(tekst koji slijedi objavljen je na
portalu tourguidemostar.com, pod naslovom „U ovom gradu se jede“,
autorica je Marija Herceg)
U ovom gradu se jede
Kadirina kalja u
Sjevernom. I sve drugo Kadirino u Sjevernom. Kad kroz proljetne lipe
mlada lista u univerzitetskom kompasu mostarskog Sjevenog logora
umoran nakon posla dođeš jesti u klupski restoran tete Kadire, ona
te ne pita "Šta ćeš od ovog što sam skuhala?", nego
"Šta se tebi jede, da ti skuham?". A onda otkrije svojom
magijom i ono što si zamislio, a nisi naglas rekao. Kadira ne vodi
restoran u Sjevernom. Kadira vam vodi drugu kuću u Sjevernom. Žena
koju gosti pričekaju da joj završi turska serija, jer im "neće
avion odletit", ko što ona oblijeće u svojim rozim tenama na
petu oko nas da se okomoramo uz vrhunsku "supu" (za
početak). Nema glazbe, upaljen je samo TV sa Zvjezdama Granda.
Restoran se ni prozorima ne razbacuje bogznakako. Ali je Kadirinom
ljubavlju lijepo ofarban jasno i odriješito poput nje same -
crveno-žuto. Na jednom zidu s pokalima stoje i čuče igrači kluba
za koje Kadira kuha. Kakav uspjeh od ovakve kuhinje!
Kadira će te sa svojih
pedesetak i kusur godina dočekati kao da si kući došao, i
nakostrušit na tebe svoju kratku plavu frizuru ako ne pojedeš sve
što ti je nakrcala u tanjur s plavom linijom na karo stolnjaku.
"Neću ovo da vidim kad opet naiđem! Manje hljeba! Hljeba manje
ako nakvu dijetu goniš." - drsko će pokazujući na komad lešo
junetine. Uza svo poštovanje, dalo bi se reći da se Kadire njeni
gosti pomalo i boje, vjerojatno zna zorno pokazati kad netko prevrši
mjeru u čašicama rakije ili psovke u dobrom društvu. Nekad dakle
uz "Prijatno" bude i drugih čašćenja izmeđ profesora,
studenata, vojnika, ministara, sportaša, roma i radnika vodovoda,
ali valjda sve to i podnose vanredne čari pomalo jugonostalgičnog
Kadirinog restorana. Što bi drugo moglo uravnotežiti fantastičnu
Kadirinu kalju, supu, raštiku, puru, dolmu, sarmu, ili divlje zelje,
ako nema ovakve pokoje čašice pretjerano dobrog raspoloženja koje
nerijetko pređe svoje granice. Istinabog, Kadira ne zna baš sve
izvedenice restoranske ljubaznosti prema gostima, ali njena šutnja
kojom ti nakon dobra ručka za stol ušeta neka s ljubavlju
pripremljena hurmašica ili tufahija nikom nikad ne bude naodmet.
Dužina trajanja pripreme deserta često ovisi i o prepoznatom
raspoloženju gosta. Da, deserti služe i da razvedre. I Kadira to
jako dobro zna. Televizija ne pokazuje samo Zvjezde Granda, nego se
na njoj ponekad prate i prvenstva, gdje opet nema nervoze i ljutnje
kojoj Kadira ne može stati na rep. Dapače, ako se utakmica zadesi
za vrijeme njene serije, ne samo da se gosti šutke odriču tih
dragocjenih minuta prvenstva, nego daju timeout i svojim gladnim
želucima dok Kadira ne vidi šta je u ovoj epizodi bilo s Ferihom,
Asi, Ezelom ili drugim protagonistima turskih sapunica. Sve može
čekati! Svaka hitnja vrat slomila. Zato i može spretno oblijetati u
svojim potpeticama,
kojima ne fali ljubavi kao ni njenim
gostima.
Kadira godinama radi u
ovoj prostoj kući pored romskih baraka na mjestu gdje se školuju
budući inženjeri, pravnici, biolozi, kemičari i drugi. Parkinga
nema, nego se na makadamu koji okružuje restoran parkira gdje ko
stigne, ali mora biti mjesta za njenu Jettu kojom nesebično vrši i
dostavu, ponekad, prijateljima. Iza kuće su štrikovi razgrnute
odjeće, kroz koju se srčano javlja svojim prijateljima koji rade u
blizini. Ništa dakle tipično restoransko. Dok okrijepljenje nikad
nije samo želučano.
Kadira ne zna engleski.
Možda zna, nije nikad probala. Ionako živi u trenutku. Trenutku
gladna gosta. Koji ovdje dobija besplatno mnogo toga, a najviše
iskrenog smjeha prema mnogim proturječnostima jednog mostarskog
restorana, jednog domaćinskog naroda i jedne osebujne narodne
kuharice i šefice. Strancima koji dođu ona će i dalje biti jedno
od najljepših iskustava Mostara, a neće ostati neposluženi. Kadira
krijepi vrhunskim i prostim narodnim hercegovačkim jelima, nasmijava
i ohrabruje svojom energijom - i imperativom.
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen