Proljetno čišćenje organizma

Nekako svake godine,u ovo vrijeme, koji dan gore, dole, pojavljuju se ovakvi tekstovi u medijima. A i sam organizam zahtijeva nešto ovako, nakon duge zime, i konzumiranja, malo "jače" hrane. Nije na odmet ponoviti još jednom. Dođe nešto, kao ponavljanje gradiva.

Vitamin C poznat je kao vitamin detoksikacije uz pomoć kojeg će lakše piti razgrađeni i izbačeni toksini

'Proljetno čišćenje organizma dobar je potez, a ako mislite da vam je detoksikacija potrebna kako biste u protječe ušli odmorni. sretni i energični, pobrinit se da vam se na jelovniku nađu slijedeće namirnice:

Agrumi: uz sve ostale beneficije kojeg su limun i drugo srodno voće prepuni, poznat je kao vitamin detoksikacije uz pomoć kojeg ćete lakše razgraditi i iz tijela izbaciti toksine. Limunada lli oranžada, izbor je vaš.

Bijeli luk - kralj povrća i začina koji možete konzumirati uz sve namirnice. Odličan je za srce i cijeli kardiovaskularni sistem, a stimulira i proizvodnju nužnih enzima. Ukratko, zabora­vite na "aromu" i pustite da odradi svoj čudotvorni posao.

Cvekla - ovo povrće sadrži jedan od glavnih detoksikacijskih enzima, a odlična je i za pročišćavanje krvi u organizmu. Osim toga, pospješuje i rad želuca, crijeva i žuči, Što je, naravno, vrlo bitno kod čišćenja organizma, a ima i pozitivan utjecaj na nervni sistem, pa ćete uz nju biti manje napeti dok zaboravljate na pečenja i kolače.

Kupus u jetri postoje dva glavna detoksikacijska enzima, a ovo povrće potiče proizvod­nju oba i stoga je nezamjenjivo u čišćenju kako cijelog tijela tako i njegovog glavnog 'čistača" jetre.

Zeleni čaj - ovaj, prema mnogima najbolji čaj ima izvrstan detoksikacijski efekt i odličan je antioksidans. a uz to daje i osjećaj sitosti. pa može biti savršen izbor ako uz čišćenje pokušavate izgubiti celulitne podsjetnike na zi­mu.

Zeleno povrće - sve što je zeleno predsta­vlja odličnog saveznika u procesu detoksikacije jetre. Jedite sirovo, iscijeđeno i kuhano u velikim količinama i nećete požaliti.

(dnevniavaz)

Nepoznata Hercegovina - Hamzići, selo Drljajice

 (preneseno sa ljubusaci.com)

Pored travara Gracke u ovom kraju žive i muslimani travari iz Drljajica.

Po načinu života,vjeri,govoru,nariječju potpuno su srodni ljubuškim travarima.Selo administrativno pripada Hamzićima(Mostar).Mahala je zabačena,od drugih naselja potpuno izolovana.Spojena je s Hamzićima putem kroz površ Bajramovine,između ograda vrlo neuređenih.Sličan put,nešto bolji je do Gracke.Stanovnici su bili kmetovi mostarskih aga.

Prema popisu iz 1910. bilo ih je 33 muških i 26 žena,ukupno 59 stanovnika.U 1885. bilo ih je prema popisu u mjestu Hamzićima 69.Po anketi koju sam proveo 1957,bilo ih je 10 porodica,od toga 8 Masleša i 2 porodice Maksumića.Sada ima svega 81 stanovnik,prosječno 8,1 član na domaćinstvu.Najveća porodica imala je 16 članova.

Masleše su,po pričanju,starinom iz Kokorine kod Žulja(Nevesinje).Kad su došli u Hamziće,ne zna se.Stariji su u Hamzićima od Maksumića,koji su došli iz Cerna.Po popisu 1885. bilo je u Cernu 9 muslimana,a po popisu 1879.godine nijednoga.Došli su,dakle,u Drljajice između 1879. I 1885.godine.

Kuće su im kamene krovare(16) ili pod crijepom(8).

Selo je vrlo siromašno.U selu ne siju žito,imaju mnogo manje zemlje za obrađivanje nego u Grackoj.Sade jedino duhan kao i Gračani,otkako se počelo sa sadnjom duhana u tom kraju.Sada im je od duhana najveći prihod.Žito i za se i za stoku kupuju.Glavno zanimanje je stočarstvo.Kako kuće,tako i ekonomsko dvorište i namještaj slični su onom u Grackoj.

Stoku napasaju u selu, a ljeti izgone u Lukomir (Bjelašnica). Idu istim putem kao i Gračani. Prvi im je konak u Vardi, drugi u Zijemljima ili Nuglu, treći u Bijeloj, a četvrti u Lukomiru na Bjelašnici. Prosječan broj stoke nešto je veći nago u Grackoj. Imaju prosječno po 50 ovaca, 2 do 3 konja i bar po jednu kravu. Primaju pobravičarske ovce iz Ograđenika i Hamzića. Na planini su od 15.06. do 10.10. Neki imaju jeseništa u Blacima na Bjelašnici. U Lukomiru imaju oranice, nešto u vlasništvu, više uzurpirano. Otkako rade o duhanu, ne idu u planinu svi iz kuće, nego čoban i jedan domaćin. Ostali ostaju u selu i rade o duhanu. Stoka se najviše smakla za prvog i drugog svjetskog rata.

Masleše u Drljajicama nisu, dakle, srodnici sa gradačkim travarima. Oni su ostaci ranije brojnijeg muslimanskog stanovništva u okolici Mostarskog blata koje se, naročito poslije 1878, naglo počelo povlačiti na istok, a na njihovo su mjesto dolazili doseljenici iz Dalmacije.

Njihovo naselje je zabačeno dalje od svih glavnih puteva. Životni uvjeti su im vrlo teški. Oni nisu bili na udaru mnogobrojnim pokretima kao ljubuški travari koji su nastanjeni blizu glavnih puteva.

Izvor: Smail Špago - Od Gradske do Švapske

Kalkulacije kvalifikacija

Do kraja kvalifikacija moramo racunati sa ovakvim kalkulacijama. Wales i Belgija se na neki ncin vec izdvajaju kao favoriti grupe. U utorak je prvi meč kalkulacija: Izrael - Belgija.

Vec od utorka ce sve kalkulacije biti jasnije:

Tekst iz Sport Avaza:

Reprezentacija Bosne i Hercegovine je u okviru kvalifikacija za Evropsko prvenstvo u Francuskoj 2016. godine savladala Andoru s 3:0.

Nakon ove pobjede našu selekciju do kraja kvalifikacija očekuje još pet utakmica. Igramo protiv Izraela, Velsa i Andore kući, dok gostujemo Belgiji i Kipru.

Ipak, za plasman na EURO Zmajevi će morati osluškivati rezultate s preostalih utakmica naše grupe.

Prva od njih se igra već u utorak (31. mart) kada Izrael dočekuje Belgiju.

Podsjetimo, ova utakmica se trebala igrati još 9. septembra, ali je  odgođena zbog nemira u Izraela.

U slučaju pobjede Belgije, prednost Izraela nad Bosnom i Hercegovinom pred međusobni duel (12. juni) bi ostala četiri boda.

Pobjedom Zmajeva u pomenutoj utakmici bi se prednost istopila na jedan bod, a pred obje reprezentacije bi do kraja kvalifikacija ostale po četiri utakmice u borbi za treće mjesto koje vodi u baraž, jer realno je očekivati da na prva dva mjesta završe reprezentacije Belgije i Velsa.

Prednost za našu ekipu u tom slučaju je što Izrael mora na gostovanje kod Velsa koji je danas slavio upravo protiv njih rezultatom 3:0. Također, i Izraelci i naš državni tim do kraja kvalifikacija gostuju u Belgiji.

(spagos)

Isčezla zanimanja - Duhan (2. dio)

tekst objavljen na portalu ljubusaci.com

...Pušači bi osušeni list duhana križali,tj.sijekli na sitne niti i umotavali u drugi list duhana i tako bi ga pušili.Kasnije su se pojavili listići za motanje,papirići ili ćati.Vješti pojedinci su duhan križali dobro naoštrenim nožem,a za veće količine duhana koristila su se posebno napravljena alatka sa sječivom,koja se nazivala „havan“.

U novijem periodu,snalažljivi duhanari su na postojeći havan postavljali elektromotor,pa se na taj način ubrzavalo križanje veće količine duhana,u kraćem vremenu.Iskrižani duhan pušač je nosio u duhankesi,ili kako se to još češće radilo,u za tu svrhu posebno napravljenoj duhanskoj kutiji,koje su pravljene od drveta ili metala,a bilo ih je raznih veličina.Za motanje duhana koristili su se papirići ili „ćati“,kako su se kod nas uobičajeno zvali.Duhan se palio kresivom(čakmak,kremen i trut),u kasnijem periodu fajercagom,koji su bivali  punjeni benzinom ili gazom,a još kasnije plinskim upaljačima,koji su nam stizali s dalekog istoka.

Duhan za pušenje stavljao se i u kese,dobivene od ovčije ili volovske kože,uzete od testisa ovna ili bika.Iz njih bi se vadila jaja i očistila od masnoće,a potom punila lugom ili pepelon i objesila o gredu da se osuši,kao što se suši meso ili koža od koje su se pravili opanci.Kesa se dodatno sušila vani na sjevercu pri burovnom vremenu,a kada se dobro osuši,obrijala bi se i umakala u sirće i ponovno sušila.Nakon toga kesa se punila ostacima duhana i ostavljala u podrum ili izbu,da omekša i poprimi miris duhana.Ovako pripremljena kesa bila je idealna za držanje duhana.Mogla se nositi u džepu ili u torbi,a u njoj je duhan bio optimalno vlažan i pogodan za pušenje.Skupa s duhanom u kesi se držalo i kresivo.

Duhan kojeg je država otkupljivala,nakon prerade i proizvodnje,u cigaretama,imao je mnogo puta veću cijenu od one otkupne,a kao cigareta bio je izuzetno skup,čak nedostupan i narodu i samim proizvođačima duhana,pa je jedan od glavnih poslova proizvođača duhana bio šverc.Prodaju duhana na crnom tržištu obavljali su duhandžije,mladi momci,koji su u posebnim torbama,ruksacima,na leđima prenosili duhan i prodavali po gradovima i selima sjevernije od Hercegovine.Posebne ture švercera duhana bile su preko Mostara,preko Neretve,do Nevesinja,i do Konjica,pa čak dalje i do Sarajeva.

Država i financijska policija znale su za šverc,često su pripremali zasjede na mjestima gdje se duhan prodavao i na putevima kuda se duhan švercovao.Kazne za šverc su bile rigorozne,a uključivale su čak i batinanje,degenek u velikim količinama.Ali naši ljudi,iznimno snalažljivi po tom pitanju,imali su svoje doušnike i organizirali se međusobno,isto kao što su i žandari i policija imali svoje doušnike,koji su im javljali kada se šverceri kreću određenom relacijom.Šverc duhana je bio nasušna potreba proizvođača.a to su poduzimali kako bi lakše prehranili sebe i svoju familiju.Država je za duhan davala samo oko 30% njegove realne vrijednosti,a uz to,zahtjevala je da se jedan dio predanog duhana ostavi za porez.Sa svim tim nametima i lošom cijenom,naši ljudi su se oduvijek okretali švercu duhana.

Hercegovina je još od stare A-U pa preko bivše jugoslavije bila nadaleko poznata po uzgoju duhana.Hercegovački duhan bio je najkvalitetniji na području tadašnje države,a izvozio se u cijeli svijet.Tek 70-tih godina prošlog stoljeća ljubuški poljoprivrednici polako počinju otkrivati da se na plodnoj ljubuškoj zemlji,uz obilje sunca i vode,mogu uzgajati i druge poljoprivredne kulture.Tada se polako počinje gubiti tradicija sadnje duhana,a primat preuzima proizvodnja povrća.Ipak,u brdskim područjima ljubuške općine i ostalim zapadnohercegovačkim općinama uzgoj i obrada duhana zadržava se sve do 90-tih godina prošlog stoljeća.Od tada se Hercegovci „okreću“ nekim drugim poslovima tako da se duhan danas uzgaja tek u nekoliko hercegovačkih sela.Danas se proizvodnjom duhana bave još samo rijetki zaljubljenici u ovu kulturu.Država već odavno nema više interesa da tako rigorozno kontrolira proizvodnju i prodaju duhana,iako su svi stari zakoni još uvijek na snazi.Sloboda tržišta u zadnjim dekadama prošlog vijeka omogućavala je proizvođačima da sami biraju Duhansku stanicu gdje će predati duhan na Vagu,u zavisnosti od bolje ponuđene cijene duhana prilikom predaje na Vagu,a zadnjih godina ni procjena klase predatog duhana na vagama nije bila tako rigorozna. 

U narodu je ostao običaj da i danas,pogotovo prilikom nekih progoda,barem oni koji puše,zamotaju po koju cigaru od domaćeg zlatnog hercegovačkog duhana,koji se iskrižan,najčešće pakovao u kutije od košulje,plave boje,kako bi se bolje istakla njegova zlatna boja.Najpoznatiji i najtraženiji,ali i najskuplji,bio je duhan zlatne boje,u narodu poznat kao flor.A pravi pušači,zbog mirisa i jačine,više su preferirali crveni hercegovački duhan,koji se dobijao od ravnjaka,ili ravnog hercegovačkog duhana,čija stabljika nikad ne bi narasla u visinu više od jednog metra.A valjda zbog hercegovačke zemlje crvenice,dobijao je crvenkastu boju.Bio je mekši i ugodniji za pušenje od zlatnog flora.

Sve rečeno u ovom tekstu,napisao sam iz perspektive čovjeka kojeg je čitav život,od ranog djetinjstva,pa sve do tamo nekih životnih godina,pratio duhan.U bilo koje doba godine godine kad bi došao na Gradsku,radilo se nešto oko duhana.Od januara,kad su se pripremala mjesta za rasade,februara,kad su se rasadi sijali,zalijevali,otkrivali i pokrivali,u martu,oranje i priprema njiva za sadnju,sve do aprila,kada bi započela sadnja sa prvim boljim danima,pa u julu i augustu,berba,nizanje,sklanjanje nanizanog,suhog duhana od kiše,u oktobru,novembru i decembru,demećenje,i priprema za vagu.Čitava godina bila je obilježena duhanom.Duhan je bio život.

Nekoliko puta bio sam na Vagama,u decembru u Dogani u Ljubuškom.U sjećanju mi je i danas ostao datum Vage,za ljude duhanare sa Gradske.Gračani su od pamtivijeka vagali duhan u vrijeme Božićnih praznika.Komšije katolici su u te dane praznovali,a Gračani Muslimani bez gužve,u te dane su predavali duhan na Vagu.

Ovaj tekst je napisan uz pomoć mnogih već objavljenih tekstova,koji se mogu naći na internetu.Moja želja je bila da jednim ovakvim tekstom budućim generacijama ostavim u amanet jedan stari tradicionalni običaj iz naših krajeva,i jedno zanimanje naših starijih,koje lagano iščezava.

Smail Špago,po ocu,dedi i pradedi,porijeklom sa Gradske,Ljubuški.

Izvor:Smail Špago:Od Gradske do Švapske(Keln 2014)

„Sat za planetu Zemlju“: Ugašena svjetla na Starom mostu

U subotu su, u 20:,30 sati, ugašena svjetla u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, Mostaru i drugim gradovima u BiH, čime se i naša zemlja pridružila svjetskim metropolama u obilježavanju „Sata za planetu Zemlju“.

Učenici Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru su, uz polaznike Rock škole Mostar, ovaj sat obilježili izvođenjima na Starom mostu.
„Glavna svrha Sata za planetu Zemlju je stvoriti svijest o problemima s kojima se suočava naša planeta zbog klimatskih promjena, prekomjernog trošenja svih resursa, zbog nebrige“, izjavio je Bojan Stojanović iz WWF-a, dodavši kako se malim, individualnim akcijama može postići neizmjerno mnogo i promijeniti planeta Zemlju nabolje.

„Sat za planetu Zemlju“ s gotovo dvije milijarde učesnika u 135 zemalja svijeta je najveća globalna volonterska akcija.

(Novasloboda.ba)

Svi moji sportisti – Rafael Ray Spago (Brazil)

Kad imaš prezimenjaka koji igra ragbi u reprezentaciji Brazila

Hoje, enquanto meu filho mais velho Rafael Raj Spago estava no treino da Seleção Brasileira de Rugby M19, meu filho mais novo (de 14 anos) Lucas Spago foi eleito o MVP do jogo.

SIM ... VESTINDO A CAMISA DE JOGO DE UM TIME DE RUGBY BRASILEIRO ...

Peço a Deus que ilumine os passos de ambos para que algum dia deixem os amantes do Rugby Brasileiro tão orgulhosos quanto os Tupis deixaram o Brasil hoje em Hong Kong ...

Eu ... Mais que orgulhoso ... E tendo jogado SPAC B após quase 8 anos ... Posso morrer hoje que morro feliz ....(Frederico Spago – Brazil/facebook)

Danas je moj najstariji sin Rafael Raj Špago bio na treningu brazilskog National Rugby M19, a moj najmlađi sin (14 godina) Lucas Špago imenovan je za MVP utakmice.

DA ... nose dres A GAME TIME BRAZILIAN RUGBY ...

I molim Boga da obojici prosvijetli puteve, tako da jednog dana brazilski ljubitelji Rugbyja budu ponosni na njih, kao i na Tupija, Brazilca, koji danas igra u Hong Kongu ...I više od ponosa ... SPACE B nakon skoro osam godina igranja... da danas umrem, umro bi sretan sam  zbog toga....(Frederico Spago – Brazil/facebook)

Tren Crucero: Najneobičnije putovanje vozom na svijetu

Tren Crucero je voz koji vozi od Quitoa, glavnog grada Ekvadora, do samog vrha Anda, a onda odatle, ponovo dole, do obale Pacifika, a kako kažu, smatra se jednom od najljepših, ali i najtežih željezničkih pruga na svijetu.

U turističkoj ponudi se nalazi četvorodnevno putovanje ovim vozom, pored vulkana, do krajnje stanice Gugayaquil. Putovanje traje četiri dana, a pri tome voz savladava visinsku razliku od 3.600 metara. Vožnja vozom ovom relacijom redovno vozi tek od prije godinu i po dana. Za mnoge je još nepoznata, za mnoge, pogotovo ljubitelje vožnje željeznicom, skoro da je izazov.

Tren Crucero svoje putnike vodi daleko u istoriju Ekvadora. Četiri vagona u istorijskim dizajnu, iz različitih epoha. Voz nudi mjesto za 54 putnika, a uzduž štreke voz biva vučen od parnih, kao i od dizel lokomotiva, u zavisnosti od konfiguracije štreke. Na nekim dijelovima štreke, u ovoj avanturi predviđena je čak i cik cak vožnja. Voz prolazi kroz živopisnu okolinu raznovrsnih boja. Pri tome, prolazi vrlo blizu vulkana, vozi planinskim lancima i masivima, ali i ravnicama obalskog pojasa Ekvadora. Tokom čitavog putovanja, putnici bivaju posluživani samo domaćim proizvodima, tradicionalnim jelima, a mogu upoznati i domaće ljude.

Vožnja vozom, koga vuče parna, vatreno crvena lokomotiva, čitavom ovom putovanju daje okus nostalgije. Najviša tačka koju voz dostiže nalazi se nešto iznad 3.600 metra nadmorske visine, i dok voz prolazi nepoznatim krajem, čuje se komentar da je ovo vožnja „u sred ničega”. Vožnja je vrlo spora, najčešće brzinom od 20 kilometara na sat, u prosjeku. Relacija od Quitoa do Guayaquilija duga je 450 kilometara. Quito se nalazi na 2.800 metara nadmorske visine, a leži skoro na samom ekvatoru. Grad Guayaquili je sa 2,5 milona stanovnika nešto veći od glavnog grada, a leži na obali Pacifika. Ljudi iz Ekvadora su temperamnetni, ali i siromašni. Voz, koji je uveden kao turistička atrakcija prije godinu i po dana, povezuje hladne visoke predjele sa vrućom obalom mora, ali služi i za snabdijevanje voćem i povrćem oba kraja. Gradnja pruge trajala je 35 godina, a završena je početkom prošlog vijeka. Pruga je više desetljeća stajala neiskorištena, ili vrlo malo, djelimično korištena.

Tren Crucero vozi pored poznatog Đavoljeg nosa, jedne, u svijetu veoma poznate stijene, a upravo taj dio štreke je najteži. Još izdaleka se prepoznaje poznata stijena. Tu se vožnja, prema ideji jednog američkog inžinjera, obavlja cik-cak. Do toga mjesta vozi se naprijed, a odatle dalje, na rikverc. Na ovoj relaciji, dugoj svega 3 kilometra, Tren Crucero savladava visinsku razliku od 400 metara, a nakon ove relacije vožnja se nastavlja jednom visoravni, koja je zadnjih godina zasađena plantažama riže, banana i kakaoa. Inače, ovu relaciju autobus savladava za deset sati, a vozu su potrebna četiri dana. Obzirom da u vozu nema spavaćih kola, putnici tri noći spavaju u lokalnim hacijendama, neposredno uz prugu. Pored vulkanskih masiva, putnici usput mogu uživati u prirodnim ljepotama, krdima divljih konja uz samu prugu, u letu kondora, iznad samog voza. Prolazi se ispod vulkana Chimborazo, koji dostiže visinu preko 6.000 metara, i nije više aktivan, ili ispod snijegom prekrivenog vrha Cotopaxi.

Vožnja vozovima je postala u svijetu staromodna, ali vožnja Tren Crucerom je nešto posebno. Putnici se zbližavaju tokom četiri dana vožnje. I još jedna stvar. Čitavo vrijeme vožnje ovaj voz prati jedan autobus, u koji putnici presjedaju nekoliko puta u toku dana, pogotovo kod prelaska voza preko mostova, za koje se ne zna da li će izdržati sav teret voza i putnika.

Tokom vožnje putnici su u prilici oprobati lokalno voće, i po izgledu, i po imenu, nepoznato u Evropi, Granadilla, izvana narandža, a unutra maracuja, ili Cherimoya, izvana zelena, a unutra bijela, sa velikom košpicom. Obe vrste voća su slatke, i kako kažu, vrlo zdrave.

Voz na svom putu dolazi u mjesto zvano Urbina, koja se nalazi na 3.609 metara nadmorske visine, i stanica je koja se nalazi na navećoj nadmorskoj visini.

Prvog dana vožnje kreće se iz Quitoa na 2.777 metara nadmorske visine, i dolazi u mjesto Lasso na 2.996 metara nadmorske visine, uz ručak i tradicionalnu predstavu.

Drugog dana putuje se od Lassoa u mjesto Riobamba na 2.764 metara nadmorske visine, uz ručak u tradicionalnom hotelu, a obavlja se posjeta internacionalnom centru Ice man.

Trećeg dana. vožnja se nastavlja do mjesta Bucaya na 294 metra nadmorske visine. Voz vuče parna lokomotiva, a u ovom mjestu je predviđena posjeta Balbanare crkvi i lokalnoj pijaci, na kojoj su glavni posjetioci putnici iz voza, kao i posjeta Đavoljem nosu.

Za one koje interesuje koji detalj više, informacija, da avionska povratna karta od Frankfurta do Quiota košta oko 900 eura, a četvorodnevno putovanje Tren Crucerom, uključujući noćenja i hranu, košta oko 1.000 eura.
(izvor:sdz)

Priredio. Smail Špago

novasloboda.ba

Uzeta prva tri: Andora – BiH 0:3 (za arhivu)

fotosi: Oslobodjenje

Fudbalska reprezentacija BiH ostvarila je prvu pobjedu u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2016. u Franckskoj. Selektorski debi Mehmeda Baždarevića Zmajevi su nagradili pobjedom u utakmici 5. kola kvalifikacione grupe B. Bilo je 3:0, hat-trick je upisao Edin Džeko, a tri asistencije Senad Lulić!

Datum: 28.03.2015

Stadion: Comunal, Andorra la Vella

BiH: Begović, Spahić, Vranješ (Cocalić), Bešić, Ibišević (Đurić), Pjanić, Džeko, Mujdža, Lulić (Medunjanin), Zukanović, Višća.

Rezultati 5. kola:
Haifa: Izrel - Vels 0:3 (0:1)
Andora la Vella: Andora - Bosna i Hercegovina 0:3 (0:1)
Brussel: Belgija - Kipar 5:0 (0:2)

Tabela:
1. Vels             5 3 2 0 5:2       11
2. Izrael           4 3 0 1 9:5       9
3. Balgija         4 2 2 0 12:1     8
4. Kipar           5 2 0 3 9:10     6
5. BiH              5 1 2 2 5:6       5
6. Andora        5 0 0 5 2:20     0

Statistika:kickers.de:

Ljetno računanje vremena - od nedelje

Sukladno Zakonu o računanju vremena, ljetno računanje vremena počinje u nedelju, 29. marta 2015. godine, saopšteno je iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike.

Tada će, pomijeranjem za 60 minuta unaprijed, vrijeme u 2 sata 00 minuta 00 sekundi biti računano kao 3 sata 00 minuta 00 sekundi.

Večeras - Prva tri od osamnaest

Preoptimistično? Zašto da ne! Uostalom, i dobro treće mjesto nudi prolaz na Euro 2016.

Sudbine - S kim se mi to vozimo?

Jürgenovu sestričnu, djevojku od 16 godina, koja je izgubila život u avionskoj nesreći Germanwingskovog aviona početkom ove sedmice nisam imao prilike nikad upoznati. Ustvari, nisam ni znao da postoji. Ponekad bi Jürgen u razgovoru samo spomenuo neku od svojih sestara. Jurgenovu kćerku Leoni sam imao priliku upoznati, jer je nekoliko puta dolaziila sa ocem kod Emira i Alme. Bilo mi je interesantno da djevojka igra fudbal, i to vrlo uspješno, i da sa svojih 16 godina već kuca na vrata mnogih ženskih klubova Bundeslige.

Kad se desila tragedija sa avionom, javnost je ostala potrešena saznanjem da se među poginulim nalazilo 16 učenika gimnazije iz Halterna i njihove dvije nastavnice španskog jezika. Vraćali su se sa razmjene učenika iz Španije. A što je najtragičnije u svemu tome je saznanje da je za to putovanje među učenicima bilo organiozovano izvlačenje ceduljica sa imenima, iz šešira, ko će putovati (?). Nakon nesreće ispada da je to izvlačenje ustvari bilo izvlačenje karte za odlazak u smrt.

Sudbina. Ili, kako to naš narod zna odavno reći: "Tako im bilo zapisano". Isto kao i bračnom paru iz Düsseldorfa, našim Bosancima, koji su bili na utakmici El Clacicca u nedelju večer. I bilo im zapisano da kupe kartu baš u ovom avionu.

Kao što je bilo zapisano da co-pilot ovog aviona bude Andreas Lubitz. A kako od jučer javljaju mediji nesretni co-pilot je navodno, namjerno srušio avion, i odveo 150 ljudi u smrt. Istraga će potvrditi takve navode. Danas mediji pišu da je co-pilot patio od depresije. 

Postavlja se pitanje: “Sa kim se to mi sve vozimo?” Avionskih nesreća je bilo, i biće ih. Kome bude suđeno da izvadi „kartu za smrt“ u nekom od tih aviona, neće moći izbjeći sudbinu.

Ovdje se sjetih jednog događaja, koji sada graniči sa anegdotom, a desio se negdje tamo početkom sedamdesetih godina. Tada sam još bio student u Sarajevu, i kad bi mi god to vrijeme dozvoljavalo, išao sam u Mostar. Vozom. Popularan je bio putnički u 13:25, a ako bi na taj zakasnio, bio je lokal za Konjic u 15:15, a iz Konjica drugi, šinobus za Mostar ,oko 17:50, sa dolaskom u Mostar malo prije sedam uvečer. Koristili smo i tu varijantu, jer se još uvijek moglo stići i na korzo, i na igranku, pa i na randes.

Jednom prilikom, na peronu na željezničkoj stanici u Sarajevu, čekali smo polazak ovog voza u 13:25. Studentarija, uvjek hrpa. Stavili smo torbe u kupe, i izišli vani, da vidimo koga još ima. Vagon je bio odmah iza lokomotive. Na peronu je pored lokomotive stajao jedan mladić, nekih dvadeset i koju godinu. Skontali smo da je mašinovođa, tj. onaj koji vozi taj voz. Stupili smo u kontak sa njim, malo popričali i nasmijali se, a onda do nas dođe jedan stariji čovjek sa štapom. Vidio zar, mlađarija, smijemo se, pa priupita: “A koji od vas vozi ovaj voz?”. Mi se malo razmakosmo, a mašinovođa reče: “Ja dedo, šta treba?” Čovjek se malo odmaknu, odmjeri ga od glave do pete, pa odmjeri i nas sve okolo i reče: ”A bogami se ja neći s tobom voziti! Sačekaću ja lokal”. Zar, izgled mašinovođe mu nije davao sigurnost. On mlad, a ovolika grdosija. Jedan između nas reče da je taj čovjek nekad i sam bio željezničar. Valjda ga je poznavao. Ne upitasmo ništa više, raziđosmo se, uđosmo u voz, i voz uskoro krenu. Naravno, stigli smo na vrijeme u Mostar. Ništa se dramatično nije dogodilo.

Ponekad kad se desi nešto ovako, kao kod ove avionske nesreće, padne mi na pamet i taj događaj, kao i onaj iz onog vica o popu i šoferu, kad su preselili na onaj svijet, pa došli bogu na istinu. Pop dobi uputnicu u pakao, a šofer u raj. Kad se pop pobuni i upita zašto tako, svemogući mu odgovori: “Kad si ti držao propovjedi u crkvi, svi su spavali, a kad je ovaj vozio autobus, svi su se krstili i molili bogu”.

Ljude koji su nastradali u avionu, niko više ne može vratiti. Daj bože što manje ovakvih nesreća, daj bože što više zdravih i pametnih, onih koji upravljaju velikim mašinama, ali i našim životima dok smo u njihovim rukama. I ne daj bože da se ponovi.

(spagos)

Sudbine - Avionska nesreća Germanwingsa

Avionska nesreća Germanwingsa: Izvlačenje ceduljica – karta za odlazak u smrt

U povodu avionske nesreće koja se ovih dana desila na nebu iznad Francuske, kada se avion Germanwingsa srušio i sa sobom odnio u smrt svih 144 putnika i 6 članova posade, javljaju se novi detalji, koji čovjeku ne daju mira.

Među poginulima se nalazilo i 16 učenika jedne gimnazija iz mjesta Haltern, u blizini Dortmunda i Bochuma. S njima su se nalazila i dva nastavnika španskog jezika. Učenici i nastavnici su se vraćali iz Španije, gdje su bili sedam dana na razmjeni učenika, kod svojih španskih kolega, kako bi usavršavali jezik, i upoznavali nove ljude, kulture i običaje. To je, inače, uobičajeno po programu gimnazijskog obrazovanja u Njemačkoj.

I što je najinteresantnije, ali i najtragičnije, i najtužnije u ovom slučaju, za ovo putovanje i razmjenu učenika bilo je planirano samo 16 mjesta, odnosno toliko se javilo kolega iz Španije, koji su bili spremni primiti toliki broj učenika iz Njemačke. Obzirom da je na nastavi španskog jezika bilo 40 učenika, učenici i nastavnici, dogovorili su se, kako bi sve bilo pravedno, da se pomoću ceduljica sa imenima učenika izabere 16 putnika, a izvučena su imena 14 učenica i 2 učenika. Sreća je odlučila ko će putovati na razmjenu učenika, a kad se pogleda sad, dva dana nakon nesreće, izvlačenje ceduljica sa imenima bilo je ujedno i izvlačenje ceduljica za odlazak u smrt.

Tragično!

Smail Špago

novasloboda.ba

Sat za planetu Zemlju 2015.

fotos iz 2014.

U subotu se gase svjetla na Starom mostu

Centralni događaj u BiH akcije „Sat za planetu Zemlje 2015.” održaće se u Mostaru, na Starom mostu, gdje će od 20,30 do 21,30 sati biti ugašena svjetla, kao i upriličena umjetnička instalacija sa svijećama, koju će izvesti učenici Koledža ujedinjenog svijeta i Gimnazije Mostar. Program će biti upotpunjen akustičnim izvođenjima članova Rock škole iz Mostara i hora UWC-a i Gimnazije Mostar, istaknuto je na današnjoj konferenciji za novinare u Mostaru.

Događaj organizuje WWF BiH, u saradnji s Koledžom ujedinjenog svijeta u Mostaru, Ekološkim udruženjem „Eko-Most” Mostar, Rock školom Mostar, Parkom prirode „Hutovo blato”, uz podršku Gradske uprave Mostara.

U subotu će tokom dana biti organizovana i velika akcija čišćenja grada pod nazivom „Dan brige za zajednicu”, na koju su pozvani učenici i građani. kako bi pokazali svoju brigu za okolinu i grad.

Organizatori su istakli kako je svake godine sve veći odziv na ovu akciju, ne samo u svijetu negoi u BiH, te su pozvali sve zainteresovane da u subotu ugase svjetla, kao svoj doprinos akciji „Sat za planetu Zemlju”.

A. P.
(Novasloboda.ba)

Hiljade ptica selica: Dobro došlo proljeće!

Sunce budi prirodu. Hiljade divljih gusaka su na putu povratka u njihova ljetna staništa, širom Evrope. U jatima od trideset do pedeset ptica, razmaknute jedne od drugih, stvaraju nepreglednu sliku na nebu, kao što se vidi na priloženoj fotografiji napravljenoj iznad Hamburga.

Kako kažu tamošnji orintolozi, ove velike ptice, putujući daleko sa juga, ovdje se sakupljaju i pripremaju za dalji let prema sjeveru, čak da sjevernog pola, gdje se će izleći nove mlade.

Ovakve slike su očigledan dokaz da se zimi može reći zbogom, a proljeću, dobro došlo!.
(izvor:blid)

Priredio: Smail Špago

novasloboda.ba

Optičke varke: Umjetnička djela na pijesku

Svijet se ovih dana zabavljao diskutujući kakve je boje jedna haljina. Naša percepcija se često poigra trikovima.

Tako je učinio i umjetnik Jamie Hawkins, predatavljajući savršenu iluzija crtežima na pijesku. Na nekim crtežima nam se čini da dvorac lebdi u vazduhu. Ove čarolije je Jamie Hawkins, umjetnik sa Novog Zelanda uradio zajedno sa dvojicom kolega, umjetnika, Constanzom Nightgaleom iz Chilea i Davidom Renduom iz Francuske.

Ove prolazne slike su simbol života, u kome ništa nije trajno. Umjetnicima nije trebao nikakav poseban materijal za izradu slika. Dovoljan je bio jedan štap, kojim su crtali linije po pijesku. U neke slike su integrisali žive ljude, u neke predmete, a to je jedna igra koja je svojim trikovima još više pojačavala efekt slike. Zabava i kreativnost su bile najvažnije stvari za ove umjetnike, jer kako kažu: „Najsretniji život je onaj kreativni“.

Naravno, umjetnici su za prikazivanje svojih djela koristili društvene mreže, facebook i youtube, jer je vijek trajanja ovakvih djela vrlo kratak. Djela ovih umjetnika su prikazivana i prošle godine, ali se jačina njihove optičke iluzije pojačala u zadnje vrijeme, pričom o optičkoj varki već pomenute haljine.
(izvor:stern)

Priredio: Smail Špago

novasloboda.ba

Na granici sjećanja – Vesna Vulović

Vesna Vulović je prije 43 godina preživjela pad aviona sa 10 hiljada metara

Slučaj pada JATovog aviona mi je uvijek nekako u sjećanju, skoro svaki put se sjetim toga događaja kad se desi neka avionska nesreća, baš zbog  slučaja, jer je stjuardesa Vesna Vulovoć preživjela pad aviona sa 10 hiljada metara, nalazeći se u središnjem dijelu aviona, vezana za sjedište. U sjećanju mi je ostalo, kako je onog vremena pričano, da je spašena jer je bila u repu aviona (?).

Bio sam u prilici dosta puta pričati ovu priču, koju sam tada, prije 43 godine pomno pratio u medijima. Međutim, mnogi nisu nikad čuli za nju, neki ne vjeruju da se nešto tako moglo desiti. U novije vrijeme, u vrijeme interneta, sve se može pričitati na Wikipediji.

Dok se danas na svim kanalima vrte slike avionske nesreće aviona Germanwingsa, koji se srušio iznad Francuske, a u kome je poginulo svih 150 putnika i članova posade, sjetio sam se ponovo Vesne Vulović. U štampi je danas na nekoliko mjesta napisano da se taj dogadjaj desio 26. januara 1972. godine. Let je bio na liniji Stockholm – Zagreb, sa spuštanjem u Kopenhagenu. Avion se srušio nedaleko od češkog sela Srpska Kamenica, (Windisch Kamnitz), koje se nalazilo u neposrednoj blizini tadašnje DDR. Poginulo je svih 27 putnika.

Svjetski mediji su nakon preživljavanja pričali o “svjetskom čudu”. Zbog ovog slučaja Vesna je ušla u Guinnesovu knjigu rekorda.

Vesna se detalja sa ovog leta sjeća i danas, iaoko su protekle 43 godine:

«Sjećam se ulaska u avion i leta Kopenhagen - Zagreb. Pamtim samo sliku žena koje su s djecom stajale u avionu kada je počeo padati sa 10.000 metara visine iznad čehoslovačkog sela Srpska Kamenica. Panika. Kazala je to jučer u izjavi za "Avaz" Vesna Vulović, bivša JAT-ova stjuardesa, jedina žena koja je preživjela nemoguće 26. januara 1972. godine i tako ušla čak i u Ginisovu knjigu rekorda kao osoba koja je preživjela smrtonosni pad.   - Evo pune 43 godine, više se mnogo toga i ne sjećam, ali ta slika poginulih putnika u avionu koji pada me proganja. Mnogo je lakše umrijeti. Teže mi je bilo da preživim nego onima koji su umrli“. 

Vesna Vulović, jedina preživjela, nastavila je da radi za JAT, ali ne kao stjuadresa, već za šalterom, nakon potpunog oporavka od povreda, među kojima su bile fraktura lobanje, obje slomljene noge i tri slomljena pršljena, od kojih je jedan bio zgnječen, zbog čega je ostala privremeno paralizovana od pojasa nadolje. Prohodala je nakon nekoliko mjeseci, poslije više uzastopnih operacija.

Vesna Vulović je primila titulu za Ginisov rekord od Pola Mekartnija. Kasnije je postala nacionalni heroj u Jugoslaviji.

Danas je u invalidskoj penziji, i kako kaže, jedva sastavlja kraj sa krajem.

U prilogu isječak iz Dnevnog avaza od 25. marta 2015. godine.

(spagos)

O košćelama u Mostaru još jednom

O košćelama smo u zadnje vrijeme pisali nekoliko puta. Najpoznatija je bila ona u Fejićevoj, kod Roznamedžijine džamije. Nažalost, zub vremena je učinio svoje, počela je predstavljati opasnost po prolaznike i otpilana je. Na njenom mjestu je prošle godine posađena nova, koja se nažalost mnogih nije primila. Ostala je suha čitavo ljeto. Ovih dana je na njeno mjesto posađena nova. Sad se sa nestrpljenjem čeka hoće li poći.

Druga košćela, koja je poznata dugi niz godina je ona u Kujundžiluku. Košćela je stradala u ratu, i na mjestu stare posađena je nova. Košćela se već razvila u fino drvo, koje stvara dobar hlad u toku ljetne žege, i pribježište je svih onih koji traže hladovina. Košćela baš zbog toga i jeste omiljeno drvo u Mostaru, jer ima jake i guste listove, a stvara neprobojni hlad.

Ilustracija su slike koje je ovih dana napravila Ajša Šehić Nametak, u Kujundžiluku i slika Brace Čampare, u Fejićevoj.

Naravno, za sve ljubitelje košćela, slijedi nastavak, narednih dana.

(spagos)