Prije zime - Bjelašnica

Bjelašnica između B i H

(objavljeno na sigma.ba)

Bjelašnica je planina u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, smještena jugozapadno od grada Sarajeva. Kao i susjedna Jahorina i Bjelašnica pripada dinarskom planinskom sistemu. Na najvišem dijelu (2067 m nadmorske visine) podignuta je značajna meteorološka stanica, koja je ujedno i najviša stalno nastanjena tačka u Bosni i Hercegovini. Razvijen je kraški i lednički reljef. Srednja godišnja temperatura iznosi samo 0,7 °C, zbog izrazito niskih zimskih temperatura. Najviša temperatura dostiže 24 °C, a najniža -41 °C. Ljeti je prekrivena gustom zelenom travom, a zimi i do 3 m visokim snijegom.

Visoravan omeđenu planinama, Bjelašnicom sa sjevera, Treskavicom sa istoka, Visočicom sa juga i planinom Obalj sa zapada, nazivamo bjelašničkim platoom. Rijeka Rakitnica razdvaja planine Bjelašnicu i Visočicu i odvodi druge potoke kao što su Tušiočki potok u Neretvu.

Na ovome platou ukliješteno je desetak planinskih sela gdje je prije rata živjelo oko 2.500 stanovnika. Stanovništvo se bavi uglavnom zemljoradnjom i stočarstvom. Do danas ovo područje nije ozbiljnije obrađeno kako arheološki tako ni historijski pa je teško preciznije govoriti o vremenu naseljavanja ovoga područja, porijeklu i strukturi stanovništva itd. Dodatne poteškoće usložnjavanja i činjenica da je literatura o ovim područjima veoma oskudna, te i činjenica da se ovo područje uvijek geografski nalazilo na granici između onoga što se u prošlosti, a i danas zove Bosna i Hercegovina. Nerijetko za ovaj dio kažu da je ustvari ono „I“ između Bosne i Hercegovine. To je uslovilo i činjenicu da je administrativno uvijek pripadalo najmanje dvjema organizacionim cjelinama, jedan dio Bosni drugi Hercegovini.

Lukomir je planinsko selo koje se nalazi na južnim obroncima Bjelašnice na 1495 metara nadmorske visine, što ga čini najvišim naseljenim mjestom Bosne i Hercegovine i jedinim preko 1300 m. Na osnovu stećaka koji se nalaze u selu i koji potiču iz 14. i 15. vijeka, vjeruje se da je selo bilo naseljeno i prije više stotina godina. Današnji stanovnici sela potomci su ovčara iz hercegovačkih sela Kamen i Žulj iz okolice Stoca, koji su zbog iznimno bogatih pašnjaka ovdje ljeti čuvali velika stada ovaca. Gradeći prvo sezonska naselja (stanove), koja su poslije prerasla u današnje selo, najvećim su se dijelom ovdje naseljavali ljudi iz plemena Čomora i Masleša, koji su i danas najbrojnije porodice u Gornjem Lukomiru. Administrativno pripada općini Konjic.

Ostale slike na sigma.ba

(Amela Talić)