Digitalna revolucija kod kuće

 

(kolumna 50 plus)

Dijeca u školi, iz kuće.

Žena na poslu, od kuće.

Ja pišem, kod kuće.

Mačke mjauču, oko kuće.

Samo pas ne želi biti u kući.

Nije ni malo teško natjerati nosače paketa da vrlo brzo otrče sa vrata, čim predaju paket.

Zahvaljujući koroni, naš život je postao zaista domaći, u kući. Ali polako se navikavam na to.

Prije svega, djeca su se pomirila s novim okolnostima. Isprva je bilo gunđanja, jer ništa nije ostalo od pozitivnih aspekata škole (ne mogu se viüe viđati sa prijateljima), a preživjeli su samo negativni (mogu vidjeti samo svoje učitelje).

Ali otkako je kćerka otkrila kako može utišati nastavno osoblje na platformi za učenje, kako bi potajno razgovarala sa svojom omiljenom prijateljicom, prihvatanje nastave na daljinu se povećalo.

U međuvremenu, desetogodišnjakinja može čak i domaće zadaće raditi po sistemu copy&paste, kopiranjem i postavljenjem, čime je već stekla vještine za neku doktorsku tezu u budućnosti.

Ponekad kad vidim ovo simpatično, plavo biće kako žonglira sa laptopom, mobitelom i tabletom, želio bih znati što moj stari učitelj matematike danas misli o najvećoj pogrešnoj procjeni u svom životu. Prije nego što nas je prisilio da razradimo “Pi” na davno zaboravljenom šiberu, prije 50 i više godina, gospodin je znao reći: "To moraš biti u stanju, kasnije nećeš uvijek imati digitron pri ruci."

Ali naravno, ima i gubitnika u ovoj domaćoj digitalnoj revoluciji.

Otkad se uvećao broj zoom konferencija u našem stanu sa tri generacije zajedno, naš zajednički WiFi priključak sve češće dostiže granice svog kapaciteta. Na bakin rođendan, najmanje 17 starijih osoba razgovaralo je kroz naše linije, dok je žena protestovala na kauču, jer je Netflix kanal trzao.

Korona nas je sve stjerala na neku novu vlastitu teritoriju.

Na primjer, mene, analognog sijedog starca, u familiji već smatraju IT mađioničarem. Napokon, ja jedini znam koji je kabal za napajanje Fritz boxa. On se mora redovno izvući iz utičnice, da bi se uređaj prilikom štrajkanja, prisilio na ponovno pokretanje.

Navečer, kada se ugrijani kablovi sa optičkim vlaknima zaustave, uđem u prostoriju sa priključcima i klepćem rukama hardveru koji uzdiše.

Ponekad se igram političara i dajem neodrživa obećanja: "Kad se sve ovo završi, djeca pravo u školu, žena na posao, baba i djed na klupu u parku, a ja ću onda uzeti knjigu, i možda se malo odmoriti od svega."

(kolumna Ü50, bild 20210203)

(spagos)