Za navijače Veleža!
U toku tri godine skupljanja materijala
po raznim arhivama za knjigu o mahali Carina, obavio sam i razgovore
sa stotinjak osoba koji su pomogli svojim sjećanjima ili dokumentima
iz arhiva njihovih porodica. Na slici od prije dvije godine
razgovaram sa praunukom Ibrahima Ribice - jedinog bošnjačkog
industrijalca između dva svjetska rata. Gospođa Fatima Gara, njena
sestra i brat mnogo su mi pomogli.
Ovdje samo jedan detalj u vezi FK
Velež.
Poznato je da su u periodu1970-1990.
godine mecene Veleža bili direktori dviju najvećih mostarskih firmi
Aluminija i HE na Neretvi - Jole Musa i Sadi Ćemalović. Njihove
firme su u najvećem obimu finansirali klub, a oba direktora su
podijeli po desetak stanova fudbalerima i trenerima.
U vremenu od 1925. godine, pa do
početka Drugog svjetskog rata taj mecena je bio Ibrahim Ribica,
doduše sa vlastitim parama, a ne narodnim kao Jole i Sadi.
Poslije 1945. godine to se brižljivo
sakrivalo. Mnogi tzv. "kroničari" Veleža su imali
selektivno pamćenje i dobro su znali šta se smije pisati u skladu
sa važećim narativima. Ibrahim Ribica je finansirao Velež, kupovao
dresove i šio odijela članovima uprave (vidjeti sliku), plačao
putovanja, hranu i drugo. Na mnogim slikama iz tih vremena se vidi
jedan lijepo obučeni dječak. To je Ribicin dragi unuk, Zijah-Zijo
Bakamović, sin Ribičine kćerke Fatime i farmaceuta Ahmeta
Bakamovića, pretka poznate mostarske porodice, koja je podigla dvije
mostarske džamije i dala niz učenih ljudi. Kada je Zijo imao tri
godine njegova majka Fatima je umrla 1928. godine prilikom porađanja
njegove sestre, majke gospođe na slici, koja nosi isto ime. Zato je
Ibrahim posebno pazio svog unuka Ziju i vodio ga uvijek sa sobom.
Otuda ovi snimci.
(Ahmet Kurt/facebook)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen