(u znak sjećanja na raju koja su već otišla...)
Dešava se češće u zadnje vrijeme.
"Kaže mi: „Javlja se samo automatska sekretarica, „nije dostupan”, ali broj mu je isti, ista adresa”. Drugi mi kaže. „Slabo se sad viđamo, nisam ni njega vidio godinama”. Treći, da je bio ovdje, sreo ga nekoliko puta, malo se žalio na kuk, ništa posebno. „Vidio sam mu prošle godine grob” – kaže mi četvrti. Zovem jednog koji je poznavao mnogo svijeta, istih smo godina, kretali se u istim krugovima, pitam ga zna li što se s njim desilo, ali on ne može da ga se sjeti, pita kako je izgledao, šta je radio, čime se bavio. Ja ga opisujem, radio je tu i tu, to i to, malo zapinjem, slike su izblijedile, sjećanja maglovita, a onda kažem „bio mi je u davna vremena dobar prijatelj”, ne mogu reći ništa bolje, znam da to nema više nikakvog značaja, ali meni samo to važno, jedino još to u meni."
Dešava se češće u zadnje vrijeme. Nekoga dugo vremena ne sretneš, jednostavno, izgubi se svaki kontakt. Neko tako i preseli, dobiješ vijest, a onda se čovjek hrve sam sa sobom, kad je bio zadnji kontakt, mail, telefon, viber, whatsapp, messinger, facebook... Ili, kada se popila zadnja kafa. Ko je koga zadnji zovnuo.
Čovjek se tada sjeti i nekih zajedniččkih tema, nedovršenih razgovora, koji se eto nikada neće ni završiti...
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen