(tekst koji slijedi objavljen je na
portalu klix.ba 7. januara 2016. godine)
Malo je onih koji danas, šetajući
ulicom Gojka Vukovića i prolazeći malim parkom na njenom južnom
kraju, znaju šta je to izloženo između IKAR konzerve i stare
zahrđale haubice. Da biste se sjetili legendarne "Korpe" i
znali njen historijski značaj trebali ste rat provesti u Donjoj
Mahali, živjeti desetak mjeseci ovisni o njoj.
U kasnu jesen 1993. godine, kad su
porušeni svi mostovi na Neretvi, pa i Stari most na kraju, između
Bulevara i Neretve živjele su hiljade ljudi u svojevrsnoj enklavi,
sa jedne strane ratna linija razdvajanja, sa druge nabujala
rijeka.
Odvojeni od svijeta, bez ikakvih komunikacija. Nevolja je izrodila genijalnu ideju, preko rijeke prevući sajlu, a po sajli improviziranu metalnu korpu koja bi tako povezala Luku i Donju Mahalu.
Narednih deset mjeseci, korpa je služila narodu za hranu, lijekove, humanitarnu pomoć, često i putnike namjernike kad su kasnije improvizirani mostovi bili posebno nesigurni, korpa je uvijek bila u funkciji. Mahala je tada brojala i trudnice koje su do porodilišta išle korpom. Zamislite da se preko Neretve prevezete s jedne na drugu stranu u ovom čudu na visini od dvadesetak metara od vode. Trebalo je i hrabrosti. Do polovine rijeke išli ste inercijom i silom teže, od polovine su vas vukli oni s druge obale.
Korpa je više od dvadeset godina navlačila koroziju na sebe, čekajući da opet "ugleda svjetlo dana". Udruženje "Sinovi Mahale" sjetilo se njenog značaja za ovo naselje, a njen projektant i kreator Emir Zvonić priča o tim vremenima, živo i precizno kao da je to bilo jučer.
"Bila je i ranije korpa sjeverno od ove između hotela 'Bristol' i hotela 'Neretva', ali je to bio čisti promašaj, teška 380 kg, niko to nije mogao vući, tako da se brzo odustalo od toga. Mene su se sjetili jer su znali da bi ja mogao usavršiti tu ideju", kaže Zvonić.
Emir Zvonić dugogodišni je profesor Praktične nastave mostarske Mašinske škole, mašinac iz vazduhoplovne industrije SOKO, sa civilnim i vojnim obrazovanjem. Danas se sjeća kako je u svom stanu pod svjetlosti svijeće crtao i proračunavao novu korpu, usavršavao staru ideju. Korpa je zapravo ideja iz vojnih udžbenika, nama je bio najveći problem kako je napraviti u tim otežanim uslovima, bez materijala, struje, uz stalna granatiranja.
Odvojeni od svijeta, bez ikakvih komunikacija. Nevolja je izrodila genijalnu ideju, preko rijeke prevući sajlu, a po sajli improviziranu metalnu korpu koja bi tako povezala Luku i Donju Mahalu.
Narednih deset mjeseci, korpa je služila narodu za hranu, lijekove, humanitarnu pomoć, često i putnike namjernike kad su kasnije improvizirani mostovi bili posebno nesigurni, korpa je uvijek bila u funkciji. Mahala je tada brojala i trudnice koje su do porodilišta išle korpom. Zamislite da se preko Neretve prevezete s jedne na drugu stranu u ovom čudu na visini od dvadesetak metara od vode. Trebalo je i hrabrosti. Do polovine rijeke išli ste inercijom i silom teže, od polovine su vas vukli oni s druge obale.
Korpa je više od dvadeset godina navlačila koroziju na sebe, čekajući da opet "ugleda svjetlo dana". Udruženje "Sinovi Mahale" sjetilo se njenog značaja za ovo naselje, a njen projektant i kreator Emir Zvonić priča o tim vremenima, živo i precizno kao da je to bilo jučer.
"Bila je i ranije korpa sjeverno od ove između hotela 'Bristol' i hotela 'Neretva', ali je to bio čisti promašaj, teška 380 kg, niko to nije mogao vući, tako da se brzo odustalo od toga. Mene su se sjetili jer su znali da bi ja mogao usavršiti tu ideju", kaže Zvonić.
Emir Zvonić dugogodišni je profesor Praktične nastave mostarske Mašinske škole, mašinac iz vazduhoplovne industrije SOKO, sa civilnim i vojnim obrazovanjem. Danas se sjeća kako je u svom stanu pod svjetlosti svijeće crtao i proračunavao novu korpu, usavršavao staru ideju. Korpa je zapravo ideja iz vojnih udžbenika, nama je bio najveći problem kako je napraviti u tim otežanim uslovima, bez materijala, struje, uz stalna granatiranja.
Materijal od izgorjelih vagona
"Tri dana sam skidao sa izgorjelih željezničkih vagona u Zaliku materijal za koji sam vjerovao da će biti potreban, žabice, zavrtnje... Kasnije smo u majstorskoj radnji Mehe Klarića napravili glavni posao. Bila je duga 230 cm, široka 70, obje ograde s baglamama, da se mogu otvoriti radi transporta ranjenika ili mrtvaca na nosilima", priča Emir.
Emirova korpa na kraju je težila samo 74 kilograma, u tome je bila tajna njenog uspjeha. Našli su savršeno mjesto za korpu, neposredno ispod Lučkog mosta, između mehaničarske radnje Rame Đulimana na desnoj obali i Andrića podruma na lijevoj.
"Srušili smo jedan zid Ramine automehaničarske radnje, a podrum na suprotnoj, lučkoj strani imao je odgovorajući veliki prozor da je taman odgovorao potrebnoj širini", sjeća se Zvonić, a posebno je zanimljiv način kako je prebačena sajla.
"Sajla je prebačena uz pomoć ribarskog umijeća Rame Brekala koji je mlatom iz prvog pokušaja prebacio tanki silk, kasnije smo prevlačili sve deblju materiju, dok nismo prevukli originalnu sajlu koja je stajala stalno", sjeća se Emir.
Najviše hrabrosti za prvu vožnju
imala Samija Grebović
Sve je urađeno u nekoliko dana, nije bilo vremena za čekanje. Korpu smo isprobali sa tri ivičnjaka od 70 kg, ali smo morali naći i dobrovoljca, prvu živu osobu koja će pomoću korpe i sajle preći Neretvu.
Najviše hrabrosti je imala Samija Grebović, više nego ijedan muškarac, uz smijeh se prisjeća Emir, govoreći kako je gospođa Grebović raji na Luci odnijela i dvije tave uštipaka da ih počasti.
Korpa je živjela dugo, kasnije se preko nje prebacivala humanitarna pomoć, da narod preko mostova ne vuče na leđima.
Spasila je Donju Mahalu, Šemovac i jedan dio Cernice. Sarajevo je imalo tunel ispod aerodromske piste, Mostar je imao korpu.
(klix.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen