Boraveći u našem gradu svega sedam mjeseci, Carlu Peezu bijaše dovoljno da se u njega trajno zaljubi i da uz to napiše remek-djelo o njemu. Jer, brojne su knjige i monografije o Mostaru, ali tako studiozno, s toliko detalja o gradu, nikome ne pođe za rukom opisati ih, pa ni rođenim Mostarcima. Djelo pod nazivom „Mostar und sein Culturkreis – ein Städtebild aus der Hercegovina“ je objavljeno u Lepzigu 1891. godine, a prevod djela pod nazivom „Mostar i njegova kultura – Slika jednog grada u Hercegovini“, je djelo našeg velikog mostarskog graditelja Miroslava Loose-a i to u dva navrata, 1946. i 1951. godine. U svojoj knjizi
Peez je opisao svaki kutak grada i okoline i to ne na osnovu priča pojedinih ljudi, već obilaskom terena. Malo je i rođenih Mostaraca koji su bili na Humu, na Veležu, na Borcima, na Stjepangradu, a Peez je sve to obišao.S velikom nadarenošću za detalje, na skoro likovni način je oslikao grad, stanovnike, običaje, nošnju… Uz to je koristio brojnu literaturu, čak 36 do tada objavljenih knjiga o Mostaru. Mnoge su zanimljivosti (inače malo znane) pobrojane u tom kapitalnom djelu mostarske istorije. Tako navodi da Mostar leži na istoj geografskoj dužini kao Stockholm ili Brindisi, te da su vodopadi Niagare ili grad Marseille na istoj geografskoj širini kao Mostar.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Općenito se drži da je istočna obala (grada Mostara op. a.) zdravija zato je od bogatijeg svijeta nastanjena. […] U ovoj četvrti grada se odvija trgovina, nastanjeni su činovnici i oficiri, a u ovom se dijelu odigrao i dobar dio povijesti Mostara.
Ako istočnoj obali spada prošlost i sadašnjost, onda na desnoj strani Neretve leži budućnost grada – veliki prostor za podizanje stambenih zgrada i za razne ustanove.
Predstavlja nam jedan nepoznati Mostar iz onog doba, kojega okružuju „brdske padine s poljima kukuruza i duhana…“ Opisuje Radobolju „kao čili potok“, koji dok se ne ulije u Neretvu, prolazi „ispod dvadeset vanredno slikovitih starih mostića“. Naznačuje Rodoč i Cim kao glavne proizvođače grožđa i duhana. Objelodanjuje podatak da je kod Skakala bio otvoren ugljenokop lignita, koji je kasnije zatvoren i premješten pola sata (hoda) prema sjeveru u Suhidol.
Karakteriše Hercegovca kao štedljivog, koji „svaki izdatak, pa i najmanji, brižljivo promisli i pripravi…Pri tome, stara čarapa igra tradicionalnu ulogu… Naprotiv, Hercegovac ne poznaje štedljivosti kad se radi o nakitu njegove žene i preuzimlje znatne izdatke na sebe, da joj prsluk da ukrasiti teškim zlatnim vezivom ili da joj jednu ogrlicu, jedan Diadem od sto i više zlatnika objesi…Pa i turski muški svijet ne prezire bogato oblačenje“.
[…] Ovdašnji Muhamedanac sam sebe s ohološću nazivlje „pravim Turčinom“, dok Osmanlije i strani Muhamedanci imaju nadimak „turkuša“ ili „Osmanlija“[…]
[…] Krševite stijene Hercegovine uokviruju na pojedinim mjestima oaze, kojih plodnost sva očekivanja prelazi. Sami Mostar leži na jednom ovakom blagoslovljenom mjestu, ovdje uspijeva odlično vino; lovorika, mirta, šipak i smokva prezimljuju u slobodi. I druge korisne biline dostižu ovdje moćne dimenzije; kod Mostara raste crveni luk zvan arpadžik, koji se izvozi daleko u Hrvatsku i Dalmaciju. Izgleda, da se želi ovdje udomaćiti riža, maslina i naranča; bar su prvi pokušaji zasađivanja dobre uspjehe i proširenje je kulture uspjelo.
U Hercegovini je duhan oko godine 1720. godine uveden iz Rumelije. Njegov kvalitet se vrlo cijeni. Najbolje vrste rastu u okolini Trebinja, nadalje oko Ljubuškog, onda u okolini Mostara kod Rodoča, na Broćnu. U Hercegovini igra duhan, prema uspoređenju Asboth-a onu važnu poljoprivrednu ulogu.
Na južnom kraju grada leži Duhanska tvornica, vlasništvo Zemaljskog erara. U velikim je omjerima zasnovana, te se može uzornom označiti. Podignuta je 1880. i stoji od 1885. u parnom pogonu. Ploština tvornice iznosi 10.200 m²; zaposlila je 1888. godine ukupno 318 radnika od tog 99 muških i 219 ženskih. Prvi su sviju vjera, potonji isključivo hrišćanke. Radne su prostorije vrlo svijetle i čisto se drže, i lijepi oblici djevojaka, koje sve imaju slikovite nošnje, sa fesom na glavi, pri radu sjede, pružaju neprispodobiv pogled. Neke nose kovani novac, pa i dukate i stare turske zlatnike na fesu i oko vrata. Svi radni stolovi okićeni su cvijećem, što daje po temelju suprotan izgled radnim dvoranama naših tvorničkih radnica, da čovjek vjeruje, da je ovdje rad zabava. Pri tome, izdržavaju djevojke svoje siromašne porodicei svojim, za orijentalne prilike, znatnim platama. Nema spretnijih i marljivijih radnika i radnica nego li je ovaj mladi naraštaj, od kojih se pri redovnim prilikama toliko prima, koliko ih se javi. Lijepo je vidjeti, kako hitno zavijaju rukama tuljke cigareta. Posao leti pod njihovim prstima i za kratko je vrijeme 1.000 tuljaka puno, a po tome se njihov rad mjeri.
Tvornica e1888. godine proizvela j 2.773 metričkih centi duhana za pušenje i ništa manje od 6 127 000 cigareta. Od toga je 4.000 metričkih centi prispjelo za otpremu. Tvornica je izrađivala samo hercegovački duhan, od kojih najbolje vrste uspijevaju kod Trebinja i u Kotaru Ljubuški (kod Šume, Vitine itd.). Koje je dimenzije sadnja duhana poprimila, vidi se iz toga, da je ukupna žetva hercegovačkih kotareva 1888. godine iznosila 31 000 m. c. Od čega je mostarski Kotar dao 5 000 q.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen