Iz stare strane štampe: Studijsko putovanje, Mostar 1902.

U časopisu Orszag Vila iz 1902 godine, u četvrtom biltenu, objavljen je tekst autora Vértesi Karólyja, pod naslovom “ Studijsko putovanje Više komercijalne škole u Somboru” sa dvije fotografije, koje objavljujemo u prilogu.

“Studijsko putovanje Više komercijalne škole u Somboru

U Mostaru su našu grupu, koju su predstavljali predstavnik Mađarskog komercijalnog muzeja u osobi Jánosa Nasztitsa i Dezsőa Bosznaya, kao i Emil Woska, ravnatelj industrijske škole i Franz Emil, ravnatelj gornje komercijalne škole i cjelokupno nastavno osoblje obje škole, primili srdačno. Smjestivši se, naša se mladost postrojila vojnom brzinom i bila spremna razgledati gradske znamenitosti. Bila je to divna prilika omladini i njihovim kolegama učiteljima. Prvo smo posjetili dugu glavnu cestu i dobro smo je pregledali. Prekinuli smo tišinu ulice. U daljini se čula buka kaskada vode. Proučavali smo običan život kod prolaznika. Njegov živahni razgovor možete čuti iz trgovine s namirnicama i brijačnice. Turkinje koje prolaze pored nas, su mirne i tihe, zastrte u najstrožem smislu te riječi. To je dio Istoka, gurnut na granice zapadnih zemalja. Ova je sudbina velika žalost za čovječanstvo.

Mostar, koji se nalazi u kotlini, izuzetno je bogat vodom. Voda ne samo što kaplje, već juri naprijed sa svih strana, pokrećući mlinove i druge kotače, a zatim se ulijeva u Narentu, koja dijeli grad poput zelene vrpce sa zelenom caklinom. Preko rijeke su izgrađeni lijepi mostovi. Ovdje, kao i u cijeloj zemlji, posebno u gradu Konjicu i u Bosni, nesposobni i lakovjerni ljudi vole smjestiti porijeklo kamenih mostova u vrijeme Rima koji je dominirao svijetom, ali teško je povjerovati da je prošlo toliko mnogo vremena, a bilo je i puno razaranja i ništa ne može trajati vječno. Ovo neznanje uzrokovano je činjenicom da je u ovim zemljama bilo malo pisane povijesti, a ono što su imali uništeno je tijekom turske vladavine. Znanost čuva prošlost. Ne znamo čak ni jesu li živjeli, jesu li pisali? Otišli smo pogledati najveću znamenitost grada koji smo već poznavali po kapijama kula sa slika. Na razglednicama ga zovu Rimski most. Neka im bude! Ono što je sigurno je da je grad ime dobio po mostu, Mostar, što znači grad s mostom. Voda Narente juri šumeći između stijena koje su sjajno isprale i duboko isklesale njene obale, a njezina pjena blista, praveći srebrne krijeste. Kaže se da je i gornji Nil ovako udubio kameno korito. Vidim kako jedan pobožan muhamedanac korača ispred nas. Javaš, javaš (polako), ovo je još uvijek moto preostalog turskog naroda kad svi idu naprijed. "Zašto žuriti, smrt će nas ionako sustići", kažu. Prioritet nije uvijek slava.

Uistinu prelijepi most sastoji se od jednog luka, visokog 19 metara iznad vode. Je li Sulejman II. podigao ovaj kameni most preko Narente, tko je donio kamenje koje se skladno stapa s gradom i ne može se zaboraviti? Na njemu nema zamjerke, sva jednostavnost cijelog mosta, u sredini je prelomljen i s dvije noge počiva na živoj stijeni, ali je vrlo lijep. Gledamo ispod luka mosta, munara džamije može se vidjeti gotovo cijela na maloj udaljenosti. Tamne kule tamnice s obje strane mosta, neožbukane, pocrnjele, visoki kameni zidovi. U mračnim stoljećima, koliko li je glava bačeno s tih kupola u brzu Narentu? Oni koji znaju narodnu tradiciju, još uvijek pričaju horor priču koja, kad se čuje, zamuti mozak. Mostar je bio snažna pozicija Turaka dok su vladali svijetom.

Sunce je zasjalo s neba punim sjajem. Po oštrom šljunku ceste popeli smo se znojni iz podnožja da bismo obišli visoko izgrađenu grčku orijentalnu katedralu. Sluga u hramu u drvenim nanulama dočekao nas je. Položaj crkve je ljepši od samog zdanja, i s platoa ispred crkve pruža se najljepši pogled na Mostar. Tko se želi istinski moliti, neka izađe iz hrama, i ovdje, gdje se na nas spušta mirno nebo, odat će veće poštovanje. S balkona obližnje munare mujezin poziva na molitvu sjetnim, bolnim glasom. Muhamedanac širom svijeta svoju vjeru ispovijeda svugdje pa i na otvorenom. Mnogi se pridružuju molitvi, jer polovica stanovnika grada sa 17000 stanovnika obožava Allaha u oko 30 džamija. U dvorištu jedne od takvih, Karađozbegovoj, vraćajući se nekoliko puta, dobro sam pogledao 350 godina star čempres debelog debla. Govori se da je posađen kad je džamija građena. Muhamedancu koji nam to pripovijeda treba vjerovati. Oni jako vole čempres i sade ga pored grobova. Svaka iglica čempresa koja stoji prema nebu, podsjeća ih na nebeske užitke iznad zemlje, na muhamedanski raj stvoren snagom mašte. Vole imati svoje mrtve u svojoj blizini, češće posjećuju njihove grobove i razgovaraju s umrlima. Misle da duša neće otići iz mrtvih dok god ih se oni sjećaju. Sve to čini smrt.”

prevod: Tibor Vrančić

prilozi, fotografije iz časopisa, Mostar 1902.

priredili: Tibor Vrančić, Armin Džabirov, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)