Donnerstag, 9. Mai 2024

Esej: Partizansko danas

  Uz 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu 




Esej: Partizansko danas

Kako različite generacije vide Partizansko spomen-groblje, i šta se i danas u njemu može voljeti.

Hodanje mostarskim trotoarima zna biti pravi poduhvat. Preskakajući rupe na trotoaru te pokušavajući prijeći “brda i doline” u asfaltu stvorene od korijenja stoljetnih platana nema se baš vremena za dizanje pogleda.
Na potezu duljine nekih četrdeset metara u Ulici kralja Petra Krešimira IV. u Mostaru, između neuglednih
četverokatnica iz doba socijalizma s još neurednijim dvorištima, otvara se čistina i pogled prema ulazu u
kompleks memorijalnog Partizanskog groblja. Rijetki su oni koji tu podignu pogled, ali upravo tih dvadesetak sekundi izazovu lavinu misli o mjestu tamo negdje iza.
Danas je bio klasičan mostarski ljetni dan, upekao zvizdan tako da ni ćuke nije bilo na ulici prije 6 sati popodne.
Tek tada je par ljudi prošetalo spomenutom ulicom i svi su imali potrebu skrenuti pogled u smjeru ulaza.

Dijete, 5-10 godina, ili koliko već djeca imaju godina

 U iščekivanju lunaparka
 Standardno kasni na rođendan (poklon se kupovao u zadnji čas)

Kada idemo u onaj lunapark koji je mama obećala? Eno još jedan plakat na stablu! Stvarno bi bilo vrijeme koliko mama i tata već pričaju o tome. Ići ćemo na autiće, onu gusjenicu pa se vrtit u šoljicama… uhh, a tek onaj šećerni oblak i svjetleći baloni. U tom trenu osjetim nagli trzaj ruke koji me prekine u sanjarenju: “Ne gledaj oko sebe nego ispred sebe, pašćeš negdje!” Mama i ja opet kasnimo na rođendan pa izvodimo kerefeke preskačući rupe po podu dok me užurbanim korakom tegli iza sebe. Ahhhh, evo opet ona čistina i kamenčići po podu. Blizu smo. Nije mi jasno zašto ne smijemo ići do onog strašnog kamenog ulaza na kraju oblutaka. Svaki put kad prođemo ima nove čudne šarene crteže po sebi. Ako sljedeći put ponesemo tempere, možda i nama dopuste crtati nešto, iako mama kaže da se to ne smije. Preko vrha se vidi još puno nekih zidova. Što je sve tamo? Neki dan su druga djeca tamo trčala i klizala se niz rampu. Baš bi bilo super za igrati žmure, toliko prolaza i zidina, a i ne bi nikome smetali, možemo se derati koliko god hoćemo. Mislim da bi moje mjesto za skrivanje bila ona rupa u zidu kod ulaza – pravila bih se da sam kip. Imaju i veliko kamenje za školicu! Šuma se odjednom počela okretati, a pod brzo približavati licu. Jedan platanov korijen se ispriječio na mom putu. Priznajem, nisam gledala kud hodam. Odmah čujem mamin glas: “Eto, šta sam ti rekla.”

Srednjoškolac

 Hobi su mu odlasci po kavama
 Sveto trojstvo izlazaka: Đema, Partiza i Daleka

“Eto me bola’ kod sata za pe’ minuta, nemoj me morit”, naglo završavam poziv i odmahujući glavom nastavljam laganim korakom niz ulicu – popodnevna kava se mora ispoštovati i po ovoj žegi. Nakon još par koraka okolne zgrade prestale su blokirati užarene zrake sunca koje su me obasjavale. “Ahhhh, partiza”, okrećem se dok se rukama koliko-toliko pokušavam zaštititi od sunca. Vječna alternativa za noćne izlaske kad se nema para. Baš mi nedostaje, nismo odavno bili. Otkad su ga obnovili prije koju godinu, sve se više turista mota oko njega. Nisam baš siguran šta im tamo ima zanimljivo. Samo se naslikavaju, ali što je je, pogled na grad je predivan, mada je samo gomila kamenja i gledaš gdje ćeš pasti, slomiti nogu. Dovoljno mi je kaldrme po starom gradu. Nije da nam smetaju, ali bilo bi nam ljepše bez njih. Taman smo našli lokaciju gdje smo sami sa sobom i nikome ne smetamo. Možemo puštati glazbu do kasno u noć, a da nas dežurne nadzorne kamere s prozora ne potjeraju ili nam zovu policiju što se više puta dogodilo na Đemi. Savršen poligon za naše glupiranje. Imaš masu sokaka, rampi i stepenica koje su granično visoke za skakanje, ali zašto bi itko išao normalnim putem? Naravno da je najzabavnije kada se popije pa smo smislili čitav trkački poligon, a tko dođe zadnji mora eksati čašu. Počinje kod izlaska rampe na plato, uzbrdo preko stepenica kroz dugi prolaz gdje se trebaš uhvatit za jedan kamen koji strši,
zatim na gornjem platou oko fontane napraviti krug i onda se kaskadama, kako god znaš i umiješ, uz žlijeb spustiti do krugova, onda preko rogova po rubu do samog vrha. Kad se sjetim kako se Marko skršio prošli vikend, umrem od smijeha. Tišinu prekida nova poruka: “aj vcrs partiza, u daleku skup upad.” Došao je red i na mene da se polomim.

Odrasla osoba, ~35 godina

 Generalno ga boli briga za sve, samo da je kavi kladionica
 Vječito u potrazi za parkingom za novi BMW

Zvuk gunđanja i negodovanja postajao je sve intenzivniji približavanjem raskrižju. Ako sad na Partizi ne nađem parking, stvarno ne znam gdje ću dalje, ali evo sreća vidim da ima. “Jebo te led”, uzvikujem dok jedva kontroliram auto koji poskakuje po ostacima trotoara ispresjecanog korjenjem, kamenjem i svime osim asfalta.
Trebali bi čitavu Partizu zaravnat, betonirat i fino udarit parking. Vjerojatno stoji jer je prevelika da se raznese odjednom, a iz nedavnog primjera Žitoprometa, čini se da nisu sposobni ni da išta sruše, a kamoli da nešto izgrade. Koja smijurija od grada. Uvijek ista priča: budale išaraju ulaz, porazbijaju kamenje, idu gore bacat smeće, drogirati se i šta već. Ovi drugi jednom godišnje dođu prefarbati grafite, pošišati travu, pospremiti smeće, polažu vijenac pola sata i sve ostane zaboravljeno sljedećih godinu dana. Brate, žalosno. Zato je rješenje da sve to skupa maknu, svima će biti bolje. Vidim u zadnje vrijeme opet postaje popularno mjesto za okupljanje, stalno neki srednjoškolci i turisti prolaze. Mi se nikad nismo gore okupljali. Branili su nam roditelji, a i poslije rata sve je baš uništeno bilo. Za mene je to bila i ostala jedna od brojnih crnih rupa. Džabe utrošen prostor u centru grada. Bar je u šumi i zaklonjeno od direktnog pogleda pa se ruglo i jad koji je ostao ne vidi odmah. Sreća za sada ne diraju ovo malo improviziranog parkinga ispred. Neće mi valjda kaznu pisat.

Starija osoba, ~80 godina

 Užurbanim korakom ide na partiju tavle
 Rastuži se kad pročita u novinama da svako malo išaraju i devastiraju spomenike po gradu

“Evo, i stari Slobodan nije više s nama. Svako malo vidim nekog svoje generacije na tabli. Došlo i nama vrijeme, ali neka mene još malo. Nikako da dođe vrijeme da obnove Partizansko groblje”, razmišljam o tome dok mi pogled s osmrtnice odvlači ranjena grdosija u pozadini. E moj Slobo, ne dočekasmo ga obnovljenog. Nikako da zasja kao tih godina kad smo pomagali u gradnji. Onaj dio kaldrme na ulazu smo zajedno postavljali. Onoliko pjesme i sloge nisam doživio nikad nakon toga, a radnika sa svih strana. Svi veseli i nasmijani, jedva smo čekali kakve ludorije na crtežima nam je Bogdanović taj dan priredio, a na nama je bilo da ih izgradimo. Tko to nije vidio teško će razumjeti tajanstvenost, mističnost, osjećaj širine i prirodnost. Pričao nam je Bogdanović o simbolici svake stepenice, svake krivulje i svakog komadića kamena kojeg smo ugradili. Kanal s vodom je Neretva koja izvire kod Pozdrava univerzumu, a kod ulaza putevi oponašaju njezin vijugavi tok. Tamo gore u kutu je uski prolaz sa kamenjem koje smo donosili iz baš takvih sokaka iz starog grada. Pričao nam je i o univerzumu, simbolima iz Mezopotamije i drugim nekropolama. Nisam nikad bio na toj razini da shvatim sve simbole i o čemu priča, ali sam osjećao energiju koja izvire iz svakog kamena. I danas ima tu posebnu energiju koja privlači isto kao i prije 50 godina. Napravljeno na savršenom mjestu, sa ulica ga ne vidiš, zaboraviš da postoji, a odozgo ima pogled na čitav grad kojeg čuva na dlanu. Od samog početka postalo je glavno mjesto za izležavanje, piknike i druženja i mladih i starih. Koliko ljubavi i prvih poljubaca je tamo nastalo… nema osobe koja nije bila gore, a da se nije slikala… osim mene. Često sam s rajom svraćao, ali slika nažalost nemam. Nismo imali mogućnosti, a i ono je bilo dio nas, mogli smo doći kad god poželimo pa o budućim uspomenama nismo
razmišljali. Tada smo trčali tom livadom bez bojazni da ćemo stati na staklo ili špricu ili ostale nusproizvode mladenačkog divljanja. Kud ode ovaj svijet… al’ ajde, bar mi je drago da netko ide tamo, da se mladi ponovno druže gore kao i mi nekad. I groblje počinje živjeti svoj novi život. Partija tavle zove, ali sutra idem obavezno u ponovni obilazak… ako me noge posluže na usponu.

Moja malenkost, 27 godina

 Pokušava razumjeti arhitekturu
 Može ona iz Mostara, ali ne može Mostar iz nje

A ja? Posmatram ove ljude dok prekoputa lagano ispijam dužu s toplim i pokušavam dokučiti da li i njima
zastane dah kad bace pogled gore na spomen-groblje. Jesu li svjesni pored čega prolaze i jesu li se ikad malo dublje zadubili u simboliku svog tog kamenja umjesto da odmahuju rukom na još jedan spomenik? Kažem vam, ovaj je poseban. Tu nema mračnih scena krvoprolića, oružja niti štitova, grdosija vojnika u junačkom maršu, zastava koje se vijore u svakom smjeru, tajanstvenih utvara ili zlih duhova. Nema nacionalnih niti religijskih obilježja već mnoštvo razigranih arhaičnih motiva iz ljudske povijesti. Jedinstveni uzorak koji se provlači kroz sva Bogdanovićeva djela, čije je stvaralaštvo obilježeno dubokom simbolikom, čudnovatim znakovima, metaforama, povijesnim i metafizičkm referencama, duhovnim i prirodnim obilježjima nekog mjesta. Tako je i Partizansko spomen-groblje replika vlastitog grada u kojem se nalazi. Grad mrtvih koji gleda grad živih. Neretva nas poziva sa ulaza i u obliku vijugave staze popločane svojim oblucima provlači se kroz sokake staroga grada, između kamenih ploča skinutih sa mostarskih kuća još uvijek obloženih prastarom mahovinom. Izvire na vrhu, ispod simbolične kompozicije Pozdrav univerzumu koji izražava vjeru u čovječanstvo, ljudsku misao i napredak uz nadu da će se izgraditi svijet u kojem neće biti potrebe za spomenicima. Jedino nam imena mladića i djevojaka, ispisanih u kamene panjeve rano posječenih stabala života, vraćaju sjećanje na kataklizmičku epohu i razlog postojanja spomenika. Stvoren je poznati ambijent u kojem se osjećaš lagodno, ali opet dovoljno stran i
čudan da te poziva da ga istražiš, da zaviriš iza svakog stupa, prođeš kroz svaki prolaz i stepenice, hodaš po rubu najviših zidova. Nemaš mira ako stojiš na jednom mjestu. Bogdanović je i htio da njegovi radovi pobude maštu posjetitelja, da svatko može otkriti nove simbole te pronaći u njima svoj mali univerzum. A to je ovdje i postigao. Ljudi su dolazili i igrali se, šetali, pjesma i ples dolazili su iz svakog kutka, ljubavi su se rađale, a tišine nije bilo. Kamene terase postale su scenografija dječjih igrokaza, koncerata i manifestacija. Sve je bilo vedro i veselo, kao u nekoj idealnoj utopiji grada gdje su svi složni. Gotovo i da osjetim tu optimističnu energiju dok ipak, skoro sa suzom u oku, gledam neprepoznatljive ostatke kamenih panjeva, unakaženu ulaznu kapiju obilježenu gnjusnim grafitima, napola izvađene kamene oblutke, porazbijane pažljivo oblikovane detalje te zaraslo grmlje koje zaklanja pogled na smeće, ali i ostatke nekad blještavo bijelih terasa. Podsjeća na tek otkrivenu drevnu ruševinu grada mrtvih koja izrasta iz brda i čije tajne tek trebamo otkriti i spasiti od ponovnog odumiranja. Uspijevam, uz tužni pogled, ispiti i zadnji gutljaj kave i uputiti se kući u nadi da, kako Bogdanović piše, “…ima gradova koji se ne mogu ubiti dok u njima postoji i u sebi ih čuva i poslednji gradski čovek.”

Tekst i crteži: Ana Komadina

Objavljeno u studentskom časopisu Tristotrojka za arhitekturu, dizajn i umjetnost, broj 8, 04/2024Zahvaljujemo autorki na ustupljenom materijalu.

Esej: Partizansko danas - Partizansko spomen-groblje

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen