Nijemac, rođen u
Češkoj 1876. g., Robert Michel, uveliko je doprinio popularizaciji Bosne i
Hercegovine u Europi onog vremena. Bio je književnik s činom natporučnika u
k.u.k. vojsci. Mostar je posjećivao dva put – prvi put 1898., kada je službovao
u našem gradu i drugi put od 1907. – 1909., kao već afirmirani književnik s
brojnim novelama, romanima i dramama iza sebe. Pisac koji je do tad bio
izuzetno popularan, iza 1945. g. pada u zaborav. Njegovo djelo ˮMostarˮ
predstavlja neizmjerno bogatsvo istorijske baštine, jer je u njemu predstavio
Mostar, ljude i običaje kakvi su bili na početku dvadesetog stoljeća u izvornom
obliku. Umro je u Beču 1957. g.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak iz knjige u prevodu dr. Branka Šantića, a cjelokupna knjiga o Mostaru onog vremena se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org pod rubrikom Knjige i članci.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak iz knjige u prevodu dr. Branka Šantića, a cjelokupna knjiga o Mostaru onog vremena se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org pod rubrikom Knjige i članci.
O haremima i pokopu
…Tako raznolika i osobena je ljepota pojedinih harema. Svaki
harem opet ima u svojim raznim dijelovima takvu raznoliku draž da je to teško
opisati riječima.
Najveći haremi nalaze se na izlaznim mjestima iz grada. Od divne Šarića džamije harem se proteže sve do Južnog logora, i od kuća na Neretvi do padina Podveležja. Na sjevernom izlazu na glavnoj ulici kod mahale Fatima-kadune, prostire se jedan veliki harem, mjestimično zasut odronom sa brda stolac. Na ovim grobljima sahranjuje se još i sada. Ipak, na njima ima tako skrovitih mjesta kao da nikada ljudska noga nije stupila na sveto tlo. Još je čarobnija ljepota onih harema koji se više ne koriste. Gotovo svaka džamija u gradu ima tako po jednu sablasnu bašču mrtvih u svojim zidovima. Potpuno su bajkoviti ovi mali rajevi, kad u njima ima još i stabala, čije krošnje ih obavijaju u tajanstvenu tamu. Jedan dragocjen primjer naći ćemo u zadnjem dijelu harema Derviš-pašine džamije. Samo ono visoko stablo, zakovrljeno bršljanom do najtanjih krajeva grana, daje nezaboravnu sliku. Vrlo je značajan i harem Lafine džamije. Nema u njemu nikakvih žbunjeva osim nekoliko vitkih stabala. Na ovim stablima i na bašlucima divlji bršljan smjestio je najčudniji nakit. I pod širokim krunama starih oraha u haremu kod Dvizac džamije (Baba Beširove džamije) žbunje je tako gusto da se u njemu skrivaju slavuji za svoje kliktave noćne snove.
I kako nam čudno izgleda pogreb jednog muslimana, to žurno brisanje tragova ljudskog postojanja. Tijelo umrlog se zamata u platno, nosi na jednoj jednostavnoj nosiljci (tabut). Nadmetanje, kojim se uvijek novi vjernici tiskaju da bi za nekoliko koraka na vlastitu ramenu ponijeli nosiljku, unosi u povorku neku čudnu žurbu. Za svaki korak koji neko učini noseći umrlog, oprašta se 40 grijeha. Uopće od časa kad mujezin sa munare objavi smrt pravovjernika pa do polaganja u grob, prođe samo nekoliko sati. Štaviše, žuri se najradije takvim tempom da se umrli sahrani već jedan sat iza posljednjeg daha. Tijelo se još potpuno i ne ohladi, udovi se mogu još savijati i na taj način može se pokopati i u sjedećem stavu. Kad umre siromah koji za pogrebne troškove nije mogao ostaviti dovoljan iznos, čeka se sve dok se potreban novac ne sakupi. Inače se onaj koji premine uveče, pokopa rano sljedećeg jutra, a koji umre prije podne, najkasnije po podne. U međuvremenu drže se pogrebne molitve i umrlog se pere, jer vjernik ni poslije smrti ne smije nečist stupiti pred Boga. I prije nego povorka pođe, učesnici na pogrebu izgovore još zajedničku pogrebnu molitvu…
Najveći haremi nalaze se na izlaznim mjestima iz grada. Od divne Šarića džamije harem se proteže sve do Južnog logora, i od kuća na Neretvi do padina Podveležja. Na sjevernom izlazu na glavnoj ulici kod mahale Fatima-kadune, prostire se jedan veliki harem, mjestimično zasut odronom sa brda stolac. Na ovim grobljima sahranjuje se još i sada. Ipak, na njima ima tako skrovitih mjesta kao da nikada ljudska noga nije stupila na sveto tlo. Još je čarobnija ljepota onih harema koji se više ne koriste. Gotovo svaka džamija u gradu ima tako po jednu sablasnu bašču mrtvih u svojim zidovima. Potpuno su bajkoviti ovi mali rajevi, kad u njima ima još i stabala, čije krošnje ih obavijaju u tajanstvenu tamu. Jedan dragocjen primjer naći ćemo u zadnjem dijelu harema Derviš-pašine džamije. Samo ono visoko stablo, zakovrljeno bršljanom do najtanjih krajeva grana, daje nezaboravnu sliku. Vrlo je značajan i harem Lafine džamije. Nema u njemu nikakvih žbunjeva osim nekoliko vitkih stabala. Na ovim stablima i na bašlucima divlji bršljan smjestio je najčudniji nakit. I pod širokim krunama starih oraha u haremu kod Dvizac džamije (Baba Beširove džamije) žbunje je tako gusto da se u njemu skrivaju slavuji za svoje kliktave noćne snove.
I kako nam čudno izgleda pogreb jednog muslimana, to žurno brisanje tragova ljudskog postojanja. Tijelo umrlog se zamata u platno, nosi na jednoj jednostavnoj nosiljci (tabut). Nadmetanje, kojim se uvijek novi vjernici tiskaju da bi za nekoliko koraka na vlastitu ramenu ponijeli nosiljku, unosi u povorku neku čudnu žurbu. Za svaki korak koji neko učini noseći umrlog, oprašta se 40 grijeha. Uopće od časa kad mujezin sa munare objavi smrt pravovjernika pa do polaganja u grob, prođe samo nekoliko sati. Štaviše, žuri se najradije takvim tempom da se umrli sahrani već jedan sat iza posljednjeg daha. Tijelo se još potpuno i ne ohladi, udovi se mogu još savijati i na taj način može se pokopati i u sjedećem stavu. Kad umre siromah koji za pogrebne troškove nije mogao ostaviti dovoljan iznos, čeka se sve dok se potreban novac ne sakupi. Inače se onaj koji premine uveče, pokopa rano sljedećeg jutra, a koji umre prije podne, najkasnije po podne. U međuvremenu drže se pogrebne molitve i umrlog se pere, jer vjernik ni poslije smrti ne smije nečist stupiti pred Boga. I prije nego povorka pođe, učesnici na pogrebu izgovore još zajedničku pogrebnu molitvu…
(CIDOM-Team)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen