četvrtak, 31. kolovoza 2017.

Prije pola vijeka snimljen film „Bonnie and Clyde“







S pištoljem u ruci, umjesto sa cvijetom u kosi: Prije 50 godina film „Bonnie and Clyde“ ušao je u tadašnji pokret mladih „Summer of love“,  „Ljeto ljubavi“, i etablirao nasilje kao novu estetiku i način života.  Poruka filma: Bez sile se ništa ne može promijeniti.
A kada je počelo nasilje? Možda u avgustu 1967. godine. Tada su u kino sale došli „Bonnie and Clyde“ i doživjeli propast. Niko nije želio gledati takav film. Studio Warner je produkovao projekat, koji se  zbog nezainteresovanosti publike plasirao najgore kako je moglo biti. Sa reklamnim sloganom: „Oni su mladi…oni su zaljubljeni…i ubijaju ljude!“, publici su ponuđeni najniži ljudski instinkti.
Film je od strane kritike bio skoro sahranjen, jer je, po njima, mješavina farse i brutalnih ubistava bila besmislena i bezukusna. Film je okarakterisan kao nekomercijalan, i po uobičajenoj klasifikaciji prišiven mu je atribut: šund. Otišlo se toliko daleko da se zbog ovog filma razmišljalo čak i o ugledu SAD u svijetu. Nasuprot ovom filmu stajao je film „Hawaii“, koji je u kinima igrao od jeseni prethodne godine. Na premijeru toga filma se u kino išlo u tamnim odijelima i večernjim haljinama, kao u operu. U filmu su se samo ostrvljanke smjele pokazati bez BH.
Međutim, Hawaii su tih godina bili samo jedna usputna stanica, na kojoj se na putu za Vijetnam već nalazilo 485.600 naoružanih američkih vojnika, koji su zapad trebali osloboditi od komunističkog preuzimanja moći. Sa namjerom, gerilu iz Vijetnama pobjediti metodom gerile, jedna grupa specijalaca pod imenom „Tiger Force“ protutnjala je kroz provinciju Quang Tin i bez izbora ubijala i staro i mlado, sve na što su naišli. U ime slobode, ljudi su ubijani, silovani, paljeni.
Arthur Penn je na taj događaj reagovao ovim filmom. On je bio režiser „Bonnie and Clyde“, ali to nije bio ni malo manje njegov film, koliko glavnog glumca Warren Beattyja, ili scenarista Robetta Bentona i Davida Newmana. Njih dvojica su već bili odgledali filmove „Do posljednjeg daha“ i „Neobična banda“ Jean Luc Godarda, pa su scenario ponudili scenaristi tih filmova Francois Truffautu. Beatty se tada nadao jednoj ulozi u njegovom filmu „Fahrenheit 45“. Umjestote uloge, on ga je uputio na scenario Bentona i Newmana, u Hollywood.  „Bonnie And Clyde“ je tako, prije nego što je i bio snimljan, nekoliko puta prelazio Atlantik, tamo i ovamo, prije nego što je uopšte moga o postati samo praamerički.
Clyde Barrow i Bonnie Parker bili su gangsteri koji su u vrijeme depresije harali Oklahomom i Texasom. Krali su auta, vukli policiju za nos, a banke su pljačkali tek toliko, koliko im je bilo potrebno za život. Kao nekad na Divljem zapadu, bili su traženi putem potjernica. Pri tome su oni, vjerovali ili ne, nezadovoljni svojim slikama na potjernicama, kod fotografa lično pozirali za nove fotografije na potjernicama. Bonnie Parker poginula je 1934. godine od kiše kuršuma policijske vatrene paljbe .
Hollywood je volio filmove o gangsterima. Warner Brothers je Humphrey Bogarta i Jamesa Cagneya napravio velikanima. Ljubavna priča Barow i Parker je već bila filmovana u filmu „Gun Crazy“ 1950. godine. Fim je pokazao kako su njih dvoje bili opsjednuti nasiljam i oružjem, ali taj film nije bio ni blizu onoga što je ponudio fim iz 1967. godine. Takođe, kada zemlja nije doživjela blagostanje, a mladi ljudi nisu mogli zaraditi više novca nego generacije prije njih, u bogatijoj Americi još uvijek nije blijedilo sjećanje na godine depresije iz tridesetih godina, kada su banke tjerale farmere iz kuća , sa imanja, jer im nisu mogli vraćati visoke kamate. U filmu su pljačkaši sve drugo, samo ne hladnokrvne ubice, čak šta više, bili su obični diletanti, ljudi iz velikih grdova koji se unutar zemlje ponašaju zbunjeno i izgubljeno. Clyde Barrow i njegova prijateljica su se predstavljali punim imenom u jednoj nečuvenoj formi reklame: „We rob banks“, „Mi pljačkamo banke“. Farmeri su odmahivali glavom ne razumijevajući ih, ali im se jedan,, ipak priključio kada mu je Clyde dao pištolj da puca na reklamu banke, koja muje oduzela sve.
Uprkos svemu, u filmu se ne ide kroz tridesete. Film se ne zadržava puno kod romantike i nostalgije, višee se tada radilo o pritisku aktuelnog trenutka. Nakon osvajanja tržišta, moralo se konačno etablirati i stvarna vladavina mladih generacija. Uwe Nettelbeck je to vrijeme smjestio u jednu rečenicu: „Arthur Penn je pljačkaše Clyde Barrow i Bonnie Parker pokazao ne kao profesionalce, koji su možda i bili, nego kao mlade ljude, koji žive i koji neće da budu autsajderi, jer odnosi nisu takvi, nego se tako mislilo“. „Bez sile“, to je bila poruka, „ne bi se ništa ni promjenilo“.
Ali, 1967. godine je bilo Ljeto ljubavi, „Summer of love“, bilo je cvijeće u kosi, a gradska četvrt Haight-Ashbury u San Franciscu  bio je centar svijeta. Sve je bilo ljubav, i opet ljubav. Na festivalu u Montereyu je Ravi Shanker recitovao svoj stihove kucajući u sitar, a masa ga je slušala i mirovala. Digla se na noge i vrisnula je tek, kad je na pozornicu izašao Jimi Hendrix sa gitarom i izveo „Wild Thing“, a nakon toga na pozornici zapalio svojuu gitaru.
Sve je bilo ljubav, ali i smrt. 1967. godine gorilo je svuda. Pet dana trajale su ulične borbe u Detroitu između Crnih i policije, koje su završene masovnom racijom, Tadašnji predsjednik Johnson je poslao tenkove na demonstrante, a govor je održao u sigurnosti vojne baze. Hiljade učitelja, nastavnika i docenata su protestvovali jednim oglasom protiv rata, objavljenim na više stranica u New York Timesu. Prvi pozivi na regrutaciju su javno spaljivani
Samo te 1967. godine poginulo je 11.363 amričkih građana u južnoj Aziji. Učešće u ratu u Vijetnamu je zbog vojne obaveze prijetilo svima, a prije svega Crncima. Te 1967. godine nasilje nije bilo nepoznato, a bilo ga je uvijek. „Bonnie and Clyde“ nije bio film, to je bilo  svakodnevno nasilje, koje je kod kuće prikazivano na televiziji. U najbrutalnijoj sceni filma, Clyde Barrow ubija blagajnika iz banke, pucanjem kroz šoferšajbu automobila, dok isti smiješno trči za novcem koji njemu ne pripada. Benton i Newman su već poznavali sličnu priču, koja je bila sjećanje na ženu sa naočalima, ubijenu od vojnika na ratnom frontu. na stepenicama u Odessi. Razlika je bila još i u željeznoj štangi, kojom malo kasnije kod Hitchcocka, ubijena Janet Leigh, koja je opljčkala novac od njenog šefa i pobjegla od policije.
Sve to je gledala i Pauline Kael, koja se dugo borila dok se nije izborila za zvanje odlučne filmske kritičarke. Ona je mrzila fimove Hollywooda iz šezdesetih godina, koji su tražili spas u filmovima kakav je bio „Hawaii“. Ona je napisala jedan esej o filmu „Bonnie and Clyde“, u kome nije štedila superlative, a prije svega vladajući umjetnički ukus: „ kako se u ovoj zemlji može napraviti jedan dobar film, a da se odmah ne napadne sa svih strana?“ „Bonnie and Clyde“ nije za nju bio samo dobar fim, nego najbolji zadnjih godina.
Pauline je taj tekst poslala u lijevo-liberalni časopis „The New Republic“, i bio joj je odbijen. On se pojavio u časopisu pokreta mladih „The Newyorker“, čiji šef redakcije postavljna Kael za filmskog kritičara magazina. Tako je tada 48. godišnja žena postala ne samo propagandistkinja New American Cinema, nego i kuma Pokreta mladih.
pKael nije samo pričala, nego posmatrala i šta se dešava okolo. Na rvi pogled je prepoznala zainteresovanost za „Bonnie and Clyde“, te da to nije bio samo ravno ispričan film, koji je trebao izazvati nesigurnost kod gledalaca. „Bonnie and Clyde“ je držo publiku u jednoj nestrpljivoj, nervoznoj neravnopravnosti,“ Da li je to bila komedija ilitragedija? Jasno je bilo samo jedno, da ide  protiv drugih, protiv Velikih i Starih.
I tada ga otkrivaju gledaoci. Prihodiu kinima se udesetorostručuju u toku nekoliko sedmica. „Times“ korigujr svoju prvu presudu i u decembru 1967. godine pojavljuje se naslovni kolaž urađen od strane Roberta Rauschenberga: Beatty i Dunaway u autu, okruženi jedva stranim scenama iz filma. Film koji je do tada igrao u udaljenim dijelovima Texasu i Oklahomi, stigao je u New York u umjetničko carstvo Andy Warhola. Kritičar „Rolling Stonea“ je razumio, kao Brecht treba biti aktualizovan: „Opljačkati banku, to je jedini mogući način kako se čovjek može sukobiti sa društvom, i da pri tome još ne izgubi smisao sa zabavu“. Vrijeme narcizma je počelo.
Nasilje, koje su provodili „Bonnie and Clyde“ jednostavno je bilo zabavano. Bila je zabavno voziti tako stara auta, bila je zabavno vraćati novac iz banaka, bilo je zabavno pucati na one koji su morali  braniti taj novac.
Prije pedeset odina, u publici su sjedili oni koji su se deklarisali kao gangsterski parovi, igrali sa oružjem. Estetizovano i prvi put pravo erotizovano nasilje bilo je geil. Brigite Bardott sa Serge Gainsbergom je objavila pjesmu pod nazivom „Bonnie and Clyde“. Bio je to pedant za „ Je t aime“. U videu BB se igra sa pištoljem, ali nosi i beretku, kakvu je nosila Fay Dunaway u filmu, i to je preko noći postao krik mode. Nasilje, ali molim sa stilom.
Odjednom su Bonnie and Clyde postale teme psiho analiza.Nakon njihove prve pljačke, u hotelu, Bonnie pada preko Clydea, i ništa. On je impotentan, nikakav ljubavnik, iako je on to tvrdio. On to jednostavno ne može, ali pucati može. Njegova erotska snaga leži u tome što bezobzirno koristi njegovo vatreno oružje. U nasilju se ljubavnci, ipak, nalaze. Kod finalnog shoot-outa, nalaze se u jednoj ljubavnoj borbi, koja im je ostala uskraćena u životu. Kao da su bili ruže, koje je neki pjesnik prosuo po njima, pucaju kapsule krvi na bijeloj haljini, u kojoj je Faye Dunaway oslikana kao nevjesta u smrti.
Godine 1967. izgubili su stari, sada su na redu bili mladi. Nove generacije su pobijedile nasiljem, sekundirane od strane jedne domaćice bez moći. Bosley Crowther, kome je je toliko bilo stalo do ugleda SAD, otišao je u penziju, samo da je još Joseph McCarthy doživio da u se kinima nude uzbuđenja neameričkih filmova. Nasilje je postalo estetski normalan slučaj, a ponajprije, žrtve su uzdizane u heroje.  Prema tadašnjim izvještajima, gledoci ni u kom slučaju nisu bili oduševljeni filmom, nisu bili ni spremni na takvu vrstu uličnog nasilja, čak šta više, bili su bespomoćni. Tiho i ćutke su napuštali kino sale.
Bonnie i Clyde, koliko god bili simpatični, uvučeni u policijsku zasjedu, morali su umrijeti.
A nasilje? Ono nije prestalo nikada!
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba) 

Nema komentara:

Objavi komentar