Novi svjetski šampion u šahu je stari šampion, Magnus Carlsen (Norveška)
U meču za svjetski naslov u New Yorku,
nakon 12 partija i neriješenog rezultata 6:6, Carlsen je pobijedio
Rusa Sergeja Karjakina sa 3:1 u tie breaku i tako, usput, na najbolji način proslavio dvadeset
šesti rođendan.
Carlsen je prvi put osvojio naslov 2013. godine pobjedom nad Indijcem Viswanathanom Anandom koji je vladao svjetskom šahovskom scenom od 2007.
Norvežanin je potom u novembru 2014. u Sočiju ponovo pobijedio Ananda, a u New Yorku je treći put zaredom odbranio naslov.
Carlsen je prvi put osvojio naslov 2013. godine pobjedom nad Indijcem Viswanathanom Anandom koji je vladao svjetskom šahovskom scenom od 2007.
Norvežanin je potom u novembru 2014. u Sočiju ponovo pobijedio Ananda, a u New Yorku je treći put zaredom odbranio naslov.
Odluka je pala u tie-breaku.
U New Yorku se u srijedu odigralo
nekoliko neuobičajenih slika. Tamo se održao završni dan meča za
šahovskog prvaka svijeta. Šah, kao što je poznato važi kao sport
mislilaca, kod koga atlete satima razmišljaju, kombinuju i u
potpunoj tišini izvode svoje poteze.
Pošto je nakon regularnih 12 partija
meča rezultat bio 6:6, branilac titule Magnus Carlsen (Norveška) i
izazivač Sergej Karjakin (Rusija), odluku su morali potražiti u tie-breaku, kao što je već bilo 2006. i 2012. godine.
Predviđeno je bilo da se prvo odigraju
četiri brze partije sa svega 25 minuta vremena za razmišljanje po
akteru. Carlsen je iskoristio tu priliku i četiri meča riječio u
svoju korist rezultatom 3:1.
Inače je bilo predvišeno, u slučaju
da rezultat tie breaka bude nerješen, da se igra deset blic partija,
u kojima bi oba protivnika imali samo po pet minuta vremena za
razmišljanje, a ako ni tada ne bi bio pobjednika igrala bi se
„Armageddon partiju“, što znači, pet minuta vremena za
brazmišljanje za bijelog, a četiri minute vremena za crnog. Ako ne
pobjedi bijeli, onda je crni svjetski šampion.
Tie-break u sportu nije nepoznanica.
Najpoznatiji je u tenisu, ako partija završi 6:6, dok se u fudbalu
igraju produžeci i pucaju penali.
Za neke šahovske puriste ovakva
pravila su užas, jer brze partije samo povećavaju mogućnost
pravljenja graeške, što je suprotno sa duhom ove igre. Oni bi
radije vidjeli još par prtija sa dužim vremenom razmišljanja.
Međutim, na ovaj način postoji
mogućnost da se jednim ovakvim vrhunskim finalnim mečom postigne
dobar markenitg, a igrači u tome moraju pokazati posebne sposobnosti
kombiniranja.
(izvor:sdz)
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen