Svaki ćilim je ljepotan za sebe

Mostar, ćilm na mostu

(ćilim, mural, tuzlarije.net)

Jedan ćilim prostrijet na zidu do Starog mosta u Mostaru i jedan mural, napravljen u Tuzli prije dvije godine, oslikavaju svu ljepotu naših rukotvorina, od one iskazane kroz samu izradu ovog ukrasno-umjetničkog komada iz naših kuća, do inspiracije stvaranja umjetničkog izraza naših ljudi.

Ćilim (perzijski: گلیم‎ gelim, turski Kilim) je vrsta tepiha, tkanina rađena na tkačkom razboju, pretežno od vune, različitim tehnikama: klečenjem (namitanjem), tehnikom baršuna i uzlanja. Proizvodi se na području od Balkana do Pakistana. Ćilimi se mogu koristiti i kao dekoracija ili za sedždu.

Ime ćilim dolazi od turske riječi kilim koja dolazi od perzijske riječi gelim što znači grubo raširiti.

Bosanski ćilim je posebna vrsta ćilima, većinom orijentalnog izgleda koji predstavlja važnu kulturnu vrijednost kako Bošnjaka tako i ostalih naroda u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina je jedina evropska zemlja koja ima svoj, bosanski ćilim, kao osoben vid primijenjene, narodne, tradicijske likovnosti.

Najobičnije bosanski ćilimi su crvene pozadine i imaju raznovrsne mustre po sebi. A na krajevima kocke u formi žaba na raznim pozadinama. Prisutna je i plava podloga za bosanske ćilime.

Bosanske ćilime krasi ljepota, bogata likovna ornamentika, kolorit. Bosanski ćilim spaja i uticaje dalekog Orijenta i autohtonih balkanskih elemenata.[2]

Najpoznatiji je tzv. begovski ćilim koji je tkan više mjeseci. Kada bi ga završili, bio bi iznesen napolje, prema suncu i kroz njega nije smjela proći niti jedna zraka, što bi dokazivalo gustoću tkanja, kvalitet.

Za izradu ćilima koristila se vuna domaće ovce, a za bojenje uglavnom biljni sastojci. Od ukrasa uglavnom se koristila prava, cik-cak linija, trokut, romb, također i motivi iz flore i faune, rađeni veoma stilizovano.

(wikipedia)

Po mišljenju istaknutih etnografa i etnologa na Balkanu, ćilim (persijski - gilim, gelim; turski -kilim, kelim) je u naše krajeve došao sa turskim osvajanjem, mada ima i onih koji osporavaju takvu tezu, ali bez dovoljno osnova i činjenica, inače, smatra se da potiču iz drugog ili trećeg vimeka prije nove ere sa prostora Kaspijskog jezera i armenijskih vrleti.

Ćilim je najljepši, najoriginalniji i najčistiji narodni proizvod. Cjelokupan posao obavlja se ručno. Radi se iz jednog dijela. Sa šarama i ornamentima ima dva glatka identična lica, što se postiže čvrstim utkivanjem potke.

Izrada čilima je izuzetno spora i temeljna. Da bi nastao, potrebni su mjeseci mukotrpnog rada, truda i muke iskusne tkalje, zbog čega je umjetnička vrijednost daleko veća od materijalne.« Koliko neprespavanih noći, ukočenih leđa, izbodenih prstiju i umornih očiju».

U svijetu prepunom iluzija i iskušenja, tkalja prepoznaje pravu emociju, pretvara je u istinu i približava je stvarnosti. Zbog toga su ćilimi poligoni emocija, želja i stvaralače komocije. Daje tako, lako se uvjeriti: na tri istovjetna čilima, uz jedan urnek (mustra, uzorak), ima puno razlika i detalja koji nisu identični i suštinski se razlikuju. Zato je svaki ćilim priča za sebe, jer tkanje je percepcija momentalnog psihološkog stanja devojačkih ruku. Svaka tkalja i nesvjesno ima potrebu da prirodu čovjekovog svijeta oplemeni uljepšanim oblicima i nadzemaljskim sjajem.

Svaki ćilim je ljepotan za sebe, poseban, autentičan i jednako mističan sa svojim karakterom i dušom. Originalnost se stvara tako što tkalja u svoj rad ugrađuje svoj DNK i genetski kod naroda kojem pripada. U njemu se generiše identitet, kako individualni, tako i nacionalni, ali i lične intimne priče. Zato je ćilim magija, a tkanje svojevrsna terapija. On je odgovor na ljudsku neprolaznost, ali i svjedok svakodnevnog života našeg naroda. Tkanje čilima je stvaranje novog života, novog doma, poroda i bogatstva.

Balkanski ćilim

Na prostoru Balkana, smještenom između istoka i zapada, stvorena je autentična umjetnost tkanja čilima. Etnolozi najčešće govore i pišu o pirotskom, bosanskom, sandžačkom, slavonskom, ličkom, vojvođanskom ćilimu. Vrsni poznavalac ornamentike, Jelica Belović Bernadžikovska, razvrstava šare čilima u pet perioda: mitološki, hrišćanski, turski, klasični i moderni. Naravno, vremenom su se uticaji preplitali pa su tako tkalje sa Balkana tradicionalnu narodnu šaru obogatile istočnjačkim motivima, čime je stvorena nova originalna tvorevina.

Svaki ćilim ima svoju šaru, svoje diskretne boje, u kojoj dominira crvena, u svim nijansama, kao boja ljubavi, zatim bijela i crna. Boje su žive, trajne ali i presudne kod određivanja starosti čilima. Naravno, postoje šare koje se lakše i brže izrađuju ali i one koje su složenije i zahtevaju više znanja i vremena za izradu. Svaka šara ima svoju poruku: za svekrvu, muža, sina, vojnika, vjernika, za državu, krunu..«Ko želi da bude poslovno uspješan i lično snažan, neka traži «bombe»; da osvoji djevojku »razbacane đulove»; za zaštitu od uroka «Kondićeva šara»; za društvo i merak «Begov ćilim»..

O porijeklu šara postoje različita mišljenja: jedni tvrde da su autohtone, drugi da su «pozajmljene» od orjentalnog čilima. Bilo kako, nesporno je da u šarama i ornamentu ima arome orijenta, dalekog istoka, Vizantije, Persije, hrišćanstva, islama, Balkana..

Ornamentika čilima u svom razvoju pokazuje zamršen splet raznih uticaja. U početnom stadijumu ornamentika je jednostavna, shematizovana, s malom skalom boja, da bi u daljem razvoju ornamenti bili slobodniji a boje sve otvorenije.

(narodni.net)

(sakupio: spagos)