Vjerujete li svojim očima?

Vidite li zgradu WTC kako gori 11. septembra 2001. godine? I da, i ne. Slika naravno predstavlje jednu instalaciju od papira i vate u ateljeu dvojice umjetnika, kao i sve ostale fotografije u prilogu, samo su replike ikona-fotografija, koje su nam ostale duboko u sjećanju. I kao da pitaju: vjerujete li svojim očima?

Fotografija sa tragedijom WTC pokazuje samo jednu rekonstrukciju. Iako se vide svi uređaji i oprema iz ateljea, pred našim očima, htjeli mi to ili ne, odvija se slika iz 2001. godine.

Jedan mali korak za čovjeka, a veliki korak za čovječanstvo? Ali gdje? Jedna vreća cementa, oštre svjetlosne sjenke, drvena papuča, bile su sasvim dovoljne da se sredi „dokazni foto“ otiska stopala Neila Armstronga u pjesku sa mjeseca, iz 1969. godine.

Čovjek zaustavio kolonu tenkova, poznata je fotografije iz 1989. godine, napravljena tokom protesta na Trgu nebeskog mira u Pekingu. Fotografi su posao morali obaviti sa malo više truda, zbog većeg broja modela tenkova.

Horor u formatu igračke, koji predstavlja mučenje u Abu Gharibu, iako je minijatura, ni malo ne gubi od svoje opsesivnosti.

I na kraju, kao da su umjetnici bili na licu mjesta, kad se zapalio Zeppelin Hindenburg, 6. maja 1937. godine u Lakehurstu u SAD. Danima su umjetnicii radili na ovoj iritirajućoj diorami.

A dali je sve bilo baš onako kako je bilo, ili ipak bilo nešto malo drugačije? Fotografije instalacija umjetnika ne dokazuju ništa.

Joakim Cortis i Adrian Sonderegger nakon studija na Visokoj školi u za primjenjenu umjestost u Zürichu rade zajedno. Nadogradnjom i instalacijama katastrofa bave se samo u slobodnom vremenu. Njihov novac zarađuju u reklamnoj industriji. Na ovoj seriji rade od 2012. godine, nakon što su objavili knjigu “Ikone” u povodu 200 godina fotografije.

Za izradu dekonstrukcije poznatih originalnih fotografija, prvo istražuju okolinu, gdje je stajao fotograf, zatim fotografije iz drugih uglova, orjentaciju u prostoru, kako bi se od jedne ravne fotografije napravio trodimnezionalni scenario. Nakon toga eksperimnetišu sa materijalima, teksturom i svjetlosti, za što im treba narednih dva, tri dana.

Nakon svake instalacije umjetnici tvrde da su imali osjećaj da su bili na licu mjesta u momentima kada se dešavalo ono što su replicirali.

A gdje? Na mjescu, ili u nekom studiju u Hollywoodu?

Fotografije stoga treba prihvatiti samo kao oslikavanje stvarnosti, a same slike instalacije nemaju nikakvu svrhu dokazivanje da pomenutih događaja nije bilo. Upravo zbog toga što su očigledno konstruisane i začuđujuće slične originalu.

One upozoravaju na oprez: Ne vjerujte očima.

Fotografije ne dokazuju ništa!

(izvor:geo)