kuće Husage Ćišića.
Uz džamiju je kao meitaš kamen korišten stećak Radivoja Krivoušića koji je sa gornje strane imao urezan štit i mač. Pored ovog nalazio se još jedan manji stećak koji je uništen. Da li su stećci na istom mjestu bili prije izgradnje džamije, ili su prenešeni sa nekog drugog mjesta nije poznato. Ako su prenešeni vjerovatno nisu bili previše udaljeni od džamije. Osim ova dva stećka tristo metara sjevernije od ove lokacije na privatnoj parceli u Šolinom sokaku (danas A. Pintula) br. 8 također su sve do 1962. godine bila dva ukrašena stećka koje je vlasnik uništio prilikom proširenja kuće. Ovo su bila četiri jedina stećka na gradskom području.
Džamija Husein hodže srušena je u proljeće 1947. godine. Uništavanje devet mostarskih džamija i četiri mesdžida ne može se posmatrati odvojeno od političkih prilika koje su vladale u periodu tih rušenja, 1947–1951. godine.
Ova nevelika mahala od pedesetak kuća dala je u novije vrijeme čak tri gradonačelnika Mostara: Mujaga Komadina (1839-1925), Smailaga Ćemalović (1884-1945) i Husaga Ćišić (1878-1956).
Džamija se nalazila tačno preko puta Stare općine (Bagat) na mjestu gdje se danas nalazi prodavnica obuće Planika - kružić na karti. Stećak je 1957. godine prije izgradnje “Nebodera” prenešen stotinjak metara južnije u mali park, pa na osnovu toga mnogi Mostarci misle da se džamija nalazila u ovom parkiću.
(Ahmet Kurt)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen