Povodom knjige Tibora Vrančića
Gradovi bez duše
Kad dođem u Mostar imam neke rituale. Prve zore dok svi moji još duboko spavaju od naporna puta krenem ja na Tržnicu da omirišem ljude, da trefim koga poznata međ’ švercerima ,tezgarošima i kupcima. Zatim svratim “kod Zeke” ispod Kolonade na “krmleljušu”. I već nakon prvog gutljaja i laganog otvaranja očnih kapidžika neko će od go...stiju: “De mala upali teletext.”
Na prvi pogled novopridošlica skonta svu pošast famozne kladionice i ne može se oteti čuđenjima i predrasudama, ali nije sve crno kako izgleda.
Tu upoznah čovjeka što zna sve holandske trećeligaše, pa time i sve holandske selendre za koje ja za petnaest godina boravka u “niskozemskoj” nikada nisam čuo. Aferim. Mogao bi moj novopečeni jaran komotno predavat zemljopis Evrope, ali njegovi đaci nikada ne bi saznali za Almere,iako Almere nije selo već veliki grad, ali na žalost po njih nema fudbalskog prvoligašaligaša.
Amsterdam je veliki grad, jedan od tri najpoželjnija za živjeti na Svijetu, mjesto u kome svaka svjetska zvijezda i zvjezdica želi imati apartman sa pogledom kanale , na par koraka od kofišopa u kome mogu nesmetano i nekažnjeno džoint zadimiti. A taj i takav Amsterdam ima starosjedioce, klošare ,ovisnike i ljude koji su se njemu rodili u njemu njemu živeitI rade koji mu daju šarm,boju i miris i tu bi rada da skončaju… Tako da je vremenom “grad koji nikada ne spava” postao je sve veći tjesniji..i skuplji, za tzv “obične ljude”. Mnogi građani Amsterdama bi radije kao kažu da dobiju garažu nego nagradu na Lottu.. Nije šala iako tako izgleda.
I onda se sjete neki stručnjaci da za “prekobrojne” naprave perfektni grad na domak “Venecije sjevera” Tako nasta Almere, grad perfektnih građevina, geometrijski savršenih avenija, trgova i parkova …. I naseliše grad ljudima. Posadiše ljude ko biljke divljake u saksije.
Nedugo poslije, ustanoviše arhitekti humanog stanovanja da gradu nešto fali, da divljake ne mirišu u saksiji ko na ledini…U stremljenju perfekciji je nedostajalo nešto što treba postojati povrh krova nad glavom, granapa, bolnica i državnih zgrada i svakih drugih zgoda što čini grad gradom i ljude u njemu njegovim građanima…Ustanoviše tako da grad nema prošlosti, fundamenta, duše i da niko nije rada biti građanin gradu bez duše…Tad javno pozvaše umne ljude , pa tom prigodom čak izmisliše i novo zanimanje “gradski filozof” za čovjeka koji bi trebao skontat logičnu priču, da smisli povjest, sadržaje, da udahne dušu gradu i ljudima smisao postojanja, nadu i ponos građanina, proglasiše “gradskog poetu” koji bi stihom opjevao redove betona i dao im patina nezaboravljenog djetinjstva i radosti gologuzih godina radničkih mahala.
Zaludu im posao, niko nije postao punoljetan što je puno jeo.
Vasina antikvarnica
Grad je bio već par dana ,te 1992, slobodan od snajpera, tenkova,topova i minobacača. Opuške je zamjenio Marllboro, a u Zaliku je gorila jedna kuća i pred mojom zgradom u Centru 2 je ležala hrpa knjiga iz stana komšije Jove.
Polupijani oslobodioci ispred “Rifinog kafića” rekoše mi da ono gori “njihova kuća” i da se nisam usudio uzeti “njihove knjige”. Upozorenje bi ozbiljno i prijeteće iako sam većinu prisutnih poznavao, pa se ne usudih prpati po knjigama unatoč velikoj želji .Slučajam ili ne, na vrhu hrnjage je stajala “Grbovi bosanskih plemića”
“Ova more ostat…” rekoh I uzeh je i borci ne rekoše ništa.
Nije od juče i nismo mi izmislili, taktike paljenja kuća i novčanica , sravnavanja sa zemljom viševjekovnih bogomolja i mostova “da se nikad ne vrate, da se nemaju na šta ni zašta vratiti” niti smo prvi što su žegli knjige , pa je baš to moglo bit razlogom da ne činimo što smo činili.
Brisati tragove postojanja vlastitog bića i duše nije baš pametno.
Svi oni koji nekada nešto pisali, pa bilo to i “zadaćnica” na “zadanu temu” znaju da je najteže napisati prvu rečenicu na čistu papiru. Revolucionari su oni što brišu povjest silnom gumicom, a da nisu ni slike pogledali, a kamoli tekst pročitali i kada im pred očima pukne praznoća papira najčešće i najradije bi da počnu tekst sa vlastorućnim potpisom, nazivom ulice sa vlastitim imenom ,registarskom tablicom sa vlastitim nadimkom..
Na njihovu žalost na Tržnici na Aveniji svako jutro stoji Vaso sa svojom antikvarnicom podobnih i nepodobnih knjiga iz svih vremena, knjiga što preživiše sve revolucija što nas poharaše od ne tako davnih početaka naše pismenosti …. A u tim, po tavanima i podrumima više zaboravljenim nego svjesno zašnjiranim knjigama, što nisu završile na hrnjagama i lomačama pišu umne glave o dobru i dobrima, o vremenima davnima što ne smiju da se zaborave….o Mostaru i mostarcima,o pozorištima, banjama, rudarima, Veležu, raji I raijnluku,bogomoljama,liskama , neretvanskim pećinama, jeziku, cimskim trešnjama,ilićkim kavadama, ibrahimbegovim čoskovima, svjetlosti …I onda ja rovarim satima, prevrćem, tražim, nalazim, pravim sebi kamaru što je hoću nezaboravit.. I onda mi Vaso moje blago skonta po tri marke po komadu ko starom mušteriji i ja idem kući velik ko general što je izvukao svoju vojsku iz opasna okruženja. Za mnom, gospoje sa cekerima punim zerzevata, u čudu gledaju benevreka što umjesto blitve, sira i jufke sa Tepe nosi naramak knjiga.
Globalni Mostar
Sjedeći jednog ljeta na jednoj mostarskoj tarasi primjeti moj stariji sin: “Ove mostarke sve dive, sve hodaju ko gazele, ko da je sav svijet njihov …ko kraljice”…Jedne druge prilike reče:” Šta me gledaš po mostarski?”….U robnoj kući u Njemačkoj naletih na dva zemljaka I spontano ih upitah “Odakle su zemljaci?”. a jedan će:” Mi iz Tuzle, a ti si bezbeli …Mostarac” I mogo bih ređati bezbrojne primjere da bi dokazao postojanje osobenog identiteta koji budi ponos, biti mostarac..I baš taj ponos je nešto što mi često izgleda neosnovano i neobjašnjivo. Odakle i od čega ponos pripadnosti nečemu za što nisi ništa učinio i to nešto eto nosiš u sebi da je tebi sveto i golemo, a drugima znak simpatije koji ti na prvu otvara mnoga vrata u stranom svijetu , među stranim ljudima. .
Da sam ostao u Mostaru sigurno ne bih razmišljao o ovome, pisao i tražio neke korjene i suštinu svog bića. Ušuškan u lakoću mostarskog bitisanja i moja bi se ljubav spram grada manifestovala činjenicom da ne mogu više od dva dana ostati na moru, a da se u Mostar ne vratim i za to ne bi tražio objašnjenja.” Normala,…. štaš na moru bez raje. ”
Ova moja jednadžba sa jednom nepoznatom,mostarski ponos, je nerješiva u stvarnosti kada se shvati da ni sve poznate nisu baš poznate, da nisu konstante nego varijable u vremenima što prohujaše i ostaviše traga na stvorove, na njihov stav,moral,karakter…ljude što imahu razloga da se diče time što su.
A mnogi od nas “Bogom danih i mostarom žigosanih” su ovih godina sa istim pitanjima negdje daleko rasuti po globusu , a u tren svi na jednom mjestu,na Rondou ,Cernici, na Luci u Starom gradu,na Carini, na Aveniji …najbržim prevoznim sredstvom na Svijetu, našim mislima na krilima emocija.
I u tom Globalnom Mostaru nema “lijeve I desne” strane nema podjela, nema strasti, nema mržnje,nema osvete, kivnosti, zavisti…..u tom Mostaru sem Raštanskog,Carinskog, Titovog ,Starog Lučkog I Tekijskog imaju forumski , telefonski, skajpski, mailski, telepatijski mostovi , kajaci i brodice što stalno idu sa jedne obale Neretve na drugu…Mostar iz snova , grad sklada i suživota postoji samo nije više na mjestu što se Mostar zove.
I za čudo u tom prostoproširenom Mostaru nađoh ljude koji znaju odgovor na moje pitanje, zašto se ja ne osjećam bezdušno i izgubljeno ko građanin Almeira iako je moje mostarsko pravo građanstva po svim papirima istekao rok valjanosti. Šta je uzrok mog ponosa?
U Globalnom Mostaru , negdje u Puli, koja je baš kao i Štokholm i Pariz i Njujork postala prigradskom mahalom Glavnog grada Hercegovine živi jedan Tibor koji se odlučio da štampa knjigu o Mostaru da štampa knjigu sa nadom da će biti vrijedna , nekada, Vasine antikvarnice i nekog čitaoca u potrazi za istinom.
Varate se ako mislite da vam preporučujem ovu knjigu za čitanje i da mislim da ćete kao Mostarac naći u njoj sve razloge svog ponosa, ali neke zasigurno.
Na moju i na vašu žalost ne mogu vam presaditi, ali mogu vam otkriti i pokušati objasniti uzrok mog ponosa, Uzrok mog ponosa je u činjenici da poznajem Tibora, mog sugrađanina i komšiju, čovjeka umna, učena i razborita, čovjeka koji svojim životom i djelom uspjeva osvojiti ljude , osvjedočiti ih u dobro, uliti im povjerenje u dobre namjere,okupiti ih, ujediniti ih, dati im nadu u postojanje, vjeru u isplativost poštenja i iskrenosti, dati ideju i smisao življena, …..
On i slični njemu je razlog mog mostarskog ponosa i volio bih da dok govorim, hodam i gledam onako “po mostarski” ljudi vide i u meni neke od ovih vrlina koje njih krase .
Zdenko Bošković
Gradovi bez duše
Kad dođem u Mostar imam neke rituale. Prve zore dok svi moji još duboko spavaju od naporna puta krenem ja na Tržnicu da omirišem ljude, da trefim koga poznata međ’ švercerima ,tezgarošima i kupcima. Zatim svratim “kod Zeke” ispod Kolonade na “krmleljušu”. I već nakon prvog gutljaja i laganog otvaranja očnih kapidžika neko će od go...stiju: “De mala upali teletext.”
Na prvi pogled novopridošlica skonta svu pošast famozne kladionice i ne može se oteti čuđenjima i predrasudama, ali nije sve crno kako izgleda.
Tu upoznah čovjeka što zna sve holandske trećeligaše, pa time i sve holandske selendre za koje ja za petnaest godina boravka u “niskozemskoj” nikada nisam čuo. Aferim. Mogao bi moj novopečeni jaran komotno predavat zemljopis Evrope, ali njegovi đaci nikada ne bi saznali za Almere,iako Almere nije selo već veliki grad, ali na žalost po njih nema fudbalskog prvoligašaligaša.
Amsterdam je veliki grad, jedan od tri najpoželjnija za živjeti na Svijetu, mjesto u kome svaka svjetska zvijezda i zvjezdica želi imati apartman sa pogledom kanale , na par koraka od kofišopa u kome mogu nesmetano i nekažnjeno džoint zadimiti. A taj i takav Amsterdam ima starosjedioce, klošare ,ovisnike i ljude koji su se njemu rodili u njemu njemu živeitI rade koji mu daju šarm,boju i miris i tu bi rada da skončaju… Tako da je vremenom “grad koji nikada ne spava” postao je sve veći tjesniji..i skuplji, za tzv “obične ljude”. Mnogi građani Amsterdama bi radije kao kažu da dobiju garažu nego nagradu na Lottu.. Nije šala iako tako izgleda.
I onda se sjete neki stručnjaci da za “prekobrojne” naprave perfektni grad na domak “Venecije sjevera” Tako nasta Almere, grad perfektnih građevina, geometrijski savršenih avenija, trgova i parkova …. I naseliše grad ljudima. Posadiše ljude ko biljke divljake u saksije.
Nedugo poslije, ustanoviše arhitekti humanog stanovanja da gradu nešto fali, da divljake ne mirišu u saksiji ko na ledini…U stremljenju perfekciji je nedostajalo nešto što treba postojati povrh krova nad glavom, granapa, bolnica i državnih zgrada i svakih drugih zgoda što čini grad gradom i ljude u njemu njegovim građanima…Ustanoviše tako da grad nema prošlosti, fundamenta, duše i da niko nije rada biti građanin gradu bez duše…Tad javno pozvaše umne ljude , pa tom prigodom čak izmisliše i novo zanimanje “gradski filozof” za čovjeka koji bi trebao skontat logičnu priču, da smisli povjest, sadržaje, da udahne dušu gradu i ljudima smisao postojanja, nadu i ponos građanina, proglasiše “gradskog poetu” koji bi stihom opjevao redove betona i dao im patina nezaboravljenog djetinjstva i radosti gologuzih godina radničkih mahala.
Zaludu im posao, niko nije postao punoljetan što je puno jeo.
Vasina antikvarnica
Grad je bio već par dana ,te 1992, slobodan od snajpera, tenkova,topova i minobacača. Opuške je zamjenio Marllboro, a u Zaliku je gorila jedna kuća i pred mojom zgradom u Centru 2 je ležala hrpa knjiga iz stana komšije Jove.
Polupijani oslobodioci ispred “Rifinog kafića” rekoše mi da ono gori “njihova kuća” i da se nisam usudio uzeti “njihove knjige”. Upozorenje bi ozbiljno i prijeteće iako sam većinu prisutnih poznavao, pa se ne usudih prpati po knjigama unatoč velikoj želji .Slučajam ili ne, na vrhu hrnjage je stajala “Grbovi bosanskih plemića”
“Ova more ostat…” rekoh I uzeh je i borci ne rekoše ništa.
Nije od juče i nismo mi izmislili, taktike paljenja kuća i novčanica , sravnavanja sa zemljom viševjekovnih bogomolja i mostova “da se nikad ne vrate, da se nemaju na šta ni zašta vratiti” niti smo prvi što su žegli knjige , pa je baš to moglo bit razlogom da ne činimo što smo činili.
Brisati tragove postojanja vlastitog bića i duše nije baš pametno.
Svi oni koji nekada nešto pisali, pa bilo to i “zadaćnica” na “zadanu temu” znaju da je najteže napisati prvu rečenicu na čistu papiru. Revolucionari su oni što brišu povjest silnom gumicom, a da nisu ni slike pogledali, a kamoli tekst pročitali i kada im pred očima pukne praznoća papira najčešće i najradije bi da počnu tekst sa vlastorućnim potpisom, nazivom ulice sa vlastitim imenom ,registarskom tablicom sa vlastitim nadimkom..
Na njihovu žalost na Tržnici na Aveniji svako jutro stoji Vaso sa svojom antikvarnicom podobnih i nepodobnih knjiga iz svih vremena, knjiga što preživiše sve revolucija što nas poharaše od ne tako davnih početaka naše pismenosti …. A u tim, po tavanima i podrumima više zaboravljenim nego svjesno zašnjiranim knjigama, što nisu završile na hrnjagama i lomačama pišu umne glave o dobru i dobrima, o vremenima davnima što ne smiju da se zaborave….o Mostaru i mostarcima,o pozorištima, banjama, rudarima, Veležu, raji I raijnluku,bogomoljama,liskama , neretvanskim pećinama, jeziku, cimskim trešnjama,ilićkim kavadama, ibrahimbegovim čoskovima, svjetlosti …I onda ja rovarim satima, prevrćem, tražim, nalazim, pravim sebi kamaru što je hoću nezaboravit.. I onda mi Vaso moje blago skonta po tri marke po komadu ko starom mušteriji i ja idem kući velik ko general što je izvukao svoju vojsku iz opasna okruženja. Za mnom, gospoje sa cekerima punim zerzevata, u čudu gledaju benevreka što umjesto blitve, sira i jufke sa Tepe nosi naramak knjiga.
Globalni Mostar
Sjedeći jednog ljeta na jednoj mostarskoj tarasi primjeti moj stariji sin: “Ove mostarke sve dive, sve hodaju ko gazele, ko da je sav svijet njihov …ko kraljice”…Jedne druge prilike reče:” Šta me gledaš po mostarski?”….U robnoj kući u Njemačkoj naletih na dva zemljaka I spontano ih upitah “Odakle su zemljaci?”. a jedan će:” Mi iz Tuzle, a ti si bezbeli …Mostarac” I mogo bih ređati bezbrojne primjere da bi dokazao postojanje osobenog identiteta koji budi ponos, biti mostarac..I baš taj ponos je nešto što mi često izgleda neosnovano i neobjašnjivo. Odakle i od čega ponos pripadnosti nečemu za što nisi ništa učinio i to nešto eto nosiš u sebi da je tebi sveto i golemo, a drugima znak simpatije koji ti na prvu otvara mnoga vrata u stranom svijetu , među stranim ljudima. .
Da sam ostao u Mostaru sigurno ne bih razmišljao o ovome, pisao i tražio neke korjene i suštinu svog bića. Ušuškan u lakoću mostarskog bitisanja i moja bi se ljubav spram grada manifestovala činjenicom da ne mogu više od dva dana ostati na moru, a da se u Mostar ne vratim i za to ne bi tražio objašnjenja.” Normala,…. štaš na moru bez raje. ”
Ova moja jednadžba sa jednom nepoznatom,mostarski ponos, je nerješiva u stvarnosti kada se shvati da ni sve poznate nisu baš poznate, da nisu konstante nego varijable u vremenima što prohujaše i ostaviše traga na stvorove, na njihov stav,moral,karakter…ljude što imahu razloga da se diče time što su.
A mnogi od nas “Bogom danih i mostarom žigosanih” su ovih godina sa istim pitanjima negdje daleko rasuti po globusu , a u tren svi na jednom mjestu,na Rondou ,Cernici, na Luci u Starom gradu,na Carini, na Aveniji …najbržim prevoznim sredstvom na Svijetu, našim mislima na krilima emocija.
I u tom Globalnom Mostaru nema “lijeve I desne” strane nema podjela, nema strasti, nema mržnje,nema osvete, kivnosti, zavisti…..u tom Mostaru sem Raštanskog,Carinskog, Titovog ,Starog Lučkog I Tekijskog imaju forumski , telefonski, skajpski, mailski, telepatijski mostovi , kajaci i brodice što stalno idu sa jedne obale Neretve na drugu…Mostar iz snova , grad sklada i suživota postoji samo nije više na mjestu što se Mostar zove.
I za čudo u tom prostoproširenom Mostaru nađoh ljude koji znaju odgovor na moje pitanje, zašto se ja ne osjećam bezdušno i izgubljeno ko građanin Almeira iako je moje mostarsko pravo građanstva po svim papirima istekao rok valjanosti. Šta je uzrok mog ponosa?
U Globalnom Mostaru , negdje u Puli, koja je baš kao i Štokholm i Pariz i Njujork postala prigradskom mahalom Glavnog grada Hercegovine živi jedan Tibor koji se odlučio da štampa knjigu o Mostaru da štampa knjigu sa nadom da će biti vrijedna , nekada, Vasine antikvarnice i nekog čitaoca u potrazi za istinom.
Varate se ako mislite da vam preporučujem ovu knjigu za čitanje i da mislim da ćete kao Mostarac naći u njoj sve razloge svog ponosa, ali neke zasigurno.
Na moju i na vašu žalost ne mogu vam presaditi, ali mogu vam otkriti i pokušati objasniti uzrok mog ponosa, Uzrok mog ponosa je u činjenici da poznajem Tibora, mog sugrađanina i komšiju, čovjeka umna, učena i razborita, čovjeka koji svojim životom i djelom uspjeva osvojiti ljude , osvjedočiti ih u dobro, uliti im povjerenje u dobre namjere,okupiti ih, ujediniti ih, dati im nadu u postojanje, vjeru u isplativost poštenja i iskrenosti, dati ideju i smisao življena, …..
On i slični njemu je razlog mog mostarskog ponosa i volio bih da dok govorim, hodam i gledam onako “po mostarski” ljudi vide i u meni neke od ovih vrlina koje njih krase .
Zdenko Bošković
(objavljano na facebooku)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen