Mostaraska raja: Ibrahim Silić 60 godina u vatrogasnoj uniformi

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu pogled.ba dana 2. novembra 2019. godine)

Spasio stotine života gaseći požare

Član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Mostar Ibrahim Silić ove godine slavi 60 godina od kada je u vatrogasnoj uniformi.

On je u redove vatrogasaca stao sa svega sedam godina kao pionir, te do danas sudjelovao u stotinama intervencija i spasio mnoge živote. Postao aje dobitnikom brojnih priznanja za hrabrost i 2017. godine zaradio mirovinu, ali iz vatrogasne uniforme nije izašao, nego djeluje u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu.

Uz spašavanje života u vatrogasnoj uniformi spašavao je ljude i vlastitom krvlju, tako što je darivao 114 doza dragocjene tekućine i postao inspiracija za mnoge i kao rekorder po broju darivanju krvi na mostarskoj transfuziologiji.

Iako ovo djeluje kao opis za junaka nekog dobrog američkog filma koji bi trebao uskoro stići u kina, u ovom slučaju to je kratak opis upravo za Ibrahima Silića iz Mostara za kojeg će mnogi sugrađani reći da je „pravi junak“ i „humanista nad humanistima“.

No, on za sebe i nakon više od pola stoljeća junačkih akcija tvrdi da je samo jedan iz redova vatrogasaca koji je često bio prvi među jednakima.

Od sedme godine u redovima vatrogasaca

„Vatrogasci su posebna sorta. Tako su govorili moj otac i moj djed koji me upisao u vatrogasce- pionire kad sam imao sedam godine, jer je vidio u meni veliki potencijal i očekivao da budem kao oni. Uz oca i djeda i brat mi je bio vatrogasac, tako da smo poznati kao obitelj vatrogasaca od davnina i moram kazati da sam ponosan na to“, kaže Silić za Pogled.ba. počevši priču o vatrenim akcijama .

Prisjetio se prvih odlazaka na požarišta, kad je kao dječak promatrao iz vatrogasnog vozila što i kako rade vatrogasci, a borba s vatrenim plamenima od prvog dana su mu fascinacija.

„Sjećam se da sam tada gledao njih i bio ponosan što sam dio vatrogasaca, jer su za mene osobno svi oni bili junaci. Ne mogu ni opisati koliko sam žudio za tim da im se pridružim i budem im od koristi“, priča Silić. Već tada kako ističe vatrogastvo mu je bilo u krvi i jasno se znalo da će njemu vatrogastvo biti poziv i profesija.

„Nisam se pokajao nikada zbog toga i nadam se da sam opravdao što je dedo za mene rekao tada kada me upisao u vatrogasce pionire“, kaže Silić.

Sretan je što je kao vatrogasac bio pionir, pa junior, a potom i senior i što se čitav život zapravo pripremao i educirao za posao koji je kako naglašava itekako odgovoran i važan.

Ponosan je jer je radio ono što je želio oduvijek i bio najbolji što je mogao, te kroz posao koji je obavljao s ljubavlju i vrsnim vještinama postao i dobitnikom brojnih nagrada i odlikovanja, među kojima je i ona za hrabrost.

No također je jedan od onih koji se zalagao za prava vatrogasaca, te je kao predsjednik sindikata u poratnom vremenu, kad je bilo teško financijsko stanje organizirao prosvjede i s kolegama radio na poboljšanju statusa za vatrogasce.

Najteža smrt kolege

Kroz sve godine vatrogasne službe nagledao se svega i svačega. No nikada neće zaboraviti  početak petog mjeseca ratne 1992. godine kad je nakon intervenciju u Šantićevoj ulici, snajper pogodio njegovog kolegu Almira Fazlagića .

„To je bilo na Titovom mostu kod hotela Bristol i to je naša prva žrtva bila. U tom momentu ja sam bio s četvoricom kolega u Profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi kod Mljekare, jer tu noć nismo mogli prijeći most da bi došli na dežura u „Staru vatrogasnu kulu“. Kako nisam imao osobne opreme, ja sam uzeo opremu od kolega jer tu noć su gorili Hit, Biskupija, hotel Ruža i bilo je mnoštvo intervencija . Kad sam se vratio u PVP da vratim opremu koju sam uzeo od njih čujem na radio- stanici da je pogođen vatrogasac.

Admir Kremo i ja odmah smo sjeli u vozilo (Nivu) i krenuli. Dok smo došli do stare Vatrogasne kule, nije metak ispaljen. Našli smo cisternu i pokupili Almira da ga prebacimo na kirurgiju, ali tada je po nama osula paljba, da Bog sami zna kako smo stigli do kirurgije. No, na žalost već je bilo kasno, podlegao nam je u autu. To su trenutci koje nikada neću zaboraviti“, kaže Silić.

Pored gubitka kolege prisjetio se još nekih intervencija od kojih se, kako kaže kosa diže na glavi. Među njima Silić navodi  pogibiju studenata i intervencije na izvlačenju njihovih tijela.

„Bilo je zaista mnogo toga. Svaka intervencija je na neki način važna. Neke poput spomenutih ostanu u sjećanjima, ali i to je u sastavnom životu vatrogasaca“, kaže Silić.

Vatrogastvo je kako naglašava stil života, jer je to posao koji se živi 24 sata sa spremnošću za intervenciju bez obzira na vrijeme i mjesto.

Vatrogasci su „posebna sorta“

„Vatrogasci su posebna sorta. To se mora voljeti, a kada uđe u krv toga se ne može osloboditi“, kaže Silić. Da je uistinu tako svjedoči činjenicom da je nakon odlaska u mirovinu 2017. godine nastavio aktivno djelovati u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Mostar, koje nikada nije ni napuštao.

Sada je posvećen kako kaže u prenošenju znanja mlađim generacijama, a posebno ga veseli rad s djecom i upoznavanje školaraca s osnovama vatrogastva.

„Kad s njima pričam čini mi se da bih svi voljeli biti vatrogasci, ali na žalost nekako na tome ostane. Čini mi se da roditelji djecu usmjeravaju na neke aktivnosti od kojih će brzo profitirati. Roditelji ulažu napore da im djeca budu poput Novaka Đokovića ili Edina Džeke, ali ne mogu svi biti Đoković i Džeko, to je od milijun jedan“, kaže Silić. Smatra da kod djece treba razvijati volonterski duh i pokazati im širinu zanimanja kako bi pokazali što žele i za što su nadareni, jer Bosni i Hercegovini pored nogometaša i pjevača trebaju i vatrogasci, humanisti…

Ojačati redove vatrogasaca

„Treba gledati za što su djeca nadarena i motivirati ih da to rade, a ne ih prisiljavati da ostvaruju željene ambicije roditelja. Možda bi nam onda bilo bolje stanje i u državi, jer svi mi skupa činimo ovu državu“, kaže Silić za Pogled.ba.

Sa željom da ojača vatrogasne redove a time i državu BiH s kolegama u DVD- u osigurao je besplatnu sekciju za mlade.

„Za razliku od većine klubova i sekcija u gradu za vatrogasce pionire je članarina besplatna. Osigurali smo im besplatne uniforme, te u suradnji s izviđačima ljetovanja na Boračkom jezeru i zimovanja na Rujištu. To su mjesta gdje djeca mogu uživati i učiti o prirodi, zajedništvu, ali i o vatrogastvu“, pojasno je Silić i podsjetio da na mladima ostaju vatrogastvo, država i čitavi svijet.

(D.G./Pogled.ba)