Uskoro knjiga: “Legendarni FK Velež Mostar 1952-1992”, druga knjiga Enesa Vukotića

radna verzija naslovne strane knjige

U povodu skorog pojavljivanja knjige Enesa Vukotića “ Legendarni FK Velež Mostar 1952-1992”.

(tekst koji slijedi napisao je novinar Miljenko Karačić, a objavio Enes Vukotić na njegovoj stranici na facebooku)

TISUĆU STRANICA - MILIJUN USPOMENA

Knjiga je prema definiciji ukoričena tiskana omeđena publikacija s najmanje 49 stranica. Povijest knjige duga je 7.000 godina. Prve knjige pojavile su se na Istoku. Kinezi su ih radili od bambusovih daščica. Stari Babilonci, Asirci i Perzijanci znakove su ostavljali na glinenim pločicama. Stari Egipćani koristili su papirus, stari Grci i Rimljani drvene i kamene ploče. Danas su knjige tiskane kolekcije papira. Naše doba poznaje više vrsta knjiga, albume, dnevnike, knjige poslovnih evidencija i knjigovodstva, školske udžbenike, enciklopedije, riječnike, atlase...

Knjiga Enesa Vukotića u Veležu ne spada izričito ni u jednu vrstu, a obuhavaća sve. Knjiga koja ima više od tisuću stranica nije obična knjiga. To je više od 20 knjiga u jednoj knjizi. To je zbirka od milijun uspomena koje su se u Mostaru počele rađati daleke 1922. godine, kad je rođen Velež. To je zbirka uspomena o nogometnom klubu koji je 1952/53. zakoračio u Prvu saveznu ligu Jugoslavije, zadržao se samo jednu sezonu, vratio se 1955. i u njoj ostao do kraja i lige i države. To je knjiga stotinu puta pročitana, prepričana i nikada do kraja ispunjena. Enes Vukotić nije njezin pisac, ali je njezin autor, enciklopedist, prikupljač i čuvar zapisa o vremenima kad je nogometna lopta u Mostaru bila dječački san, a igranje za Velež privilegij odabranih.

Zavoljeli su Mostarci nogometnu igru, uživali u njoj, bili ponosni na svoj Velež. A taj Velež donosio im je radost i tugu, radost zbog pobjeda, tugu zbog poraza. Taj Velež dao je jugoslavenskom nogometu novu dimenziju. Udahnuo mu je posebni šarm. Odgajao je nogometne velikane, igrače koji su u ponekad surovu igru uvijek znali unijeti malo šarma, vica i kazati svima - ipak je ovo samo igra!

A znali su igrati mnogi, Sulejman Rebac, Muhamed Mujić, Haldun Hrvić, Kruno Radiljević, Bruno Repar, Vlado Zelenika, Žarko Barbaric, Ivan Ćurković, Zejnil Selimotić, Franjo Džidić, Boro Primorac, Duško Bajević, Enver Marić, Franjo Vladić, Vahid Halilhodžić, Džemal Hadžiabdić, Avdo Kalajdžić, Jadranko Topić, Momčilo Vukoje, Blaž Slišković, Vladimir Skočajić, Semir Tuce, Sead Kajtaz, Predrag Jurić, Meho Kodro i mnogi drugi pisali su nogometnu povijest ovih prostora, svaki na svoj način. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Velež je igrao ako ne najbolji, onda svakako najljepši nogomet na ovim prostorima. Nikad nije bio prvak. Osvojio je dva puta državni kup, no klubovi „velike četvorke" bili su posebne mušterije. Bez petice ili šestice nisu prolazili ni Partizan, ni Crvena zvezda, ni Hajduk, ni Dinamo. I jedan Derby County „popio" je četvrticu u kišovitom Mostaru, tresla se od straha pod Bijelim Brijegom i dortmundska Borussia kad je Tuce tresnuo u vratnicu.

Svaka utakmica bila je priča za sebe. Bilježile su to novine svaki dan, a Enes čuvao, skupljao i prkosio zaboravu. Što su novinski listovi pritisnuti olovnim slovima više žutjeli postjali su vrijedniji, dragocijeniji. Sve te drage uspomene koje su čuvena sportska pera iz Mostara i ostatka svijeta stavljala na papir Enes Vukotić je sačuvao, razvrstao, kronološki posložio u knjigu za koju može kazati:

-Ovo je moj Velež, ovo je naš Velež !

Nije to bio lagan posao. Osim dokumenata i novinskih izvještaja Enes je sačuvao i stotine fotografija. Kažu da slika govori više od tisuću riječi. Trudio se Enes saznati ime svake osobe sa svojih fotografija. Nije to bilo lako. Neki od junaka s crno - bijelih slika nisu odavno već medu živima. I oni koji su ih poznavali nisu više sigurni jesu li baš na slikama oni za koje misle da jesu. A Enesu nije bilo teško, nazvati, raspitati se, otići do osobe koja bi mu mogla pomoći, jednom, dva puta, stotinu puta. Radio je to brižljivo, pažljivo i s velikom ljubavlju. Enesova zbirka uspomena o Veležu nije samo priča o nogometu i nogometašima. To je priča o ljepoti igre, o rađanju prijateljstava, o ljubavi prema klubu i gradu, to je priča o gradu koji je rađao velike sportaše i divio im se, to je priča o ljudima koji su odlazili u svijet, ali svoj grad nikada nisu zaboravljali.

To je neponovljiva priča o Neretvi i životu uz nju, to je priča koju ne može zaustaviti ni prostor ni vrijeme. Ona ima svoj početak i svoje prvo i drugo poluvrijeme. Ona ima i produžetke, koje mogu igrati naraštaji koji dolaze jer je upravo rođena knjiga o legendarnim Rođenima.

Miljenko Karačić