Londonac preko Titovog 1964.
Američki film o Jugoslaviji iz 1964. godine. Stara
produkcija, mono zvuk razigranog američkog spikera i tople slike zabilježene
Kodachromeom, pojmom koji digitalna generacija ne poznaje.
Digitalna generacija, doduše, ne poznaje ni Jugoslaviju, o
kojoj film priča. Oni se Jugoslavije ne sjećaju, uglavnom je njihovo sjećanje
iz druge ili treće ruke. Znači, nije original, nego kopija, presnimka. To
sjećanje je svedeno na nekoliko pamfleta za svakodnevnu uporabu, ovisno od toga
s koje strane su im savjetodavci i utjerivači sjećanja na Jugoslaviju dolazili.
Tamnica naroda, povijesna pogreška, zemlja dembelija, zemlja po mjeri čovjeka,
vještačka tvorevina, jedina zemlja koja je valjala, itd.
Usprkos tome što podaci o njoj dolaze iz druge ili treće
ruke, današnja je digitalna generacija prilično sigurna u svoj stav o toj
zemlji. I zaratit će na svakom forumu i ispod svakog teksta na portalu kad se
spomene njezino ime.
Jedni „za“, a drugi „protiv“ i otići će to unedogled. Danas
su druga vremena, ljude više ne grije toplina Kodachrome filma, danas je sve
digitalno – ili si nula ili si jedinica, ili jesi ili nisi! E, takvi smo ti mi
danas. Moderni, digitalni. A bez topline i bez duše.
No, zato postoje stari filmovi. A ovaj je tek jedan Pan Amov
turistički vodič koji Amerikancima i ostalim Zapadnjacima otkriva čaroliju
jedne zemlje koja je, kako kaže spiker na početku filma „ i Austrija i Rim i
Turska i Švicarska i Grčka i francuska rivijera u jednom“. I u kojoj je u tom
trenutku ovakvo stanje bilo: „živjelo 5 milijuna katolika, 7 milijuna
pravoslavaca i dva milijuna muslimana“. U kojoj se pisalo na dva pisma. I koja
je zbog te svoje raznolikosti bila specifikum, pravo čuđenje u svijetu.
Na filmu se nižu slike Beograda šezdesetih, Sarajeva,
Dubrovnika, Zagreba, Splita, prirodne ljepote posvuda, naprosto poželi čovjek
otputovati iz ovih stopa, a svoje mjesto – kratko, ali slatko, našao je i naš
Mostar!
NI tada kao ni danas, Mostar nije velegrad po veličini i
broju stanovnika, ali Mostar je uvijek bio ili morao biti važan i neizostavan u
ovakvim filmovima. Ne samo zbog Starog Mosta (koji je na filmu okovan skelama,
jer je tih godina rađena njegova rekonstrukcija), nego i zbog činjenice da je i
Mostar, kao i zemlja u kojoj se razvijao, bio čuđenje u svijetu. Mjesto gdje su
se Rim i Turska sljubili, gdje je Austrija dodala, gdje je Grčka zamirisala,
gdje su se Zapad i Balkan zagrlili.
I prođe tako u ovom filmu doubledecker autobus, popularni
„Londonac“ preko Titovog mosta, zavrti se još koji kadar suncem okupanog grada
i film ode južnije ka Dubrovniku. Tako je to izgledalo 1964. U međuvremenu,
nestalo je i Kodachromea i Jugoslavije, čisto sumnjam da je i američki spiker
među živima, a Mostar stoji još uvijek.
Doduše, u međuvremenu se i on promijenio. Progurao je gadan
rat u kojem su se svi oni gore spomenuti katolici, pravoslavci i muslimani
narogušili jedni na druge, dva pisma zavadila, a Most stradao. I na kraju,
makar su to kao htjeli, nisu uspjeli svi ti pravoslavci, katolici i muslimani
uteći jedni od drugih, poslati druge na nebo ili na ahiret, pa sami hodati ovom
zemljom i sami uživati u ovom mjestu gdje se tako lako sljubiše sve
civilizacije. Nakon svega, opet smo tu, upućeni na ovaj grad i jedni na druge.
Ali, makar ova zadnja rečenica zvučala kao topao zapis sa
starog Kodachrome filma, istina je drukčija - gradom je zavladala digitalna
forma u kojoj nema mjesta toplini i razigranim bojama – plastično digitalno i
brzopotezno – „ili jesi ili nisi, ili si naš ili si njihov“ vlada gradom.
U digitali vidim kese po drveću, smeće po ulicama, auta po
trotoarima, neukusno načičkane reklamne panoe pored ceste, ljude koji hodaju
bez osmijeha i pognute glave, vidim galamdžije i kabadahije, lokalne šerife i
njihove prirepke, vidim zid i ograde, besperspektivne i nezaposlene, vidim dva
velika sela i nešto malo od grada.
Doubledecker autobuse iz 1964., zamijenili su žuti s
japanskom zastavom na zadnjem dijelu (to je valjda jedina zastava prema kojoj
svi u gradu imamo isto mišljenje), ali je činjenica da je Mostar i dalje neizostavan
pojam u svakom turističkom vodiču ili filmu. I da će takav i ostati. Što prije
to shvatimo, prije ćemo ga prestati nagrđivati i ponašati se prema njemu kao da
je nečiji tuđi.
I vratiti i njega i sebe u toplinu boja koje je samo
Kodachrome mogao ponuditi. A kojih se i danas sjećaju mnogi. I koje uvijek vide
svi oni koji gledaju širom otvorene duše.
(objavljeno na
bljesak.info 2013.)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen