Svjetlo života

Pun hrabrosti i strpljenja, fotograf Tom Jacobi putovao je u najudaljenije tačke svijeta. Njegov cilj je bio: Pronaći svjetlo života. Pri tome je otkrio dramatiku koja nastaje tokom susreta forme i svjetlosti, uz potvrdu da je bijelo boja nevinosti, boja prijateljstva. Uz to je ustvrdio kako čovjek treba bijelu, najsvjetliju boju kako bi preživio.

Ko poznaje djela Toma Jacobsa, prva asocijacija na pomen njegovog imena je svjetlost. On je prilično visok, kosa mu je već svijetlo sijeda. Ako bi se lično morao odlučivati između tamne i svijetle slike, prilično je jasno da bi to bila ona svijetla. To dolazi iz njegovih duhovnih sklonosti, a u pričama o stvaranju ima običaj reći, kako je i bog rekao „neka bude svjetlo“, što je jedini mogući način i uslov našeg postojanja. Bez svjetlosti, ne bi bilo ničaga.

Do prije nekoliko godina Jacobi je fotografisao modu i ljude. U jednom momentu, to mu više nije bilo dovoljno, kako kaže, osjetio kao da je fabrika slika, alatka, koja je izgubila svoj smisao i rukopis. Rasprodao je sve svoje kamere i svijet oko sebe više nije želio gledati kroz objektiv fotokamere. Međutim, vrlo brzo nakon toga, ponovo je bio na putu, puno mirnije i ne u lovu na nešto.

I onda je počeo razmišljati o pejsažima koji su bili ispred njega, priroda, more, planine, šume. Kada fotografi odustanu od svog lovačkog instinkta, kada više ne postavljaju svoju kameru ispred svega što vide, neki od njih u prenesenom smislu postaju slijepi. Svijet je sa njihove strane izgubljen. A neki drugi, tek tada otkrivaju pravi svijet.

A to baš ima veze sa strpljenjem. Zemlja i ritam kojom sunce osvjetljava i zagrijava naše postojanje, ova interakcija je jedna velika slučajnost. Jer, da je Zemlja samo nekoliko miliona kilometara bliže, ili dalje od sunca, života na zemlji ne bi bilo, barem ne u obliku koji mi poznajemo.

Ovoj igri svjetla i svijetlosti možemo se samo predati, samo sa strpljenjem i poniznošću.

Prije dvije godina,  svoja zapažanja je objavio u knjizi „Grey Matter (s)“, „Siva materija“. Bile su to slike kratkih trenutaka rano ujutro, kada prvo svjetlo budi planine i doline, ali bez ikakve boje.

Za svoju novu seriju fotografija „Into the Light“, Jacobi je pratio put sunca i fotografisao momente kada je svijet „u  potpunosti uključen“, ogledava se i reflektuje, ili traži svoj put kroz oblake. Ove fotografije su crno-bijele, jer je sunčeva svjetlost u našim očima uvijek bijela.

Na tim putovanjima nije baš uvijek bilo bezopasno. Na 3653 visokom slanom jezeru Salar de Uyuni u Boliviji, borio se sa nedostatkom kisika u plućima, opasnost je bila predvidiva, kretao se sporo, ali nije odustajao.

Njegova najbolja slika je nastala tokom velikog rizika koga je preduzeo. Kretao se po ledu zaleđenog jezera Abraham u Kanadi, kada je ispod noga odjednom zaškripalo i počelo pucati. Preko čitavog jezera se stvorila duga pukotina, široka 25, a duboka 20 centimetara.

I tada je Jacobi u sekundi ponovo bio fotograf, i samo u toj sekundi napravio svoju sliku.

U predivnoj bijeloj boji.

(stern)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)