utorak, 3. prosinca 2013.

NERETVI


NERETVI
 
 

 

By Hamza Humo

 

U zagrljaj tvog vječitog huka

Gledam ti k'o zjene dubine zelene,

Čujem ti glas k'o sa drugog svijeta.

Zoveš li mene?

 

U cik zore sva kristalna brda

U tebi operu vedre poglede svoje.

Po površini tvojoj nebo razlije osmijeh

I udahne ti božanski lijepe boje.

 

Sad sunce kroz tvoje bistrine

Protkiva zrake od zlata.

Stani!

Postaćeš zelen, zlatom izvezen mermer.

Hoću da klešem stub za rajska vrata.

U suton plav šumiš k'o drevna priča

O prolaznosti svega što jednom na svijetu bi.

Svaka ti riječ jezom stravi mi srce.

Reci mi !

Je si li ti

Ogledalo početka i mora vječite misli,

Ili ti vali samo vremena broje?

Mir svuda.

Tvoj šum postaje sve jači.

Šta čujem u njemu?

Je li to smijeh duše moje?

 

Beskrajno crno oko gleda mi golu dušu.

Noć.

 

O čemu to šumiš bezdušno u mome strahu?

O nepoznatom što iza leđa nam se diže,

O zemaljskom blijesku, il' ništavnom prahu?

 

O, prestani jednom i ne šumi više!

Boli me svijest.

Šapući tiše, tiše!

Volim te kad suncu ljubiš oko zlatno

I kad jablan u tebi krunu njiše.

 

Hamza Humo

 

Nema komentara:

Objavi komentar