Knjiga o životu mostarskih rudara Dragana Vidovića

naslov knjige: "Mostarski rudnici - Priče rudara", autor: Dragan Vidović

O ŽIVOTU RUDARA: Kruh sa sedam kora, solidarnost, nada

(tekst je objavljen u Dnevnom listu, autor: Andrijana Copf)

Nastojeći sačuvati od zaborava ono čime se možemo ponositi, Dragan Vidović, inače pravnik po zanimanju, napisao je knjigu “Mostarski rudnici – priče rudara”. U knjizi koju je posvetio ocu Juri, rudaru mostarskog Rudnika, prikazuje i objašnjava s povijesnog, kulturološkog, etnološkog i nacionalnog aspekta rudarstvo u Hercegovini, s posebnim osvrtom na Mostar. Njegov je otac u Rudniku mrkog uglja Mostar radio kao kopač u jami od 1953. do 1982. Kako je i na promociji ove knjige u Mostaru istaknuto – rijetko se i nedovoljno o rudarima priča, spomene ih se, nažalost, uglavnom kada dođe do neke tragedije. Nepravedno su njihove priče zapostavljene. Ova je knjiga jedan mali doprinos ispravljanju te nepravde.
U ovoj su knjizi sačuvane priče 45 rudara i njihovih potomaka iz 43 mjesta, uglavnom s područja mostarske općine i iz širokobriješkog kraja. Davne 1918. godine u Mostaru je otvoren rudnik mrkog ugljena – “novi rudnik za novu državu”, prvi u Kraljevini Jugoslaviji, koji s proizvodnjom počinje već sljedeće godine. Mostarski je rudnik nahranio mnoge ljude u gradu, nahranio je i gladne obronke Mostara, dao nadu čitavoj generaciji da se može preživjeti na ovoj škrtoj i kamenitoj zemlji. Rudnik je dao kruh u ruke mnogima, iškolovao njihovu djecu i dao im dom. Mnogi su u Mostar i došli baš zbog rudnika. Kako ljudi iz dalekih krajeva, jer je rudnik potrebovao školovan kadar, tako i ljudi iz okoline, koji su u rudniku vidjeli budućnost, priliku za bijeg od gladi i neimaštine, navodi se u recenziji knjige. U knjizi se navodi oko 1000 imena rudara i ostalih zaposlenika Rudnika mrkog uglja Mostar.

Prikupljanje priča

Vidović je u knjigu i istraživanje potrebno za nju, u prikupljanje priča rudara, uložio godine rada. Oko tri godine, kaže. Ono što je najvažnije, ističe Vidović, jest da rudnik čine ljudi. Koliko je bilo teško prikupiti njihove priče u jednu ovakvu knjigu?
“Bilo je teško obići sva ta sela. Prva zamisao je bila da u knjigu o mostarskim rudnicima uvrstim samo nekoliko priča rudara, možda njih 10 ili 15. Ali kad sam zapisao prve tri, znao sam da se ta priče neće moći zaustaviti prije 50 priča. Svaki rudar mi je spomenuo barem tri čovjeka koji su svjedoci nekih zanimljivih događa. Ta tri čovjeka su spomenula neke druge, i tako se skupilo desetine priča. U knjizi je 45 priča živućih rudara koji su radili u mostarskom Rudniku, većina njih je radila u jami, u jamama Orlac, Bare i Titovo okno, a dio je priča ljudi koji su radili na vanjskom pogonu i na površinskom kopu”, priča Vidović. Prikupljajući priče obišao je 63 naselja. Jednostavno rečeno – Vidović je ono što je postojalo želio sačuvati od zaborava.
“Rudnik bi postojao onoliko koliko su živi oni rudari koji su u njemu radili. Njihovim odlaskom sve bi završilo. Ova knjiga produžava njihovo sjećanja. Sjećanja njih, njihovih potomaka. Trudio sam se u knjizi spomenuti i veći dio rudara koji su tu radili i prije Drugog svjetskog rata, u Staroj Jugoslaviji; nastojao sam zapisati svako ime do kojega sam uspio doći. Već se javlja potreba za neko drugo, dopunjeno izdanje ove knjige”, kaže autor. Trebalo bi, kaže, priču proširiti i izvan Mostara, na Hercegovinu –veliki rudnici bili su Široki Brijeg, Posušje, Čitluk Stolac, ali, kaže, neka vrijeme učini svoje, jer potrebno je napraviti veliku pripremu i onda krenuti u posao.

Uložen veliki trud

“Moj posao oko pripreme ove knjige nije bio nimalo jednostavan, ali neka netko drugi ocijeni koliko sam uspio u tome”, kaže Vidović. Njegov otac ove godine navršava 85 godina, i Vidović iskreno kaže da mu je prvi motiv pisanja knjige bio prije svega taj što je otac rudar.
“Kad sam išao sa Stanislavom Vukorepom na teren, on je pisao o željeznici – o ćirinoj pruzi koja je prolazila kroz Hercegovinu i koja je zadnja kroz Mostar prošla 1966. godine, a na potezu od Čapljine prema Dubrovniku 10 godina kasnije. On mi je rekao ‘Ja pišem od Čapljine prema jugu – prema Dubrovniku, Crnoj Gori, a ti nastavi od Čapljine prema sjeveru, do Ivan planine’. Pitao sam ga zašto piše o željeznici. Odgovorio je zato što je to ljubav njegovog oca. Onda sam mu rekao da ću ja kad završim knjigu o mostarskim rudnicima, tek onda nastaviti pisati o prugama”, kaže Vidović. Rudarski pozdrav “Sretno!” i rudarsko poštenje i danas su se, bez obzira na teško vrijeme u kojem živimo, zadržali.
“Rudari su bili jako odgovorni. U svakoj priči u ovoj knjizi ne govori se samo o radu, o načinu rada svakog rudara – u pričama sam opisivao dolazak tog radnika do rudnika, opisivao sam njegovo radno mjesto, s kime je radio, njegov povratak kući, ako je njegova kuća bila u nekom drugom mjestu, onda sam zapisivao gdje je i kod koga stanovao, tko je još s njim radio iz tog zaseoka…, tako da svaka priča čini jednu malu povijest. Nije to samo priča rudarima, o rudniku i eksploataciji rudnika, nego sam htio prikazati život jednog rudara i nastojao sam da svaka priča bude različita. Mislim da sam u tome uspio, a opet neka drugi ocijene”, kaže Vidović. I promocija njegove knjige u Mostaru počela je, a kako drugačije nego rudarskim pozdravom “Sretno!”. Autor u predgovoru navodi da je to zato jer rudari rade u podzemlju, gdje nema prirodne svjetlosti i gdje vlada vječita tama. Rudarski pozdrav je više od pozdrava jer je u njemu sadržana želja da živ izađeš iz jame. Autor posebnu zahvalnost iskazuje Kreši Grbešiću, sada pokojnom, za njegov neobjavljeni rad koji je bio vodilja ove knjige. “Tom čovjeku dugujem neizmjernu zahvalnost, ne samo zbog tog teksta, nego i zbog podrške koju mu je pružao. Nekoliko puta sam skupa s njim obilazio Površinski kop i druge objekte na Rudniku uz priču o mostarskim rudnicima. Tako je tečno pričao da sam odmah mogao bez korekcije objaviti njegovu priču. Ispričao mi je kako su čekić i dlijeto bili najvažnije oruđe do početka 19. stoljeća i da i danas predstavljaju simbol rudarske struke. Rudarska zastava sastoji se od dvije boje: zelene i crne. Zelena označava nadu da živ izađeš iz rudnika, a crna predstavlja vječnu tamu i mrak u podzemlju”, navodi Vidović. Pomoć u objavi knjige pružio mu je i rudarski inženjer Pavo Bazina, koji je ustupio materijal iz svog arhiva, kao i “Izvještaj o rudarstvu i građevinskim materijalima na području šireg reona grada” Mostara (Sarajevo, 1955.).

Opasan posao

Željko Knezović, dipl. ing. rudarstva, u sažetku knjige navodi kako je eksploatacija mineralnih sirovina na prostorima Hercegovine započela s dolaskom Austro-Ugarske na ovo područje. Prvi Rudarski zakon donosi se 1. studenog 1881. godine, čime je austrijska uprava nadležna nad rudarstvom te područja mostarske kotline pokriva prvo zaštitnim poljima, a poslije i radnim poljima. Ugljen je na području Hercegovine pronađen na područjima današnjih općina: Tomislavgrad, Mostar, Gacko, Nevesinje (nije dovršena eksploatacija), dok su manjeg značaja ležišta u općinama Široki Brijeg i Čitluk. Kasnije počinje eksploatacija rude i na područjima drugih općina. Godine 1906. osnovana je Rudarska uprava u Mostaru. Rudnik mrkog uglja je poslovao u Mostaru sve do 1992. godine. Knezović navodi kako je od početka rada ovog rudnika mnogo rudara izgubilo život – podatak navodi da je od samog početka rada Rudnika mrkog uglja do 1984. godine poginulo 58 rudara. U recenziji ove knjige prof. dr. sc. Marko Dragić navodi kako je mostarski bazen mrkog ugljena jedino ležište mrkog ugljena od Istre do Albanije, u priobalju Jadrana. Zalihe tog ugljena su 180.000.000 tona. U rudniku je radio i Kruno Radiljević (1931. – 1990.) koji je sudjelovao na “Olimpijskim igrama u Melbourneu (Australija) 1956. godine, kada je nogometna reprezentacija Jugoslavije osvojila srebrnu medalju. Kao nogometaš FK Velež s njim je skupa nastupao i njegov klupski kolega Muhamed Mujić (1933.)”.
Današnja gradska četvrt Rudnik ime baštini po nekadašnjem rudniku mrkog uglja u tom mjestu, navodi Dragić. Sveta Barbara je zaštitnica rudara. Do iza Drugog svjetskog rata u prostorima mostarskog rudnika nalazila se slika Svete Barbare. Na Rudniku su sagrađeni župna crkva i dom sv. Barbare. Devedesetih godina osnovana je molitveno – kulturna zajednica “Sveta Barbara – Rudnik” Mostar. U toj župi djeluje zbor djece “Sveta Barbara – Rudnik”, a aktivne su i skupine žena, mladih i starijih župljana. Vrijednost monografije je mnogostruka, navodi Dragić, i između ostalog, piše: “Čitajući monografiju čitateljice i čitatelji spoznat će rudarski kruh sa sedam kora, ali i stalnu solidarnost i pomaganje rudara. Mnogo toga se od rudara može naučiti i primijeniti u ovom potrošačkom vremenu i vremenu otuđenosti jednih od drugih. Kad se ugledamo u život naših upokojenih predaka, njihov mukotrpan rad kako bi othranili i podigli svoju obitelj, ali i pri tome njihov vedar duh, naš će život postati ugodniji”, piše Dragić u recenziji. Upravo to je i želio autor knjige Dragan Vidović: podsjetiti nas i sačuvati vrijednosti od zaborava.

O knjizi

Tri su osnovna dijela knjige: Rudnici u Hercegovini – Široki Brijeg, Posušje, Čitluk, Stolac i druga mjesta, Općenito o Mostarskim rudnicima, Priče živućih rudara – sa prostora Hercegovine koji su radili u Rudniku mrkog uglja u Mostaru. U knjizi se nalazi i popis poginulih rudara u mostarskom Rudniku, Sjećanja, te Rudarska simbolika. Knjiga je tiskana na masnom papiru, tvrdog uveza u koloru, formata 17 x 24 centimetara, s više od stotinu fotografija.

Piše: Andrijana Copf