Sigiriya, takođe i Sigirija, je jedan monolit u Sri Lanki, na kome se nalaze ruine jednog istorijskog kamenog utvrđenja. Ime potiče od „Singha Giri“, što ima značenje Lavovska stijena. Sigiriya je 1982. godine, od strane UNESCO-a, proglašana spomenikom svjetske kulturne baštine.
Kralj Sri Lanke je u petom vijeku odabrao vrh velike granitne stijene za gradnju tvrđave Sigiriye. Danas je Sinigriya najljepši spomenik koji svjedoči o postojanju nekada velike i moćne države na tim prostorima. Ovo je samo jedan u nizu nevjerovatnih lokaliteta koje krije egzotična Sri Lanka.
Usred džungle Sri Lanke nalazi se moćni monolit visine oko 200 metara, koji dominira okolinom. A to je savršeni položaj, sa koga se može nadgledati i kontrolisati okolina do u nedogled, usred nepreglednih polja pirinča, išaranih jezerima, poslužio je kao lokacija za gradnju jedne od najneobičnijih vladarskih palata na svijetu. Tako nešto je prije jednog i po milenijuma sebi priuštio tada moćni vladar Kassapa.
Sama priča o nastanku ove jedinstvene tvrđave je prilično tragična.
Kassapa, sin moćnog kralja Dhatusena, opijen željom za vlašću i moći, zbacio je svog oca sa prijestola, vezao ga nagog za stijenu i ostavio tu da umre. Njegov polubrat, inače legitimni nasljednik trona, prebjegao je u Indiju. Zbog velikog straha od njegovog povratka i gubitka vlasti 477. godine Kassapa odlučuje da svoju prijestonicu preseli iz ravničarskog Anuradapura na vrh ogromne stijene okružene neprohodnom džunglom. Tako nastaje Sigiriya, bogata palata sa čarobnim vrtovima. Palata je sjajno očuvana. Jedina žal ostaje za moćnim lavom, koji je “stražario” na ulazu u tvrđavu i kroz čije čeljusti se ulazilo u palatu. Zub vremena ostavio je samo njegove šape. Zla kob koje se Kassapa plašio, ipak ga je sustigla. On je skončao u svojoj tvrđavi 495. godine izvršivši samoubistvo okružen velikim blagom koje je posjedovao i svojim brojnim konkubinama.
Čitava palata je bila oličenje raskoši i bogatstva u vrijeme svog vrhunca. Na samom prilazu se nalazio impozantni Zid ogledala, napravljen od opeke i toliko uglačan bjelancima i medom da je podsjećao na prava ogledala. Unutrašnjost palate ukrašavale su freske nagih ljepotica, nekada ih je bilo oko pet stotina, a do danas ih je sačuvano dvadesetak. I današnji arhitekti bi bili ponosni na matematički precizne vodene vrtove i bazene koji su krasili kompleks. Smješteni na više nivoa, posjedovali sisteme za grijanje i hlađenje, a u neke od njih su postavljani obluci kako bi se dočarao žubor rijeke. Tvrđava na vrhu stijene vodom se snabdijevala iz vještačkog jezera koje se nalazilo uz jućni dio tvrđave.
Kraljev prijesto dug pet metara, nevjerovatna glavna palata, čiji se istočni dio nastavlja na skoro vertikalnu liticu, prijemna dvorana, bezbrojne građevine od opeke i drveta , vrtovi, zanosni pogled na okolnu džunglu, ogromno bogatstvo, prelijepe konkubine… Čini se da je kralj u svojoj Sigiriyi imao sve. Sve osim osjećaja slobode i sigurnosti.
Povratkom njegovog brata iz Indije, Kassapa ostaje bez vojske i umire u svojoj tvrđavi koja je nakon toga ostavljena na milost i nemilost džungli, sve do 1828. godine. Tada je otkrivaju Britanci i na njoj organizuju lovačke igre.
A tek kasnije, kao što je već rečeno, sa pravom postaje dio svjetske kulturne baštine.
(izvor:zangeo)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen