Do toga je moralo doći. Jeans, ili farmerke, kako je to kod nas uobičajeno reći, su ponovo tu, u obliku za koji nismo ništa čuli od njihove „nulte“ godine: „Boot-cut“, kroj, koji je malo širi ispod koljena, trapez, kako smo to nekada zvali.
U početku je to bila radna odjeća kauboja i farmera. Imati farmerke na sebi nije ništa posebno. Slične pantalonama sa nogavicama širokim ispod koljena, ali ne baš toliko širokim. Razlog za trapez kroj farmerki u početku je bio pragmatičan, jer je ostavljao dovoljno prostora da se udobno navuku preko čizama. Farmerke, kao i „trenchcoat“, srednje dugački kaput, porijeklo vode od vojske, a i tu je bilo presudno, što se to moglo udobno obući.
Poslije devedesetih, u kojima se nosio uski kroj farmerki, ako neki još nisu stigli do starijih godina, a već početkom novog milenijuma pojavilo se više vrsta „boot-cut“ kroja. A onda je došla noćna mora štofnih pantalona iz osamdesetih godina i učinila da „boot-cut“ više ne bude u modi. Nakon tih godina, jeans je doživio svoj revival, zahvaljujući maheru mode Hedi Slimane iz Francuske, koji je bio više nego uspješan.
„Slimane look“ je bio pogled trenutka, svakodnevna moda na granici anorektičnog, pametna i maštovita, negdje između mode lascivnih muških prostitutki i trgovaca drogom. Jedna mješavina Javis Cockera, Lou Reeda i Paula Wellera, jedna skoro besramna reminiscencija šezdesetih godina, pantalona uskog kroja, kao neka vrsta kombinacije upotrebe droga, koja se nije mogla pomiriti sa neredovnim obrocima.
„Bootcut“ je bio, i nije bio sve to. On ima image marlboro čovjeka, pomalo prepotentnog i nekako presumptuozno trezvenog šmekera, koji je previše samouvjeren i suviše muževan za novi milenijum, koji je i dalje bio neizvjestan i nesiguran u pogledu novih slika polova i njihovih uloga u svemu tome. Narednih godina nosile su se uske farmerke. i to toliko tijesne da su muške noge u njima izledale onakve kakve su, samo kao da su još bile obojene nekom bojom. Revival, oživljavanje, je djelomično bila posljedica činjenice da se u modi sve periodično vraća na svoje početke, a i činjenice je da se i slika tijela muškarca također mijenja – u pravcu savršenog oblika i uske siluete. „Bootcut“, koji je oslikavao njegove krive noge, nije se više uklapao u nova vremena.
Kao i kod svih trendova, nakon više od deset godina, žene, a i muškarci, su sagledali sve to i definisali strukturu ukupne slike. Pokušaj u modi žena je zamijenjen, tako što su takozvane Marlene pantalone ponovo etablirane, a one dobro stoje samo manekenkama, koje uprkos materijala, uz to još raspolažu i tankim nogama. Pokušaj je bio sve, samo ne uspjeh. Nogavice su skraćene, slijedile su pantalone do koljena za muškarce, koje su noge optički skraćivale, a posljedica toga nije bila baš laskava. Takođe su se ponovo pojavile i „pumparice“ , ali to je već bila infuzija pedesetih.
Sada, dakle ponovo „bootcut“, koje nisu baš lijepa forma farmerki. Slično kao i pantalone širokih nogavica, svaku figuru čine malo više krupnijom, nego što jeste, i nego što je potrebno. Ali, bez brige, sve to je i tako samo prolazno.
A kao sljedeće, molimo da se u modu barem ponovo ne vraćaju muške suknje.
(izvor:ksta)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen