Gdje se izgubio sport kao hobi?

„Ovaj nikada neće biti fudbaler, šta radi ovdje?“

...ili, gdje se izgubio sport kao hobi, i šta je sa sportskim duhom?

(prenešeno sa portala sport1)

Fin i kulturan gospodin gleda svog sina koji ima 9 godina, na treningu fudbala. Tu su i ostali roditelji. Navijaju (posebno glasne su mame), dobacuju, nerviraju se i ponosno smiješe “kao nije važno” osmjehom.

Tata je opušten. Mali je po malo trapav, ali daje sve od sebe i sluša sugestije trenera. Vidno iznervirani roditelji – posmatrači, ne vodeći računa ko ih sluša, prokomentarišu misleći na maloga: “Vidi ovoga! Od njega nikada neće biti fudbaler”. Otac, ugledni advokat, presjekao ih je pogledom i mirnim tonom dodao: “Zaista, se nadam da neće. Moja je želja da završi fakultet i bavi se nekim poslom u boljim klimatskim uslovima, sa manje bola, manje znoja, više poštovanja okoline i manje mafijaša u svom životu. Da ne mora da se odseli iz svoje države zbog profesije, kao i da mu jedna povreda ne može uništiti sav dotadašnji trud i snove. Ali, ukoliko baš bude insistirao da se bavi fudbalom, nećemo mu braniti. Ovdje je da bi se zdravo razvijao.”

Šokirani roditelji, a i trener – bivši fudbaler, zamislili su se nad ovom izjavom pitajući se u sebi – pa šta će onda ovdje? On kvari prosjek njihovim budućim nosiocima milionskih ugovora Manchestera ili Juventusa, a oni su tako blizu uspjehu. U snovima svojih roditelja. Tužna slika današnjice, sa terena sportskih škola za djecu…

Kategorija “hobi” polako izumire zahvaljujući obećanjima škola sporta i lakovjernim ili preambicioznim roditeljima, kao i masovnim takmičenjima gdje se medalje i pehari dijele "šakom i kapom” i gase sjaj zlata u očima djeteta kome je sve lako dostupno, pa i zlato, srebro ili bronza.

Šta je osnovna ideja bavljenja sportom na nivou hobija? Timska igra, sportski duh koji je spreman da dostojanstveno izgubi poen i meč, uvažavanje – kako saigrača, tako i igrača suprotne ekipe, kondicija, razvoj krupne i sitne motorike, učenje toga kako “se pada” , čekanja u redu i poštovanja pravila kluba i trenera kao zdravog autoriteta i često idola. U pobjedi “ne poletjeti”, u porazu se ne poniziti. Ekipa se drži zajedno i kada je teško. Najvažnije, namijenjen je svima – gojaznima, trapavima, sporima, niskima… Časovi se posjećuju rekreacije radi, a ne kao uvod u profesionalni sport.

Kasnije, uz mnogo želje, treninga, samodiscipline, odricanja i upornosti dolazimo do profesionalnog sporta gdje nije mjesto svakome, a greške su izuzetno skupe. Prije svega, zahtjevajući maksimalno angažovanje, profesionalni sport nerijetko usporava napredak na drugim poljima i ne ostavlja puno prostora za alternativu. To je veliki psihološki pritisak koji ne može da nosi dijete, kao ni većina odraslih osoba.

Pomiješati ove dvije potpuno različite vrste bavljenja sportom je izuzetno opasno za samopouzdanje djece, ali i odnose u porodici.

Današnji treninzi, nažalost, sve češće njeguju kod djece više “navijački” duh nego sportski. Suprotstavljene ekipe se mrze, da bi se dokazala ljubav prema sportu. Ko je glasniji, taj više “voli”. Na kraju se plače, histeriše ili se preglasno, nesportski, podrugljivo raduje. Saigrač se nakon greške vrijeđa bez zadrške.

Čitate tekst i ne pronalazite situacije sa treninga vaše djece? Blago vama, rijetki ste i pronašli ste za svoje dijete pravi klub, koji je angažovao školovanog trenera za prenos znanja. Učiteljice znaju i slova i brojeve i jednačine, pa ipak studiraju četiri godine vještine prenosa znanja. A i nećete biti nezadovoljni ako vam dijete ne donese milione.

(izvor: detinjarije.com)