Morija

(Priča koja slijedi objavljena je u knjizi Stambol u Mostaru, autora Tibora Vrančića, 2017. godine)

Prvi dio priče prenesen je iz knjige: ˮPostanak i razvitak grada Mostaraˮ, autora Huseina Husage Ćišića, a drugi iz Glasnika Zemaljskog muzeja Sarajevo iz knjige br. 1 iz 1891. g.

U teškim prilikama u nas se kaže: “I prije je Bosnu kuga morila, al’ joj nije korijen pogodila!” Ta se uzrečica dade zgodno primijeniti i na ovdašnje prilike. Uostalom, ta pošast (kuga) nije nam nepoznata, jer je tijekom stoljeća u raznim vremenskim razmacima ona kao nezvan gost znala naše krajeve posjetiti. Ljudi su tu pošast po nevolji okitili raznim imenima: kugom, terlemom, morijom, pa čak su je neki okrstili i imenom mubarećije (po kojoj su joj logici ljudi dali i ovo ime teško je razumjeti).

O dolasku ove pošasti u naš grad kroz generacije je prepričavano po sijelima. A priča veli da se ona u liku duge, u bijelo ruho umotane žene na jako škripećim kolima, pojavljivala na drumovima. Tu je legitimisala i dagmalaisavala putnike prema svom nahođenju! Koga je okačila bijelim prutom (dva je pruta nosila sa sobom), taj je i mogao bolest preboljeti, ali koga je dohitila crnim prutom, tome spasa nije bilo. Odmah je trebalo da piše testament i da se halali sa svijetom! Tako je, eto, njenu pojavu prosti svijet obilježio.

U stvari, ta se pošast pojavila u Mostaru 1730. i uzela nemilice kositi i staro i mlado. Lašvanin nam priča, da se u tom razdoblju pojavila i u Banjoj Luci, Tuzli, Sarajevu i Travniku, i da je u svim tim mjestima dnevno kosila po tristo osoba! Da li se ta pošast “držala” onog Lašvaninovog razmjera, teško je reći i vjerovati, ali da je ona toga sefera napravila pravu pustoš na svim stranama, to se s nekom sigurnošću dade i utvrditi.

Naime, Mostar je u razdoblju između 1730. i 1732. godine bio skoro posve napušten. Ljudi su se u strahu od te pošasti razbjegli u sela i planine da spase život. Bježeći od zla i nehotice su prenosili klice bolesti i na taj način zatirali sela i nahije. Tradicija veli daje 1731., u Mostaru na Velikoj tepi bila iznikla “riža” od karpuze, da se riža razvila i dala plod; da se taj plod sasuo na mjestu, jer ga nije imao ko ubrati”!

Naš narodni pjevač je našao za zgodno da nam u formi pjesme tu pojavu prikaže ovako: Kad morija Mostar morijaše; Ona smori i staro i mlado; A rastavi i milo i drago; Pa umori jedinka u majke! Ne da majka svog jedinka sina, Ne da njega u harem kopati, Neg' u bašču pod žutu naranču!

Kad morija Mostar morijaše;

Ona smori i staro i mlado;

A rastavi i milo i drago;

Pa umori jedinka u majke!

Ne da majka svog jedinka sina,

Ne da njega u harem kopati,

Neg' u bašču pod žutu naranču!

Stvarno su mnoge bašče po Mostaru tada upotrijebljene za hareme, jer je bilo malo ljudi koji su htjeli da se bave pogrebnim poslovima. Samo ljudi koji su imali sreću da prebole tu pošast, smatrali su se imunim od nje i oni su imali kuraži da se bave pokopom. Odatle je i došlo da su se u Mostaru iza ovog datuma (1730.) pojavili toliki haremi u samo trideset dvije gradske mahale. Nužda zakone i običaje mijenja!

Kuga je, kako narod priča, visoka i mršava žena. Obučena je sasvim jednostavno u bijele duge haljine, koje je oslabo potpasala užetom. No nije svaka kuga u bjelini, nego se one razlikuju u tome. čijoj vjeri pripadaju. Kršćanska je kuga u bijelo obučena, turska u zeleno, židovska u žuto, a ciganska u sivo, u ostalom pak čija bila da bila kuga, svaka ima u ruci metlu pa pred kojim god vratima mane, to mora u onoj kući biti mejit (mrtvac). Ona najradije ide u gluho doba noći, kad vjetar po malo piri. A gdje uljegne u kuću, onda zamete onom metlom po ognjištu i to je znak, da će se cijela kuća zamesti. Veoma joj je drago poviriti na pendžer, kad čeljad večeraju, pa se onda od dragosti nasmije i ode dalje, ali uvijek ona kad tako ide, ne hara, nego jedino, kad joj zapovjedi Bog. (Pripovjedio: Ivan Zovko)

(Mostar je poharala kuga u nekoliko navrata. Prva koju su kroničari zabilježili izbila je 1507. g. Sredinom XVI. stoljeća, točnije 1546. g., bilježi se još jedan nalet kuge, a ta tragedija je ostala sačuvana u pjesmi: “Po Mostaru kuga pomorila, pomorila i mlado i staro” (Erlangenski rukopis). Zatim je navalila 1677. i 1689. g. Ipak je najviše ljudskih života pokosila peta po redu, i ujedno najteža kuga, koja je harala u nekoliko navrata sve od 1730. do 1732. g.. Tako fra Nikola Lašvanin u svom Ljetopisu navodi da se na vrhuncu epidemije 1732. g., ne zna koliko pomrije stanovništva od kuge, ali ˮna dan bi se po trista mrtaca kopalo. I u svoj Bosni nit osta grad, varoš, ni selo, gdi ne pomoriˮ. Posljedni nalet kuge u Mostaru bilježimo u periodu 1813. – 1818. g.”).

Iz knjige Stambol u Mostaru, autor Tibor Vrančić, 2017.

Akvarel: Miodrag Miličević

(spagos)