*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Zlatko Serdarević, a objavljen je u martu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 136(47)
Otvaranje konzulata i konzularnih agencija u Hercegovini nastaje u vrijeme narastanja nacionalno oslobodilačkih pokreta etničkih grupa, ali i zbog evropskih zemalja, prije svega Francuske, Austrije, Engleske i Italije s jedne i Rusije s druge strane, za prestiž na Istoku. Već od Kučuk Kajnardžijskog mira iz 1774. godine Rusija je stekla pravo da na teritoriji Osmanskog carstva organizuje svoje konzulate. Konzuli su gotovo svakodnevno u svoje centrale slali izvještaje o političkom stanju, ekonomskim, kulturnim i drugim prilikama, tradiciji i običajima i svemu što bi doprinosilo upotpunjavanju slike određenog područja.
U osnovi otvaranja većeg broja ruskih konzulata nalazila se potreba za suprostavljanjem aktivnostima katoličke propagande Rima. Rusija je već 1839. godine otvorila konzulat u Beogradu, a svoja poslanstva imala je u Carigradu i Beču prije Krimskog rata (1853. – 1856.).
Što se tiče podataka o Bosanskom ejaletu od 1840. godine njih je u Moskvu slao M. F. Raevski, nadstojnik ruske crkve pri poslanstvu u Beču. Njega je oktobra 1850. godine posjetila delegacija hercegovačkih hrišćana i predala mu molbu naslovljenu Vladi Rusije. Između ostalog u njoj se moli da Rusija, po uzoru na Austriju, osnuje konzulate u Sarajevu i Mostaru s tim da ako bude iz bilo kojih razloga sporno otvaranje dva konzulata da se opredjele za jedan i to u Mostaru.
U drugoj polovini XVIII vijeka u Hercegovini su vladike bili Grci. To su Antim koji se zavladičio 1767. godine, njega je naslijedio Ananije, a ovoga Jeremija. Niti jedan od njih nije bio obljubljen u narodu, čak bi se moglo reći da je pravoslavni živalj otvoreno pokazivao znake animoziteta prema njima. To je bio jedan od osnovnih razloga da hercegovački pravoslavci od prote Mihaila F. Raevskog zatraže otvaranje ruskog konzulata. Pored potrebe za uvođenje reda u pravoslavnoj crkvi oni su molili više aktivnosti ruskog dvora na obrazovanju duhovnih vođa naroda.
Prvi ruski konzulat u Bosanskom ejaletu otvoren je u Sarajevu 1857. godine što je bio razlog za protest Aleksandra Fjodoroviča Giljferdinga privremenog upravnika konzulata upućenog generalnom konzulu Rusije u Dubrovniku gospodinu P. N. Stremouhovu. Aleksandar Fjodorovič Giljferding, (1831. – 1872.) rođen u Varšavi istaknuti je ruski filolog, istoričar, vrstan putopisac, poznavalac slovenskih jezika i strastveni istraživač starina. Zahvaljujući njemu uspostavljene su između BiH i Rusije ne samo dobre političke i vjerske nego i književne veze. On je prvi ruski konzul u Sarajevu od 1856. godine. Za nas je od izuzetne važnosti njegov putopis “Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji”, izdat u Sent Peterburgu 1859. godine. Kod nas je preveden i objavljen 1972. godine u Sarajevu. Njemu je bilo žao što je Mostar stavljen u drugi plan. Na proputovanju za Sarajevo Giljferding je 15. maja 1857. godine stigao u Mostar gdje se zadržao pet dana.
O tome nam je dragocijene podatke ostavio Prokopije Čokorilo u svom Dnevniku čiji su odlomci objavljeni zahvaljujući dr. V. Ćoroviću u Glasniku Zemaljskog Muzeja u Sarajevu 1913. godine. On piše: “Na 1857. maja 15. dana ovdi u Mostar dođe Aleksander Giljferding, moskov (ljanin) pravi, za proći u Sarajevo, za konzula sarajevskog. Bio je u crkvi, slušo Božestvenu i kaže da mu se liepo pjenije dopalo. Poslje u šest sati posjeti duovnjake. Maja 16. posjetio je nekolike kuće hristjanske ko: Šotrića, Okoliša, Bjelobrka, Anđelopolja, Mrava, Šolu. Darovao je malom Jovi Dreču novo Evanđelje, koje valja šest dukata, darovao je ostaloj djeci 20 dukata, dao e na dostoinu 7 dukata, dao e na pomazanie 2 dukata. Išao je u blagajski grad, i u manastir Žitomislić, dao je i tu 5 dukata. Tako ode u Sarajevo maja 20.”
Giljferding je u svom djelu putopisne prirode pohvalio Mostarsku srpsku pravoslavnu opštinu kao najprimjereniju među svim drugim u Turskoj carevini u pogledu prosvjetnog napretka i afirmacije obrazovanja učenika. Pokazao je dosta sluha za izgradnju bogomolja u Hercegovini, te je na njegovu preporuku u Rusiju otputovao jeromonah Prokopije Čokorilo da sakuplja novac. Njegovom zaslugom su u Rusiju na školovanje poslani: Jovan Dreč u Petrograd, Jovan Pičeta u Herzon, a Nikola Bilić i Vaso Ostojić u Odesu.
U Sarajevu se Aleksandar Giljferding zalagao za otvaranje ruskog konzulata u Mostaru. Zajedno sa K. Petkovićem 1857. godine insistira u Azijskom departmanu Ministarstva inostranih dela (MID) Rusije da dođe do realizacije ove ideje jer se pravoslavni živalj Hercegovine preko povjerljivih lica njima obraća kako bi ih konzulat zaštitio od “ugnjetavanja paše i mostarskog mitropolita Grigorija” (ibidem). Da bi se proširio uticaj ruskog konzulata u Sarajevu 1857. godine stavlja mu se u zadatak da prati zbivanja i u Hercegovini. O ovoj odluci obavješten je Giljferding, dok je od bosanskog valije zatraženo da izda naredbu mutesarifu (guverneru) Hercegovine kojom bi garantovao bezbjednost konzularnom agentu Rusije A. S. Joninu i njegovom dragomanu prilikom obavljanja svojih zadataka. Nekoliko dana uoči Nove 1858. godine u Mostar je doputovao sekretar Jonin i već 1. januara 1858. godine šalje svoj prvi izvještaj tematski vezan za Hercegovački ustanak.
Na rođendan cara Aleksandra drugog, 30. avgusta 1858. godine ruski konzul u Sarajevu Jevgraf Romanovič Šćulepnikov podiže zastavu na novootvorenom ruskom konzulatu u Mostaru na Suhodolini kod Konaka. Po starom običaju za svečanosti u gradu, sa brda Huma bi se ispaljivale topovske salve što je urađeno i prilikom otvaranja ovoga konzulata. U jutarnjim satima u Staroj pravoslavnoj crkvi na padini Stoca održana je liturgija pri čemu je pominjano ime ruskog cara u znak zahvalnosti za ovo dobro djelo po pravoslavni živalj u Hercegovini. Zgradu konzulata, u prisustvu austrijskog i engleskog vice konzula, osvještao je mitropolit Grigorije. To isto je uradio i za rusku zastavu podignutu po dolasku Vasif paše.
Paša je došao u prisustvu brigadnog komandanta Hasan paše i nekoliko članova Medžlisa. Čin posvećenja pratila je topovska salva iz dvadesetjednog oruđa. Zanimljivo je da je dizanje zastave na jarbol pratila vojna muzika, dok je ispred zgrade konzulata četa nizama Hasan paše odala počast zastavi. Nakon zdravice govorio je Vasif paša poželivši dobro zdravlje ruskom caru i razvoj prijateljskih veza između Rusije i Turske.
Konzul Šćulepnikov Jevgraf Romanovič podjelio je prigodne darove a Joanikiju Pamučini, u znak zahvalnosti za njegovu veliku aktivnost uručio je nekoliko posebnih poklona.
Joanikije Pamučina mostarski arhimandrit rođen je u Zagradini u Hercegovini 13.12.1810. godine, a umro u Mostaru 8.9.1870. godine. Ustoličen je i imenovan za jeromonaha manastira Zavale 1829. godine. U Mostaru je živio od 1835. godine u krugu vladike Josifa sa izraženom željom za sticanje znanja. Sam je naučio turski, ruski i grčki jezik stekavši zavidno obrazovanje. U zrelim godinama počeo se baviti književnim radom. Gotovo sav njegov život posvećen je služenju crkvi, prosvjetiteljskom i nacionalnom radu. Turci su ga veoma poštovali. Svoje radove objavljivao je u “Srpsko dalmatinskom glasniku” iz Zadra. Napisao je “Životopis Serafima Šolaje”, “Životopis Ali – paše Rizvanbegovića Stočanina”, “Šaljive srpske narodne pripovijetke” i “Zbirku turcizama”.
Na zgradi konzulata lociranoj u vrhu Suhodoline, danas Ulica Konak, vijorila se ruska zastava dok je na pročelnu fasadu postavljen konzularni grb. Zastava se podizala za svaki praznik.
U jesen 14. oktobra 1859. godine Ministarstvo inostranih poslova Rusije imenovalo je Valerijana Vladimiroviča Bezobrazova za prvog konzula u Mostaru. Bezobrazov je titulu magistra nauka stekao na univerzitetu u Sant Peterburgu. U Mostar je stigao 14. januara 1860. godine. Po dolasku je predao mutesarifu (guverneru) Hercegovine ferman o postavljanju za konzula.
Bezobrazov je na toj dužnosti ostao do 28. septembra 1866. godine. Sve do februara 1862. godine sekretarske poslove u konzulatu obavljao je Vladimir Semjonovič Jonin, a povremeno i Aleksej Nikolajevič Kudracev.
Još jedno ime pojavljuje se u ulozi konzula, istina u rasponu od tri mjeseca, koliko je Bezobrazov bio odsutan zbog putovanja u Beograd. To je Nikolaj Nikolajevič Četveruhin.
U ruskom konzulatu još su radili na mjestu vršioca dužnosti i vice konzula Nikolaj Aleksandrovič Ilarionov, Aleksej Nikolajevič Kudracev, Jakobson i Jakov Slavoljubov. Kao zvanični prevodioci radili su Grk Čemberli za turski jezik i Bugarin Jenčev.
Ruski poslanik u Carigradu N. P. Ignjatijev, 1. maja 1875. godine izdaje nalog za ukidanje ruskog konzulata u Mostaru tako da je posljednji vicekonzul Slavoljubov, 23. maja 1875. godine predao ruskom konzulu u Sarajevu svu arhivu, novac, šifru i ostalo. Za transport arhive i velikog broja bogoslužnih knjiga platio je 56 dukata.
Zanimljivo je da su konzulati imali svoje kurire koji su prenosili povjerljivu poštu. Nju je iz mostarskog konzulata prenosio u Beograd i Dubrovnik Risto Mihajlović sve do ukidanja konzulata 1875. godine.
Danas se na samom vrhu Ulice Konak još uvijek nalaze ruševine trošne zgrade u kojoj se nekad nalazio ruski konzulat. Desno od ove zgrade stanovala je porodica Muratović. Bilo bi dobro da se na ovom mjestu postavi ploča sa tekstom o nekadašnjoj namjeni zgrade.
(Nastavlja se)
