Ulične igre

...Najprije smo sakupljali oslikane poklopce od kutija šibica, zatim su došle na red sličice fudbalera, pa klikeri i konačno - novac. Nosali smo svoje zbirke po mahalama, razmjenjivali dajući one koje imamo u duplikatu za one koje nemamo, ali smo i kockali tim sličicama. Sa šarenim poklopcima od kutija šibica igrali smo najviše tapke (postaviš jednu ili više sličica ti i isto toliko protivnik na ravnu, tvrdu površinu i onda udariš dlanom pa koliko sličica se okrene na lice, toliko je tvoje, za ostale se bori protivnik koji sljedeći udari), sa sličicama fudbalera igrali smo najviše igru "pola-cijelo" (staviš na vrh prstiju sličicu a drugom sličicom saigrač udara po tvojoj sličici i ispušta je pri tome vičući dok su još u zraku "pola" ili "cijelo". Ovo prvo je lice sličice, ono drugo njena poleđina. Pa ako si pogodio - naravno, tvoje su obje.)

Šibice su odavno izašle i iz mode i skoro iz upotrebe, mislim da gotovo nitko više ne skuplja sličice fudbalera, ali novac je novac. Ostao kao vječna kategorija i izazov. Kako u životu, tako i u kocki. Mijenjali su se samo nazivi apoena, nekad su bili dinari, kasnije su došle marke pa i euri.

Mladalačka spretnost izmislila je mnoge igre s novcem i za novac. Recimo "ćize-blize", pa onda "krehe"… no da ne zamaram one koji ne znaju te skoro pa potpuno zaboravljene igre - idemo odmah na karte.

"Ajnc", "Poklapa" i "Munt" nalikovale su folklornim pjesmama. Bile jednostavne za naučiti, a svakom znane. Lako je bilo naučiti jednostavna pravila igre, ali puno teže i u uz obavezan gubitak mogao si naučiti i silne fore i prevare kojima su se iskusni igrači služili.

Uz kocku nekako najviše paše riječ prevara. Sasvim je svejedno da li je ona gruba i apsolutno nemoralna (obilježene karte, namještanje određenih kombinacija, ogledalce kojim se spretni djelioci služe a stave ga na dlan tako da vide koju kartu su protivniku dali) ili je suptilna, čak zakonom regulisana, kao što je kocka koja se upražnjava u casinima.

(oslobodjenje/toni skrbinac)