Na granici sjećanja – Dvorac u Vitini

O dvorcu u Vitini imao sam prilike slušatu priče od starijih iz Ljubuškog kraja, u prvom redu od mog dede Ibrahima i njegove braće Mustafe efendije, Alije i Salke Špago, kao i od mojih dobrih prijatelja iz Vitine, u nekadašnjim lijepim vremenima dok sam dolazio Vitini u pohode. Kakva je to ljepota bila svjedoči i tekst objavljen ovih dana na portalu Ljubusaci.com, autora Kemala Mahića, a povod objavljivanju teksta bila je fotografija dvorca Kapetanovića, koje je snimljena 1936. godine. Profesor Mahić je u svom tekstu citirao Dr.sci.  Halida Sadikovića, koji je u svojim radovima pisao o ovom objektu.

Prenosimo tekst i fotografiju sa portala ljubušaci.com, a kako je to i autor teksta i naznačio, da je podijeli sa Vitinjanima i Ljubušacima. Stoga je i ovaj prilog samo produžena ruka teksta sa portala.

Moj dvorac u Vitini

Autor: Kemal Mahic

Sa velikom radošću sam došao do ove fotografije iz 1936.godine. Želim je podijeliti sa Vitinjanima i Ljubušacima tj. sa onima kojima ova fotografija puno znači.

Dr. sci. Halid Sadiković o Kapetanovića dvorcu piše: “Dvorac je sagrađen,vjerovatno,poslije ukidanja dizdara i kapetana 1835.godine, kad je nastao period relativnog mira na granici, a možda i ranije. Građen je na dva kata, s kamerijom (balkonom) na kojoj je stajao napis „Moj dvorac“. Dvorac je imao pet ulaznih vrata,80 prozora, 22 sobe, a u 11 soba hamame i uz njih ugrađene zemljane peći. Bakreni kazani neprekidno su bili puni tople vode, pa su se tako grijele i sobe i mramorni hamami. Jedan hodnik je bio dug 24 m, a uz njega su postojale dvorane za sastanke,vijećenja (divanhane), trpezarija i pomoćne prostorije. Drugi kat dvorca bio je izuzetno lijepo građen s dva „ćoška“, desni i lijevi, s osam prozora u arapskom stilu, kao u džamijama. Osobito su lijepo bile izrađene šiše ćoškova. Pored raznovrsnih umjetničkih crteža na šišama su bile urezane mudre rečenice iz Kur*ana i po dvije sultanske ture (sultanska grba). Sarajevski slikar Salih Ćeremidija izradio  je na zidovima freske živih boja s pticama, maslinama, lozom, grožđem, limunovima i narančama“(Opširnije: Iz prošlosti Ljubuškog, str.61).

Eh, da su Bog*do svi bosanskohercegovački begovi bili kao vitinski Kapetanovići, onda bi bošnjačka nacija bila u svom razvitku ravna onim nacijama sa kojima živi stoljećima.

Dok su drugi begovi čuvali kafane, hareme žena, kupleraje Pešte, Beča, Budima...vitinski Kapetanovići su se bavili „narodnim blagom“,“istočnim blagom“,idejom bošnjaštva, novinstvom i časopisima, zaštiti svojih kmetova druge religije i nacije, pisali poeziju, putopise, bili odlikovani od strane Papstva a njihovi nasljednici bavili se naukom i postajali uvaženi članovi društva bez obzira koji je bio društveno-politički sistem.Vrijednost je uvijek vrijednost! Tako je i danas.

„Moj dvorac“ je djelo  begova Kapetanovića kao i ostala djela koja su dali i daju u različitim oblicima života!

Može nam služiti na čast što su naši preci živjeli u vrijeme njihovih života pa o tome možemo svjedočiti istinito i nepristrasno.

Objavljeno na portalu: Ljubusaci.com

(spagos)