(tekst koji slijedi objavljen je na portalu NovaSloboda, dana 21. decembra 2024. autor je Šućrije Ćusto)
Pismo i pismenost utemeljena kroz brojne povelje od srednjovjekovlja, vremena bosanskih banova i kraljeva do danas kazuje bosančicom, ćirilicom, arabicom, latinicom, o istoriografiji pismenosti u ovim krajevima. Brojni materijalni dokazi poput natpisa u kamenu svjedoče mali dio bogate riznice bosanskog jezika i Bosne u Humu i Humnini, južnim djelovima bosanske države.
Ono što je važno napomenuti kod razumijevanja bosanskog pisma Bosančice je to da nije bilo u starobosanskom jeziku složenih glasova Lj, Nj. Pri izgovoru, ovi glasovi su se izgovarali pojedinačno kao u primjerima; ljubav/jubav, ljepota/jepota, koljeno/kojeno, trešnja/trešna i sl. Rečenica na primjer: “bolje je ne idi tamo jer nema nje“ glasila bi: “boje je ne idi tamo jer nema ne“.
Na prostoru Humnine, u bosanskom jeziku dominantna bješe ikavica,tek kasnije vremenom će ona biti potiskivana baš kao i pismo-Bosančica. Književnik i pjesnik Salko Čevra uradio je redakciju Bosančice 1995. godine.Svoju zbirku pjesama „S humske ploče glagol“ ispisao je pismima Bosančicom i Latinicom iskazujući ljubav prema bosnitetu Bosne u njenim južnim krajevima njegujući i čuvajući blago bosanskog jezika.
Nekad davno, u vrijeme bosanskog Dida, Banova i Kraljeva u Humu i Humnini, na prostoru oko rijeka Bune, Bunice i ponornice Posrt, živješe porodice dijaka ,kovača, ljudi koji „kovaše“ u kamenu, u metalu, na papiru. Po tom zanatu, ljudi koji su proizvodili alatke/“kosače“ zvaše se Kose, Kosari, Kosare, a po njima cijelo naselje dobi ime Kosor. Imenima i namjenom razlikovale su se alatke „kosače“ u domaćinstvu; Kosa (Alatka za košenje trave), Kosjera (Alatka za sječu grmlja sa kraćom drškom), Kosor (Alatka za sječenje granja sa dužom držalicom).
Obzirom da je Blagaj imao brojne „vrsne“ majstore, kovače u kamenu, kamena stolica iz naselja Kosor natpisom uklesanim Bosančicom kazuje:
sij kami na varda
Či li je bi?
Či li je sade?
Či li neće bit?
„Kamena Stolica“ čuva se u dvorištu Zemaljskog Muzeja u Sarajevu
U slobodnom prevodu „vidi kamen na uzvišenju!.. Čiji je bio? Čiji je sad? Čiji neće biti?
Jednostavnim bosanskim jezikom, kazuje o prolaznosti života,ljudi,ostavljajući trajnu poruku „čovječe,razmisli o sebi“
Sličnu poruku u kamenu je ostavio prilikom gradnje bedema starog grada Blagaja njen majstor/graditelj sljedećim natpisom:“ A se pisa Vrsan Kosarić, “natpis se u vrijeme gradnje nalazio na sjevernom bedemu. Nakon doziđivanja, popravki stotinjak godina kasnije ovaj natpis ostao je zarobljen unutar objekta, koji se koristio u jednom periodu kao ostava,kasnije kao tamnica. O kakvom majstoru, graditelju je riječ. dovoljno govori uzrečica i nakon sedam vijekova koja se u svakodnevnom govoru i danas čuje u Blagaju za nekog profesionalca u svome poslu „Vrsan“ majstor. Premda je završio gradnju i ostavio biljeg u kamenu, Vrsan Kosarić nije imao velikog razloga da se raduje, jer“smrt je zagonetka o kojoj valja voditi računa”.
Na drugoj ploči u bedemu starog grada Blagaja. bješe još jedan natpis. koji prema zapisu glasi:
„Sužanj koji se ne raduje“ ispod bjehu u prvom redu slova
„iačha“ u drugom
„her“ ostali dio teksta nečitljiv.
Da na ovo nadodam da ni jedan od ovih natpisa u starom gradu Blagaju danas ne postoji.
Još jedan natpis Bosančicom na „blagajskoj ploči“, koja se čuva i izložena je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, svjedoči pismenost u Blagaju. O natpisu na ploči vodile su se rasprave između istoričara o čemu svjedoče zapisi u glasnicima zemaljskog muzeja iz tog vremena. Šta piše na ploči? Gdje bješe postavljena? Kako je dospjela u grob, koji se nalazi u Kosoru, udaljen preko dva kilometra od Pograđa i arheološke lokacije?
Blagajska ploča izložena u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Ko zna čitati bosančicu nek pročita.
Istoričar Marko Vego u svojoj analizi kazuje: Ako bi pretpostavili da je ploča imala više dijelova i u svakom redu 30 do 32 slova, tekst prevoda mogao bi biti:
Biljezi pisma i pismenosti u južnim dijelovima bosanskog kraljevstva nalaze se u brojnim poveljama sačuvanim u arhivima i muzejima širom Evrope. U istorijskoj vertikali Blagaja, svoj trag u njegovo bitisanje utisnuli su članovi blagajskih porodica a posebno porodica Hrana čiji član Sandal/ Sandaj/Sandalj/Sandalio ostavi trag u svom vremenu i dokumentima. U pismu mletačkih izaslanika. od 1.marta 1423 godine, nalazi se do sada najstariji pomen imena Blagaj.
Povelja bosanskog kralja Stefana Tvrtka izdata 1382 godine u Bišću pod Blagajem, kojom ukida ranije uspostavljen trg soli u gradu Svetom Stefanu u Dračevici.
Povelju Dubrovčanima „u svom dvorcu Bišću u Pograđu“ 02.decembra 1382 godine izdao je kralj Bosne Tvrtko I
Bosanski ban Stjepan II Kotromanić 1327 godine zauzeo je Hum
Martin Brajković iz Bišća pominje se 1380
Kralj Dabiša odsjeo je u dvorcu Bišće 1395 godine
Kralj Ostoja odsjedao je u ovom dvorcu 1399,1403.U njemu prima 03.trećeg 1404 godine delegaciju dubrovčana.
Sandalj Hrana/Hranić uspostavio carinu u Bišću pa se na njega žale dubrovčani 22.drugog 1411 godine.
Sličnim zapisima pominje se Bišće od 1415-1419 godine.
Kralj Ostoja iz Bišća ukida 23. trećeg 1418 carine u Popovu Polju.
01.Marta 1423 godine ambasadori Mlečana borave u Bišću.U njihovom pismu je najstariji pomen Blagaja. U Bišću pod Blagajem sastali su se Nikola Gučetić i Blaž Đorđić (Gospodin Nikola Ma. Di Goze i gospodin Biagio di Georgio) i veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranić,vladar humnine.Intezitet političkih kontakata vidljiv je iz brojnih povelja.Svaki pedalj starog grada Blagaja ima svoju priču.Kroz ovu rezidenciju minuli su brojni bosanski banovi, bosanski kraljevi, prvi ljudi vjere „Dobrih Bošnjana“ po hijerarhiji bosanski didovi, starci i gosti, te brojne strane delegacije ; Mlečana, Venecije, Ugara, Osmanskog carstva.
01.Novembra 1423 godine povelja „u našem gradu Blagaju“ o njegovom prepuštanju Kotora Mlečanima.
Godina 1426,1428,1439,1444,1451,1452,1454, pominje se Bišće u arhivskoj građi.
1430 godine sultan Murat II šalje ferman Dubrovčanima ispisan Bosančicom. Oko interesnih i prijateljskih veza i saradnje Sandalja Hranića sa Sultanom Muratom II objavljeni su brojni radovi istoričara.Nekoliko činjenica iz tog vremena traži odgovore na pitanja.
Da li je njegova treća žena Huma iz Sandaljeve familije?
Da li je njegova treća žena imenom Huma pomagala pisaru oko Bosančice ili je sama pisala šta joj muž diktira možemo nagađati?
Da li je gradnja džamije u starom gradu Blagaju u čast Humina sina Mehmeda obzirom da se ista zove džamija Mehmed hana Osvajača-El Fatihova kako Evlija Čelebija 1664 godine kazuje.
(Nastaviće se)
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen