U carstvu Mohana

 

Plutajuće selo na jugu Pakistana, dom je ribara koji vjeruju da su potomci Moaha.

Svako od njih ima svoje ptice: Stari ribar se igra s parom pelikana koje drži na svom čamcu.

“Mir Bahar” Gospodar mora, tako sebe nazivaju Mohani.

Među mamcima: Mladić pušta čaplju da leti. Životinja je vezana dok leti, kako bi privukle ptice iz svoje, divlje vrste, koji Mohani hvataju i prodaju.

Idila na vodi: Par pelikana u večernjoj svjetlosti (gore). Pripitomljene ptice uvijek ostaju u blizini čamca, a njihovi vlasnici obično ne moraju da ih vezuju.

Tragedija na kopnu: U selu u kojem su se nastanili Mohane, iskorijenjeni iz tradicionalnog ribarskog života, jedna starica se opija opijumom iz lule.

Zajednica na čamcu: Velike, pljosnate, bogato ukrašene barke su centar života (gore). Ovdje kuhaju, odmaraju i spavaju. Ovdje se rađaju djeca.

Rad u zajednici: djeca od malih nogu preuzimaju zadatke za porodicu, poput sakupljanja drveta na obali jezera (ispod). Prema mitu, njihovi preci su bili vozači na Nojevoj barki.

Prazne mreže: More je sve zagađenije kanalizacijom, a prinosi Mohana su drastično smanjeni.

Odlazak u nepoznato: djeca iz naseljenih porodica idu u školu (gore). Sanjaju o budućnosti u gradu. Tradicionalni način života njihovih predaka postaje im stran.

Civilizacija koja se raspada: Kultura ljudi-ptica, kako sebe nazivaju Mohani, zbog njihove ljubavi prema životinjama, na ivici je nestanka.

40 čamaca čine posljednje plutajuće selo, jedino preostalo utočište za oko 100 porodica. Oni su posljednji takve vrste. Ne videći izglede za nastavak tradicionalnog nalina života, mnogi iz mlađe generacije Mohana sele se u lučki grad Karači. Drugi traže posao u fabrikama u svojoj matičnoj provinciji Sindh ili se sele dalje u prosperitetnu provinciju Pendžab, gde pronalaze prigodne poslove.

Generacijama su Mohani svojoj djeci pričali priče o islamskom svecu, Khvajah Chizru, prije nego što bi pošli na spavanje. Prema legendi, jašući ribu, on je pritekao u pomoć mladoj djevojci u nevolji. Danas se posljednji predstavnici ptičjeg naroda osjećaju napuštenima od svijeta. Nadaju se da će im u pomoć, poput sveca na ribi iz legende, priskočiti ekološke organizacije i nadležni.

Kada kanuom napustite plutajuće selo i ono postepeno nestane iz vašeg vidokruga, kao da ste izašli iz nekog drugog, gotovo nestalog svijeta.

(stern)

(NovaSloboda.ba)