1860,
1910.
2016.
Waidmarkt u Kelnu je u toku svoje
istorije mnogo toga predeverao. Nekada davno tu je bila pijaca
proizvoda od pruća, korpa i sličnih pletenih stvari, a od
Waide-vrba, nastalo je ime Waidmarkt.
U obližnjem samostanu Bijelih žena,
„Kloster der Weissfrauen“, tokom vremena je primljeno oko 1200
prostitutki i okrenuto na pravi put. Čak 1594. godine ovdje je
otvorena prva policijska stanica u gradu. Ali, i prvi javni WC
(pisoar) 1856. godine.
U gradu se već oko 1853. godine
diskutovalo o potrebi otvaranju jedne takve „gradske potrebe“.
Prvo je bilo raspravljano o pisoaru na Minoriten placu, ali se
odustalo, jer je u samoj blizini bila jedna djevojačka škola, a
djevojke, naravno ne bi trebale da znaju ništa o potrebama
muškarcima u pisoaru.
I onda se odlučilo da to bude na
Waidmarktu, u prvo vrijeme samo kao jedan provizorijum. Zbog toga je
napravljena drvena ograda, koja je štitila od direktnog pogleda, a
gospoda se ispražnjavala u jedan napravljeni kanal, koji je oticao u
spremnik, koji je redovno ispražnjavan. Ovdje treba napomenuti da
grad u to vrijeme nije imao kanalizaciju. Javile su se mnoge firme
sa ponudom da prazne spremnik, a posao je dobio jedan zemljoposjednik
koji je sakupljenim urinom namjeravao posipati njegovo zemljište.
Nekoliko godina kasnije, oko 1860. u gradu je već bilo 59 pisoara,
tako da je posao pražnjenja brojnih spremnika moglo dobiti više
zainteresiranih.
Uskoro su se javile i diskusije da se
nešto slično mora napraviti i za žene, tako da je napravljen pravi
„toalet“ sa odvojenim prostorima za „Damen“ i za „Herren“,
a sve to ponovo na Waidmarktu. Nakon toga počele su se praviti prve
posebne kućice „Teehäuschen“ u kojima su se za red i čistoću
brinule prve čuvarke. Mala nužda koštala je pet, a velika deset
pfeninga. I kako to obično biva, sva stvar
ima i dobru i lošu stranu. Javni toaleti su ubrzo
postali sastajelište homoseksualaca. Zbog toga su se u muškim
odjelima počele praviti poluvisoki zidovi, tako da je gospoda mogla
očima pratiti šta se oko i iza njih
dešava. Tek 100 godina kasnije toalet na Weidmarktu je otišao u
„podzemlje, u koje se ulazilo niz stepenice, sa vidljivim
natpisima, gdje ko treba da ide. Ovaj toalet je
preko noći postao poznat po još jednoj pokanteriji. Naime, 1966.
godine policija je uletila u ovaj toalet, navodno, da bi pohapsila
homoseksualce. Tom prilikom privela je devet osoba, a među njima i
jednog visoko rangiranog političara. Da li je on tu slučajno
zatečen, ili je pak došao s nekom drugom namjerom, uglavnom nije
uhvaćen “in flagranti” i ništa mu nije bilo dokazano. Usprkos
tome, on je sa svoje političke funkcije odstupio, navodno iz
zdravstvenih razloga.
Zbog potrebe gradnje nekih drugih
objekata na ovom području, 1994. godine je zatvoren javni WC na
Weidmarktu, a natips „Herren“, sa slike u prilogu je spašen i
nalazi se Muzeju grada Kelna.
Ko bi rekao da i gradski
toaleti mogu imati tako burnu istoriju.
Uostalom i priča o našim
mostarskim toaletima ima svoju priču. Od toga kako je izabirano
mjesto gdje će se koji toalet graditi poetkom dvadesetog stoljeća,
pa sve do njihovog potpunog ukidanja zadnjih decenija istog stoljeća.
(izvor:express)
Priredio i prevod:Smail
Špago
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen