ponedjeljak, 9. prosinca 2013.

Dvije košćele i jedna lipa (1)


Mostar je prepun nijemih spomenika prošloga vremena. Kule, mostovi, stećci, nišani, nadgrobne ploče, džamije, kuće, gradski bedemi, suhozidi, kaldrme… Bilo bi toga još više da čovjek svojim bezumljem nije izbrisao mnoge od njih. Sva ta kamena znamenja šute, ali ipak na svoj način svjedoče o prohujalim vremenima, svjedoče o postojanju ljudske ruke koja ih je oblikovala i ugrađivala u temelje grada. Međutim, sve do nedavno postojali su i živi svjedoci mostarske povijesti. Premda su bili živi nisu nam mogli govoriti – jedino su svjedočili svojim postojanjem da su neke davne generacije vodile brigu o ljepoti našeg grada. Riječ je o stablima, o dvije košćele i jednoj lipi. Zapisa o njihovoj sadnji i njezi nema, jedino što možemo je da na osnovu starih fotografija odredimo vrijeme nastanka i rekonstruiramo njihov život.

Pa krenimo redom. Najstarija od njih je lipa koja je svoj život provela na Glavnoj ulici u podnožju Vučjakovića džamije. Prve slike lipe nalazimo u 1890-im. Već tada je lipa pozamašna rasta, pa možemo pretpostaviti da je na ovoj prvoj slici stara već dobrih 20-ak godina, ako ne i više. Stoga vrijeme sadnje možemo smjestiti negdje u polovicu XIX stoljeća. Koliko je bila dominantna ta lipa govori nam i podatak da je i samu džamiju narod nazivao „džamija pod lipom“. Vizura oko džamije, pa i sama džamija su se protokom vremena mijenjale, stare kuće rušile, a nove izgrađivale, Glavna ulica se proširivala, no lipa je stajala nedirnuta. Tako je bilo sve do 1994. g. kada ju je vihor ratnih razaranja dokrajčio. Ostala je jedino na starim fotografijama i u sjećanju starijih Mostaraca.

Drugi živi spomenik je bila košćela zasađena u Potkujundžiluku, odmah iznad današnje terase restorana „Labirint“. Na slici iz 1892. g. je još nema, nema ni proširenja na koju će kasnije biti posađena, a zid Potkujundžiluka je bio još prilično visok u odnosu na kasnije stanje. Pojavljuje se tek na razglednicama iza 1900-te godine, gdje je vidimo kao mlado, možda trogodišnje stablo. Očigledno su njene žile pronašle prolaz do vode jer je vremenom izrasla u gorostasno stablo. Njenu veličinu možemo uočiti na slikama iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tada, skoro stogodišnja košćela davala je spasonosan hlad u doba mostarskih ćelopeka za goste na terasici restorana, odakle se pružao lijep pogled na Stari most. No, premda ogromna i zdrava nije dočekala svoj stoti rođendan jer joj je život okončan pod granatama. Neposredno prije rekonstrukcije Potkujundžiluka 2004. g. posađeno je novo, mlado stablo košćele. Hoće li doživjeti stotu?

Još jedna košćela je počela svoj život i to u Srednjoj (Fejićevoj) ulici, odmah uz česmu Roznamedžijine džamije. Fotografija na kojoj se prvi put pojavljuje datira iz 1910-ih. Na njoj je košćela već razraslo stablo, staro možda nekih petnaestak godina. Stoga pretpostavljam da je zasađena krajem XIX. ili s početka XX. stoljeća. Prateći njen rast kroz slike vidimo da je sredinom prošloga stoljeća njena krošnja dosezala do minareta džamije. Bila je orijentir, putokaz, sastajalište, mjesto za otpočinut mnogim generacijama Mostaraca. Jedino je stablo od ova tri koje je dočekalo jubilarni stoti rođendan. Međutim, dočekalo ga je osakaćeno, ranjeno, izrešetano, na pola presječeno u ratu – jasno se vide odlomljene grane na fotografiji iz ratnog razdoblja. Danas izgleda kao sakati div, načet s vana ljudskom destrukcijom, a iznutra bolešću i starošću, svaki dan očekuje svoj definitivan kraj.
 
fotosi: Lipa na Glavnoj ulici
1890.

1900.

1920.

1929.

1940.
 
1960.
 
1995.
 
2010.
 
 
 

(Čampara/Vrančić/ Špago)

 

Nema komentara:

Objavi komentar