Stephanie Alèe (Štefanijino šetalište)
Stephanie Alee zvalo se nekad šetalište od Gimnazije do Balinovca
Odmah nakon izgradnje mosta na Musali 1882. godine, probijen je i put do Balinovca. U početku je to bilo potrebno austrougarskim vojnim vlastima radi priprema za izgradnju Zapadnog logora (danas Sveučilište) i fortice na Bakamovića glavici, tj. izgradnje ceste prema Ljubuškom (1883.godine). Krajem 19. vijeka, s obje strane ovog puta nalazila su se polja, koja su za vrijeme kiša dugo ostajala pod vodom, pa je i Šetalište znalo biti poplavljeno.
Put dug 1,5 kilometar od Velike gimnazije (Gimanzija Aleksa Šantić) do Balinovca pretvoren je u šetalište 1889. godine. Šetalište je otvorila, i drvored platana zasadila, mostarska Opština u spomen dolaska u Mostar prestolonasljednika princa Rudolfa (1858. - 1889.g.), sina jedinca cara i kralja Franje Josipa I., i nazvala ga u počast njegove supruge princeze Stephanie (1864. - 1945.g.). Platani su dobijali vodu iz kanala prokopanih dužinom cijele aleje.
Rondo, kružni tok, je izgrađen i tako nazvan tek kasnije, jer je sve do 20.ih godina prošlog vijeka nazivan starim imenom lokacije - Gumno. U Šetalištu su izgrađene i prve vile grada Mostara.
Sve do prije pedesetak godina, cijelo Šetalište je izgledao potpuno drugačije. Pošto je današnjim Bulevarom prolazila uskotračna željeznička pruga – „Ćiro“, ispred zgrade Gimnazije se nalazila rampa, koja je regulisala prilično gust promet vozila, dok se promet pješaka odvijao pothodnikom, koji je imao dva stepenišna traka razdijeljena metalnim rukohvatom. Čim bi se izašlo na zapadni izlaz pothodnika, s desne strane, na početku ulice dr. Safeta Mujića, nalazio se javni toalet, koji je građen još za vrijeme Austrougarske. Dalje u pravcu juga se pružalo Šetalište. Na lijevoj strani Šetališta, odmah iza gimnazijskog igrališta, je ispočetka bila kuća mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine, a kasnije Klub prosvjetnih radnika, pa Dom omladine.
Idući prema Rondou, u dijelu današnjeg parka, nalazio se veoma poznati restoran „Pariz“ s predivnom ljetnom baštom i stalnom živom muzikom. To je u ono vrijeme bilo omiljeno mjesto sastajanja i druženja mostarske raje.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago
Put dug 1,5 kilometar od Velike gimnazije (Gimanzija Aleksa Šantić) do Balinovca pretvoren je u šetalište 1889. godine. Šetalište je otvorila, i drvored platana zasadila, mostarska Opština u spomen dolaska u Mostar prestolonasljednika princa Rudolfa (1858. - 1889.g.), sina jedinca cara i kralja Franje Josipa I., i nazvala ga u počast njegove supruge princeze Stephanie (1864. - 1945.g.). Platani su dobijali vodu iz kanala prokopanih dužinom cijele aleje.
Rondo, kružni tok, je izgrađen i tako nazvan tek kasnije, jer je sve do 20.ih godina prošlog vijeka nazivan starim imenom lokacije - Gumno. U Šetalištu su izgrađene i prve vile grada Mostara.
Sve do prije pedesetak godina, cijelo Šetalište je izgledao potpuno drugačije. Pošto je današnjim Bulevarom prolazila uskotračna željeznička pruga – „Ćiro“, ispred zgrade Gimnazije se nalazila rampa, koja je regulisala prilično gust promet vozila, dok se promet pješaka odvijao pothodnikom, koji je imao dva stepenišna traka razdijeljena metalnim rukohvatom. Čim bi se izašlo na zapadni izlaz pothodnika, s desne strane, na početku ulice dr. Safeta Mujića, nalazio se javni toalet, koji je građen još za vrijeme Austrougarske. Dalje u pravcu juga se pružalo Šetalište. Na lijevoj strani Šetališta, odmah iza gimnazijskog igrališta, je ispočetka bila kuća mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine, a kasnije Klub prosvjetnih radnika, pa Dom omladine.
Idući prema Rondou, u dijelu današnjeg parka, nalazio se veoma poznati restoran „Pariz“ s predivnom ljetnom baštom i stalnom živom muzikom. To je u ono vrijeme bilo omiljeno mjesto sastajanja i druženja mostarske raje.
Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago
NovaSloboda.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen