Na krovu svijeta 2023.

 

Veliki broj ljudi se okupljao u baznom kampu Mount Everesta, koje privlači uspon na vrh. Fotografkinja Swinde Wiederd ih je u svojo foto reportaži pokazala na njihovom najtežem testu: čekanju.
Privremeno naselje nalazi na visini 5364 metara: Mali grad biva izgrađen na glečeru Khumbu u Nepalu u proljeće i jesen. Planinarima služi kao polazna tačka za njihovu ekspediciju na krov svijeta.
Vrhunac želje: Za uspon na Mount Everest (gore), nepalsko Ministarstvo turizma je ovog proljeća izdalo više od 450 dozvola za penjanje, više nego ikada ranije. Tokom tradicionalnih obreda, mještani trljaju jedni druge brašnom od pečenog zrna (desno)
Planinski festival: nepalski šerpi pripremaju Puja ceremoniju da odaju počast svojim bogovima. Da bi to učinili, razvlače molitvene zastave preko krovova šatora u kampu.
Napravila se lijepa za Himalaje: Holanđanka Jeannie Pleumeekers, 64, šminka trepavice. Morala je prekinuti svoj pokušaj izlaska na vrh, ovdje u Kampu 2.
Visoka kulinarska umjetnost: Dva lokalna kuhinjska pomoćnika gule krompir. Oni rade za jednu luksuznu ekspediciju i kuhaju tri različita glavna obroka dnevno.
Molba za milost i sigurno ponašanje: Prije uspona, šerpe i planinari slave boginju Jomo Miyo Lang Sangmu. Vjeruje se da ona živi tu negdje na Everestu.
Teško natovareni kroz kamenitu pustinju: Šerpe prenose robu do Everestovog baznog kampa. Na leđima nose i do 100 kilograma.
U opasnoj zoni: Penjač trenira u ledenoj pukotini Khumbu. Ovaj prolaz se smatra posebno teškim na putu do vrha zbog brojnih ovakvih pukotina.
Pejzaž sofe na nadmorskoj visini od 5.364 metra: planinar odmara u šatoru luksuzne ekspedicije (desno). Tu se uveče slavi i pleše. I ovaj luksuz ima svoju cijenu.
Inače, u kampu je svake večeri zabava. Ljudi slave sami sebe.
Nakon završene srednje škole, fotografkinja Swinde Wiederd, rođena u Esenu 1988. godine, školovala se za policajku. 2010. godine je krenula na trogodišnju biciklističku turneju po Argentini, nakon čega je studirala fotografiju u Hanoveru. Danas živi u Švicarskoj.

Priče sa uspona na Mount Everest se često pričaju kao herojski epovi, ili kao tragedije, koje se često završavaju smrću na planini, ili barem bolnim neuspjehom od strane prirodnih sila. Trijumf ili poraz, između toga nema. Tako se o tome pjeva u pjesmama, a književnost nas tjera da vjerujemo u to, što pokazuju igrani i dokumentarni filmovi.
Slike pokazuju lica u iščekivanju; ali mnogi čitaju i o iscrpljenosti, pokušavaju da pokažu osmijeh i kada se nema čemu smijati. Jer ne samo da 8848 metara visok Everest dovodi alpiniste do njihovih granica, već ih iscrpljuju i napori ravnice.
Uskoro će šatori ponovo nestati; kamp je jedan pop-up gradić, koji se otvara samo dva puta godišnje, u proljeće i jesen. Tada je vrijeme najbolje za uspon. U kampu tokom jedne sezone živi oko 1.500 ljudi, uključujući mnoge pomagače: kuhare, nosače, vodiče i takozvane Icefall Doctore, koji polažu fiksna užad na ledeni procjep Khumbu i stalno ih prilagođavaju.

Onima koji su ove godine uspjeli da se popenju na vrh, čestitike i respekt. A onima kojima to nije pošlo za rukom, puno više sreće i uspjeha tokom nekog narednog pokušaja.

(stern)

Pažnje vrijedna informacija sa ovogodišnjeg uspona na Mount Everest:

Tomislav Cvitanušić je u srijedu 17. maja stao na najviši vrh svijeta, kao četvrti alpinista iz BiH.

Prije njega su se na 8.848 metara visoki Mount Everest penjali Petar Pećanac, (2007.), Fikret Karačić, (2010.) i Naim Logić 2012. godine.

Respekt!

(NovaSloboda.ba)