Fotografije u prilogu, i opise ispod njih uradio je Azem Čomor i postavio na facebook stranicu “Konjic naš grad” dana 14. juna 2023. godine.
Na fotografije Lukomora navikli smo obično u dva godišnja doba, tokom zime kada zavali snijeg do pojasa, i kada se na put do Lukomira odlučuju samo veliki zaljubljenici planina i zime.
A ustvari, Lukomir i poznaje samo dva godišnje doba, zimu, onakvu, kako je gore opisasmo, i proljeće, ljeto i jesen, sve zajedno, ili ujedno, kada priroda buja, a planina se oboji bojama prirode.
Do Lukomira postoje dva puta. Jedan je onaj komercijalni, preko Bjelašnice, Dugog polja, iz pravaca Sarajeva i Kojica, i drugi, mali zahtjevniji i teži, obroncima planine u pravcu Dubočana..
Azem je sa kamerom u ruci prošetao najinteresantnijim detaljima u Lukomiru. Dosta kuća je zatvoreno. Stari vlasnici su poumirali, a mladi dođu kako koji, i kako kad.
Ohrabruju slike na kojima se vide ovce, u selu kojem je nekada stočarstvo bilo glavno zanimanje, naravno uz poljoprivredu.
Lukomir je u zadnje vroijeme postao svjetska turistička destinacija, i u ovo godišnje doba, pa sve tamo do prve hladnoće, navraćaju u ovo mjesto, koje mnogi nazivaju “Krov svijeta”, ili barem “Krov Bosne i Hercegovine”.
U Dugom polju putnika na dolasku dočekuju boje planine, ovce i krave, što veseli. Česma iz koje ledena planinska voda teče bez prestanka, sa četiri pipe, tako da niko ne mora da čeka na red. A dugo korito je pogodno da se na ovom mjestu napoje krave, i konji... ako ih ima.
Na ulasku u selo putnike dočekuje pas Šarov, domaćinski, prvi je koji onjuši pridošlicu, i prati ga mašući repom i veseleći se pridošlici.
U selu goste dočekuje Bobića konak, sa specijalitetima planine istaknutim na panou pred objaktom.pa Natura AS jelo piće, odmor i konak. Omerova ponuda i pansion, pletivo vrijedne Saime. Tamo gdje je nekad bila osnobna škola puna djece, sada je Planinski dom. Nažalost, odavno u Lukomiru nema djece, pa ni škole. Osim ljeti, kad nekoga povuče želja da sa djecom dođu koji dan u stari kraj, da udahnu malo starinskog vazduha i mirisa. Veliki broj kuća je zakatančen, a poneka novija vrata, ili klupa pred kućom, svjedoče da neko ipak ponekad dođe i sjedne na klupu, pred vratima. Tu se nekada kahvenisalo, a na tacni je uvijek bivao fildžan viška, za slučaj da neko iznenada izbije, ili navrati.
Ko je bilo kada bio, ili ima bilo kakvu vezu sa Lukomirom, slike mu bude nostalgiju, i sa slika se odjednom počinje širiti i miris i ukus i boje, i naravno priče starinske. Provuče se i po koja slike iz filma “Nebo nad krajolikom”, koji je Lukomir pokazao svijetu.
Ovakve slike, ljubitelji Lukomira očekuju sa nestrpljenjem. Da neko prošeta selom, uslika i postavi slike na mrežu, za one koji su daleko i kojima Lukomir nije blizu.
Hvala Azemu Čomoru.
Prije nekoliko decenija dobro sam poznavao Ćurlu Čomora. Bio je redovan, rado viđen i dočekivan gost, tokom zime, kod moga dede Ibrahima i nene Have, na Gradskoj kod Ljubuškog. Nek im je rahmet duši.
(Smail Špago/20230615)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen